Srijeda
16.12.2009.

Pokaži što znaš: Petra Sapun, urednica




A+ A-

Petra Sapun, mlada urednica u izdavačkoj kući Novela i potpredsjednica Hrvatsko–kanadskog akademskog društva, tijekom svog jednogodišnjeg staža upoznala je hrvatsku publiku s nedovoljno prevođenom suvremenom književnošću na njemačkom jeziku. Prvi roman njene uredničke karijere bio je potresni Pokraj Jedenewa Kevina Vennemana, a uslijedio je obiteljski roman Okus jabučnih koštica Katharine Hagene i Ljubavni žar Feriduna Zaimoglua. Na ovogodišnjem Interliberu svjetlo dana ugledao je roman švicarskog enfant terriblea Christiana Krachta, distopijski Ja bit ću tu, na suncu i u sjeni.

Kao apsolventica germanistike i anglistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ova se Zadranka preselila u Zagreb sa željom da radi u kulturnom sektoru. U nešto više od godine dana, prije nego je dobila ponudu za posao urednice, skupljala je iskustvo na mnogim projektima. Pisala je za Booksin sajt, a u Booksi je vodila i Reading grupu na hrvatskom i engleskom u suradnji s British Councilom. Odradila je praksu u Veleposlanstvu Kanade i Goethe-Institutu, gdje je stupila u kontakt s njemačkim književnicima i sudjelovala u organiziranju književnih večeri.


Kako je raditi u izdavačkoj kući čija se beletristička biblioteka tek profilira? Koliko slobode imaš u izboru naslova?
Zapravo imam veliku slobodu u odabiru naslova – dosad su to trebali biti njemački pisci, kvalitetni, možda i nepoznati na hrvatskom tržištu, što je jako uzbudljivo jer imamo priliku predstaviti ljudima nešto novo i time oplemeniti hrvatsku kulturu i čitatelje. To je za književnost isto što i Ðelo Hadžiselimović za dokumentarce.

Kako, ukratko, izgleda proces odabira knjige? Koje su informacije presudne pri izboru naslova?
Ima tu svega, gledaju se malo ljestvice, neki kopiraju druge strane izdavače, gledaju njihove izdavačke planove, slušaju preporuke prijatelja, kolega, prevoditelja, drugih urednika, tko je nešto dobro čitao, načuo, ima tu random surfanja po Amazonu, brljanja po blogovima, knjižnicama, ma svega... Često se s vremenom iskristalizira koji strani izdavač ima sličan senzibilitet za naslove pa se može i po tome rukovoditi za neke ideje. Volim se i konzultirati s kolegama urednicima iz drugih zemalja pa komentiramo tko je što objavio u svojoj državi, kako je koja knjiga prošla na tržištu, tako imam prijatelje iz Bugarske, Njemačke, Španjolske, no ni to nije apsolutno mjerilo – neka tema koja je možda hit Nijemcima u Hrvatskoj neće proći zamijećeno tako da ima tu dosta kockanja.

Nakon što odaberem zanimljiv naslov, slijedi mukotrpno ganjanje agenta ili izdavača koji zastupa prava za tu knjigu za Hrvatsku, zatim predstavljanje nas kao izdavača, pitanje da li su prava još slobodna, zatim ponude cijene, pa cjenkanje, po potrebi i aukcijsko nuđenje cijene ako je još netko zainteresiran za isti naslov itd.

Pokraj Jedenewa, prvi naslov objavljen pod tvojom uredničkom palicom, nekomercijalno  je djelo mladog njemačkog autora Kevina Vennemana, koji je delikatnoj temi holokausta i stradanja uopće pristupio smjelo i inventivno. Je li to bio preambiciozan prvi korak?
Bila mi je čast imati priliku predstaviti hrvatskoj publici jednog mladog pisca koji će zasigurno postati klasik europske književnosti, koji je u SAD-u objavljen u biblioteci zajedno s klasicima poput Prousta, Conrada i Melvillea. Mislim da je nužno početi ambiciozno da se pokaže smjer u kojem želimo ići. Ne treba podcjenjivati hrvatske čitatelje, zasad sam čula jako pozitivne kritike jer je izrazito atmosferično djelo, bez obzira što je stilski jako zahtjevno i na trenutke neshvatljivo jer je pisano u cijelosti u prezentu no izmijenjuju se prošlost, sadašnjost i budućnost. Ispričano je iz perspektive prvog lica množine, jako rijetkog stilskog postupka u književnosti uopće, a kroz roman se mijenja sastav toga 'mi' koji priča priču.

