Ponedjeljak
03.07.2017.

Kultura žabokrečine




Extra_large_kultura_promjene
Program 'Tko čita?', Atrij Teatra &TD. (Foto: Kultura promjene / Facebook )
A+ A-
Nakon 26 godina, David Lynch se vratio Twin Peaksu, tada revolucionarnoj seriji koja je zacrtala put budućim odličnim TV djelima. I danas, kad su kvalitetne serije postale norma, a ulaganja u TV produkciju višestruko skočila, stari Lynch se vratio i, sudeći prema prvim epizodama nove sezone, opet je napravio nešto neviđeno što će rastegnuti horizont naših očekivanja od budućih serija. 
 
Lynch nije to uspio samo zato što je genijalac, nego i jer uživa dovoljan ugled i povjerenje da može izvesti ovakav eksperiment. Riječ je o povjerenju producenata koji su pristali na njegove uvjete i financijski podržali nastanak ovako nekonvencionalne serije, ali i o povjerenju publike koja strpljivo gleda Lynchev strašan, zahtjevan i začudan rad jer se pouzda da će biti dobar. 
 
I tako se, unatoč razvoju tehnologije i produkcije, opet uspjeh nekog djela svodi na pitanje ljudskog povjerenja. Nikad nije bilo lakše objaviti svoje djelo, ali nikad nije bilo teže dobiti povjerenje donatora i/ili publike. Internet nije potaknuo nastanak znatno većeg broja dobrih i zapaženih suvremenih djela, nego je postao ogromno groblje dobrih, osrednjih i loših radova koje je vidio jednoznamenkast broj ljudi. To nije krivica Interneta: fondovi za kulturu sve su tanji, broj i obrazovanje kulturnih djelatnika slabiji, a publika zatrpana ogromnom količinom informacija. Nema dobrih i zapaženih djela bez povjerenja, a ono se dobiva kontinuiranim dobrim radom. Ali kako neafirmirani autor može dobiti ono prvo, početno povjerenje? Tko vjeruje autoru u trenutku kad mu nitko ne vjeruje?
 
Ovaj logički i stvarni paradoks zasad rješavaju samo kulturni prostori (u širem smislu te riječi) koji su otvoreni mladim autorima i eksperimentalnoj umjetnosti. Iza svakog nekonvencionalnog umjetnika stoji takav medij koji mu je dao prvu priliku. U književnosti, primjer može biti Zoran Roško čiji je novi roman Minus sapiens već privukao pozornost cijele Bookse (F.B. ga je proglasio najboljim romanom u posljednjih 25 godina, a sutra slijedi kritika Ivana Tomašića). Roškov zahtjevan i neobičan roman nadovezuje se na njegov spisateljski i urednički rad kako na ranijim knjigama, tako i na dvotjedniku Zarez, časopisu Libra Libera i drugim književnim časopisima. Tamo je stekao potrebno iskustvo da uopće napiše ovakav roman, ali i renome da mu knjigu objavi dobar izdavač OceanMore.
 
A iza brojnih danas poznatih kazališnih, glazbenih i vizualnih umjetnika stoji Studentski centar, odnosno Kultura promjene koja vodi bogati i inovativni kulturni program SC-a. Tu je tužan povod ovom tekstu: unatoč dugogodišnjem financijski i umjetnički uspješnom radu, sanacijska uprava SC-a ustrajna je u namjeri da ukine potporu svom kulturnom sektoru, što je kulminiralo odlukom da kultura više neće biti temeljna djelatnost Studentskog centra, prvi put od osnutka 1953.
 
Kultura SC-a, koja se odvija u prostorima Teatra &TD., kina, MM centra, Galerije SC, Kluba SC-a, Francuskog paviljona i otvorenog prostora Studentskog centra, bila je odskočna daska za brojne mlade autore i za umjetnike koji su željeli stvarati 'riskantnu', neuobičajenu umjetnost. Nakon što bi stekli zanatske vještine i ime u SC-u, te bi autore i njihove postupke kasnije preuzimale druge institucije. 
 
Osim što je SC bio izvor početnog povjerenja, njegov prepoznatljivi kulturni program privlačio je stalnu i široku publiku koja se željela upoznati s radom mladih autora ili naprosto vidjeti nešto novo što ne može naći u komercijalnim i konvencionalnim ustanovama. Tako zagrebački umjetnici od 1950-ih mogu računati na podršku institucije i na zainteresiranu publiku. Ni šezdeset godina kasnije, značaj tog povjerenja nije pao. Ali sudeći po postupcima uprave, nestat će izvor tog povjerenja – sektor za kulturu SC-a. 
 
Postupci sanacijske uprave su krajnje prizemni - kultura nije argumentirano ukinuta nego je birokratski degradirana iz temeljne djelatnosti u opseg 'Samostalne službe za kulturu, sport i informiranje', čime se otvara prostor za tiho ukidanje potpore, otkazivanje suradnji i gašenje produkcije. Motivi uprave još su prizemniji, a vezani su vjerojatno ne uz financijske gubitke (koji su zanemarivi jer se kultura SC-a financira putem raznih hrvatskih i europskih fondova), nego uz ogroman prostor u centru grada koji bi se mogao mnogo bolje unovčiti kao teren za građevinske projekte nego kao javni prostor za kulturu i studentske potrebe (pri čemu taj prihod teško da bi otišao na podršku kulture ili na poboljšanje studentskih uvjeta). Nemar uprave za prostore kulture SC-a evidentan je već godinama, ali Kultura promjene imala je barem slobodu voditi program i sama pronalaziti izvore prihoda za kulturu. Uskoro neće imati ni tu slobodu.
 
I ovdje dolazimo do problema što u Zagrebu nestaju prostori za neafirmirane umjetnike. Kultura promjene mogla bi nestati, nezavisnoj kulturi u cjelini postepeno se ukidaju izvori financiranja, a što se književnosti tiče, Zareza više nema, književni časopisi izlaze par puta godišnje i imaju preslabu distribuciju, festivali za mlade autore gube ionako malenu potporu, maleni izdavači nestaju, književni web časopisi nemaju publiku. 
 
Gubi se prostor za mlade autore, što nije tužno samo zbog 'sirotih' mladih ljudi, nego zato što veći kulturni pogoni crpe ljude i ideje upravo iz tih manjih institucija. Koje će kazalište riskirati s angažiranjem redatelja i dramaturga koji nemaju ni radno iskustvo ni jasan pokazatelj svog potencijala? Koji će pisac dobiti potporu Ministarstva kulture ili privatnog izdavača ako u životu nije objavio ništa osim svog bloga? 
 
Gašenjem Kulture promjene, doslovno se gubi kultura promjene. A što je kultura bez pritoka novih ideja i ljudi? Obična žabokrečina.
POVRATAK NA VRH STRANICE