Srijeda
16.09.2015.

Književnost i društvena promjena




Extra_large_reinhard_kleist_castro
Reinhard Kleist: Castro (Gianfranco Goria)
A+ A-
Na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti, osim sadržaja direktno vezanog uz knjige i njihove autore, nudio se i čitav niz tribina koje su obrađivale teme od velike važnosti i aktualnosti za Hrvatsku i svijet. Tako smo mogli prisustvovati tribinama pod nazivima Rat kao gubitak ili traženje identiteta, Preživjeli smo komunizam ili Dobrodošli u pustinju postocijalizma
 
Da su dominirale teme ekonomsko-političke tranzicije, imigracije i rata, možemo iščitati i iz profila gostiju festivala, koji se u svojoj književnosti često referiraju na vlastito iskustva tih traumatičnih događaja. Julya Rabinowich piše o iskustvu židovske obitelji koja napušta Rusiju u 70-ima, Clemens Meyer opisuje život u Istočnoj Njemačkoj i njeno napuštanje nakon pada Zida, Slavenka Drakulić i Maša Kolanović pišu o raspadu Jugoslavije i prelasku na kapitalizam, itd.
 
Dakle, sudeći po programu festivala, može se primijetiti kako je književna scena prepoznala važnost govora o tim temama.
 
Odmah na prvoj tribini pod nazivom Pop kultura kao nadahnuće, koja se nije trebala baviti ovom problematikom, voditeljica Vlatka Kolarević postavila je pitanje o društvenoj odgovornosti književnika. Naime, u turbulentnim razdobljima svi su građani pozvani na odgovornost, ali književnici koji kao takvi imaju veću moć (s obzirom da imaju pristup široj publici), trebali bi se posebno angažirati. Pitanje je mogu li oni, i umjetnici općenito, utjecati na stvaranje društvene promjene?
 
Književnici su uglavnom zauzeli stav da mogu. Reinhard Kleist, autor stripa o mladoj somalijskoj olimpijki koja se pri pokušaju bijega iz zemlje utopila u Sredozemnom moru, ističe kako je njegov rad na tu temu dobro prihvaćen od strane kritike, a i djece. Inače, naravno da umjetnost može dati pozitivnu perspektivu, biti subverzivna, kritična, čak i uočiti neke probleme, konceptualizirati ih i ponuditi rješenje puno prije nego to učine sami društveni teoretičari. Ali je li pozitivna recepcija prikaza takve teme dovoljna za poticanje društvene promjene?
 
Ovom bi stavu mogli suprotstaviti odgovor koji je na isto pitanje dao Etgar Keret. On smatra da književnost razvija empatiju jer omogućava sagledavanje situacija iz drugačije perspektive, ali to nikako ne znači da ćemo u realnom životu zauzeti tu perspektivu. Naime, u stvarnim situacijama nas drugost plaši, dok je književnost (fikcija) mjesto sigurnosti u kojoj se s bilo kim možemo poistovjetiti. 
 
To je pozitivna osobina književnosti, ali ne smijemo precjenjivati moć da time djeluje na društvo. Bitno je i kako se konzumira umjetnost. Kao što je rečeno, umjetnost je općenito, i za umjetnika i za konzumenta, mjesto sigurnosti, pa stoga čak i kad se autor u svom djelu eksplicitno zalaže za određene vrijednosti ili ako djelo u sebi sadrži aktivističku tezu (kao u slučaju romana Mjesečev meridijan Ede Popovića), to ne znači da će publika čuti poruku, a kamoli reagirati. Keret stoga kaže da književnost može imati utjecaj samo ako publika želi čuti njenu poruku. 
 
Što se tiče ideje da književnost može mijenjati društvo mijenjanjem slike koju nam nude povijesne znanosti, tu moramo također biti oprezni. Gošća festivala Sofi Oksanen piše o nedavnoj estonskoj prošlosti jer smatra da je bitno ispričati istinu o njoj. Što više znamo o lošim stvarima iz povijesti, to ćemo više biti u stanju spriječiti ponavljanje istih događaja u budućnosti.  
 
Suvišno je reći da književnost nudi vrijedne, ne samo etnografske podatke, već i poglede na događaje drugačije od onih znanstvenih koji su često pod utjecajem raznih ideologija. Ali s druge strane, književnost, film, kao i impresionistički-esejističko pisanje o njima, mogu stvoriti čudno tržište interpretacija povijesnih događaja, pa možda i neutralizirati njihov značaj.
 
Keret je zaključio da svijet ne mijenjaju književnici, već ljudi koji su vani na terenu i koji djeluju. Međutim, on je sam kolumnist i bavi se društvenom kritikom, što vidi kao svoju dužnost. I Slavenka Drakulić se složila da pisanje književnosti nije dovoljno, te je naglasila da je društveni angažman književnika stvar građanske odgovornosti koju nameće demokracija. 
 
Keret je tu ipak previše skeptičan, jer pitanje je što to znači 'djelovati'. Nije da se naprosto može doći u Kino Europa i reći tko je među književnicima pravi aktivist, a tko samo lifestyle ljevičar. Teško je reći što je dostatan, a što nedostatan društveni angažman, pošto nije moguće predvidjeti učinke konkretnih akcija, bile one pisanje kolumni, sudjelovanje u prosvjedima i sl.
 
Može li književnost utjecati na stvaranje društvene promjene kada je u pitanju 'zlo' o kojem progovara? Oksanen i Kleist pišu djela sa ciljem da budu politički relevantna, no imaju li ta djela moralnu vrijednost ako nisu dio nekog šireg društvenog angažmana autora? Ako to nije slučaj, onda nema razlike između pisanja o ratu i pisanja o cvijeću. 
 
***

Ovaj tekst nastao je u sklopu Booksine prakse za mlade novinare.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!