Pohvalila bih istinski prevoditeljski pothvat Nataše Medved koja je uspjela zadržati osjećaj koji stvara njemačka verzija, sa svojom neprirodnom distorziranom sintaksom. Zanimljiv je i njegov hrabar korak da kao jedan Nijemac piše iz perspektive žrtve, potežući pitanje tko ima pravo ispričati priču.

S obzirom da očito postavljaš visoke kriterije za prijevod, sužava li se jako skupina ljudi iz koje biraš prevoditelje?
S jedne strane se čini da je malo prevoditelja, malo i djela koja se prevode, no kad se krene u potragu, teško je naći nekoga tko je slobodan baš tih nekoliko mjeseci kad smo mislili raditi prijevod. Najčešće ih treba zvati barem pola godine unaprijed. Imali smo tako jedan naslov zakazan za ljeto, ali je prevoditeljica koja je radila na knjizi bila primorana odustati, tako da smo trebali naći nekoga tko će u samo 4 mjeseca odraditi cijeli roman. Počela sam zvati prevoditelje, druge urednike, profesore po fakultetima, i na kraju se broj ljudi kojima sam ponudila prijevod popeo na 32. Da mi je netko rekao da u Hrvatskoj ima toliko ljudi koji se bave prevođenjem njemačke književnosti ne bih vjerovala. I svi su bili zauzeti! Na kraju sam povjerenje dala mladoj prevoditeljici Ani Pranjković kojoj je to bio prvi roman - i nisam požalila.

I sama prevodiš, i to prozu koja je usko vezana uz tvoje iskustvo traume, one ratne.
Prevela sam dvije knjige zadarske sveučilišne profesorice Helene Peričić, koja mi je povjerila prijevod na engleski jezik svojih dviju knjiga. Jedna od njih je zapravo kolažni roman o ratnom stradanju, sastavljen od dnevničkih zapisa, eseja, poezije, tekstova iz novina. Ono što me privuklo ovom projektu jest to da je riječ o ratu u mom rodnom gradu pa mi je bilo uistinu blisko čitati takvo što i procesuirati na nov način. Pošto je moja tadašnja perspektiva bila dječja, proživjeti to sve kroz iskustvo odrasle osobe, jedne intelektualke koja je ostala u gradu s malim djetetom i nastavila raditi, baviti se znanošću i umjetnošću, to je ono što mi je bilo fascinantno. Mislim da je uistinu vrijedno djelo, a taj prijevod je upravo na razmatranju za objavu kod jednog britanskog izdavača.


Kako urednik zna da je dobro obavio posao?
Teško je to reći. Ali lijepo je čuti od kolega iz branše te ostalih prevoditelja da im je prijevod dobar, da je tekst sređen. Pa vidjeti knjigu na top ljestvicama ili naići na nekoga u tramvaju kako sa žarom čita knjigu koju smo uredili, kad se ljudi vesele našim naslovima. Nekad upoznamo nove suradnike i kad nam kažu, ajme vi ste iz Novele, obožavam vaša izdanja – mislim da je to nekako najbolji pokazatelj uspjeha, kad ljudi prate sustavno vaš rad i vidite da imate njihovo povjerenje.


Mladost Novelinih urednica često se ističe kao kuriozitet. Je li mladost prednost u ovom poslu?
Za početak, nismo opterećeni dosadašnjim uobičajenim potezima niti izdavačkom scenom pa možda lakše riskiramo s nekim naslovom. Također, pratimo nove pisce i mlađe generacije pa se stigne uočiti nove talente prije nego postanu planetarno prihvaćeni. Uostalom, većina sadašnjih dobrih urednika su počeli mladi.

Usporedi njemačku i hrvatsku čitateljsku kuturu. Misliš li da je čitanje eskapizam ili potreba?
Razlika je u tome što je u Njemačkoj čitanje knjiga svakodnevnica i uobičajena praksa 80% stanovnika, dok u Hrvatskoj ankete pokazuju da 85% Hrvata posljednjih godinu dana nije pročitalo nijednu knjigu!

U Njemačkoj je izdavaštvo vrlo respektabilan biznis, postoje čak i fakultetski studiji marketinga u izdavaštvu. Kod njih se zna za koga se tiskaju tolike knjige svih žanrova bez da se podilazi isključivo komercijali. U Hrvatskoj je knjiga marginalizirana, čitatelji su šačica ljudi, dok mase imaju zapravo izlete u čitanje potaknute nekom uspješnijom ili senzacionalističkom marketinškom kampanjom. U Španjolskoj su recimo proveli nacionalnu kampanju za poticanje čitanja, koja je pokazala jako dobre rezultate - od besplatnih knjiga do smanjivanja njihovih tržišnih cijena kroz subvencije izdavačima itd. Mislim da bi hrvatskoj populaciji pod hitno trebalo tako nešto – time bi se ujedno demistificirao i samonametnuti elitizam tzv. visoke književnosti i onih koji je čitaju, te stvaranje ljubavi prema knjizi još u školi kroz pristupačniju lektiru.

Mislim da je vrijednost književnosti upravo u tome što nam nije nužna za goli opstanak, što u biološkom smislu možemo preživjeti bez nje, no upravo nam zato i treba, kao i sve ostale umjetnosti te drugi refleksivni rituali u kojima se pristupa nečemu otvorenog srca i uma, kao molitva ili meditacija – knjige tako postaju jedan vlastiti, intimni luksuz koji je dostupan svima.


Koliko je koristan poslijediplomski studij književnosti u kontekstu uredničkog posla?
Teoretski bi trebao biti jako koristan, no zapravo mi trenutno odmaže jer zahtijeva enormnu količinu energije i vremena. U principu sam po cijele dane za kompjuterom ili knjigama. Povremeno doslovno čitam hodajući po cesti. Nema praznog hoda!

Germanistika ti je više poslovni, a kanadistika akademski interes. Kakva je kanadska suvremena književnost? Kako na nju utječe politika multikulturalizma, a kako ekstremne geografske datosti?
Multikulturalnost je kanadski izum i kao takav odmah je postao podložan kritici tako da su trenutno zanimljivi autori koji propituju njenu opravdanost – da li je uopće moguće i realno očekivati da će se ljudi iz raznih kultura naći na malom geografskom prostoru, zadržati svoje kulturološke osobnosti i istovremeno preuzeti propisani nacionalni identitet. To su zanimljiva pitanja ne samo u kanadskom kontekstu, jer kad pogledamo globalizaciju i njene rezultate, to će uskoro postati svačija stvarnost.

Nekad je kanadska književnost bila karakteristična po svom ruralnom okruženju, za Kanađane je impuls prema prirodi vrlo bitan dio identiteta. Danas je pak u središtu taj element multikulturalnosti, mnoštvo identiteta koji službeno dobro funkcioniraju, i taj se identitet odvija u gradovima, oni su mjesto kanadske stvarnosti, u njima su imigranti i većina stanovništva, tako da je i književnost urbanija. Neki će znanstvenici tvrditi da su najbolje što kanadska književnost trenutno nudi drame, no tu su i kratke priče, zanimljivi prozaici itd. Nedavno je izašla hrvatska Antologija kanadske kratke priče koju je uredila Antonija Primorac s Filozofskog fakulteta u Splitu, pa eto možda zanimljiv uvod za zainteresirane.

Da imaš odriješene ruke, koja bi tri naslova objavila u hrvatskom prijevodu?
Auu, ono što mi pada na pamet nije prevodivo, koristi preizražen dijalekt, pa jednostavno previše gubi u prijevodu, kao npr. Confederacy of Dunces Johna Kennedyja Toolea. A da imam stvarno odriješene ruke onda Davida Fostera Wallacea i njegov Infinite Jest, ali zašto stati tu, odmah sve postmoderniste – sabrana djela Thomasa Pynchona, Dona DeLilla, itd. Pa od klasika recimo Ernsta Jüngera ili Roberta Walsera. Ima još toga no ne želim odavati jer planiram nešto od toga uistinu i objaviti, neka bude iznenađenje.

Razgovarao Srđan Laterza

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.