Pogled izvana: 'To malo pijeska na dlanu'

Marinko Koščec, A Handful of Sand (Istros Books, London, 2013.)

ODA LJUBAVI I GUBITKU

To malo pijeska na dlanu priča je o dvoje ljubavnika, odvojenim hemisferama što u slijepom lutanju prolaze cijeli krug života da bi se prema kraju čim više približile jedna drugoj. Ovaj motiv, priznaje autor, preuzet je iz Platonovog vjerovanja kako smo svi neispunjeni smrtnici koji kao polovice tumaramo svijetom dok ne pronađemo svog blizanca ili možda, relevantnije za roman, podnosimo "mogućnost da se zauvijek mimoilazimo", što, sublimno ili ne, predstavlja svrhu naših života.

Posežući jedno za drugim ljubavnici pokušavaju srasti i spojiti se u jedno, u sreću ujedinjenih polovica kojima čak i glasovi jednako zvuče kad žele "da ono što nas pripija sagledamo u verbalnom reljefu", gotovo u potpunosti i ekstatično postignutom sve dok prilično iznenadno ne splasne. Tako na kraju shvatimo da ne umire neuhvatljiva ljubav već jake emocije (napisane prekrasnim jezikom iz muškog kuta) ustupaju mjesto dosadi svakodnevice i zadovoljenoj požudi.

Cigo – nadimak glavnog lika – rođen je izvan braka nakon majčine afere s Ciganinom, hir učinjen bez objašnjenja, a otkrivamo da i ženski lik ima upitno porijeklo nakon što saznamo za majčinu joj izvanbračnu avanturu. Ove neizvjesnosti protječu kroz priču u savršenoj harmoniji s temama sjećanja i neostvarenih dijelova sebe kao pijeska koji sipi bez prestanka.

Cigina majka, muzikologinja, izgubila je posao u Jugoslaviji zbog svoje religioznosti. S bogohulnim humorom Koščec za njezinu pobožnost kaže da je "vidjela svojeg Boga" (prevoditelju Willu Firthu nije promakla igra riječi) te s prekrasnom satirom govori o poimanju Cigana u "rafiniranoj Hrvatskoj" gdje je "graničilo (...) sa životnom opasnošću znati svirati harmoniku".   

Ljubavna priča ispripovijedana je poetično i s dobrim zapažanjima: "sve će ljubavi biti (...) surogat one koju ubiješ prvu", a u slučaju Cige postaje i opsesivna kako se miješa s uspomenama koje ga ponovo privlače kući svoje drage usprkos činjenici da je ona otišla a kuća je prodana.

Dobar dio ljubavne potrage ima oblik čežnje i dosta je prepušteno čitateljevoj mašti koja se poigrava dok ljubavnici pokušavaju označiti unaprijed određenu stazu i pronaći gotovo natprirodno ispunjenje u nastojanju da isprepletu svoje živote.

Prema opisima likovi se lako vizualiziraju pa je jedan primjerice "...sazdan od samih mišića, trobrodnih ramena, plave kose koja mu, svezana u rep, seže do stražnjice..."; proza je na mahove iznimno poetična pa tako protagonistica "bluni nebom ne bi li kojim slučajem ugledala anđela sna".     

Nailazimo, doduše rijetko, na klišeje poput "zijevam kao riba na suhom", ili "poznavala (ih je) kao svoj džep", a opis u kojem su automobili kao "aluminijski monstrumi" gotovo je adolescentski. Povremeno nas zatiče i pretjerana rječitost kao kad ljubavnik vidi svoju zaljubljenost "u zvjezdavom modrenju njezinih očiju, u srebrenju mora, u zrikanju čempresovih grana".   

Dijalog je toliko oskudan da se rijetko pojavljuje u navodnicima te se većinom prikazuje kurzivom. Knjiga obiluje opisima, često teškim i detaljnim poput opisa dnevne sobe koji se proteže preko cijele strane, a autor ponekad samodopadno uživa u svom znanju detaljno objašnjavajući svijet izdavaštva.

Zbog prirode romana, ode ljubavi i gubitku, opravdana je izvjesna količina promišljanja i filozofiranja, ali uvijek postoji opasnost od zastranjenja u apstrakcije i generalizacije te čitatelj povremeno osjeća da bi nešto praktično i konkretno jasnije zaokružilo likove – nešto za što je autor sposoban i demonstrira nam sažeto u "Ines priča o svojem najnovijem antidepresivu", dok nas snažan opis novogodišnje noći s pucnjavom "bilo je ugodno zamisliti da se to građani međusobno ubijaju na ulicama" precizno podsjeća otkud dolazi nova Hrvatska.

Protagonista privlače 'luđaci' poput Jelenka koji oživi tek kad govori o smrti; ovdje prosijava filozofska istina i pokazuje naše ovozemaljske preokupacije željeli ih mi priznati ili ne.

Druga teza u djelu je viđenje umjetnosti kao šava za životnu bol što je oprimjereno slučajem poremećenog Zvjezdana. Pred kraj romana ovu ideju i preokupaciju funkcijom umjetnosti u našem životu iznova propituje mentor protagonistice koji ima vrlo originalno mišljenje, ali suprotno od Zvjezdana, to da je umjetnost jalova. On vjeruje da ga "ona (...) isisava iz ljudskog života umjesto da mu ga daje".

Upravo je mentor taj koji iznosi središnji problem romana:

Predajući joj što ima u sebi, čovjek se ukapa u nešto kao pijesak, koji nakratko oživi, stvarajući iluziju zamjenskog života, i to savršenijeg, u kojem sve je moguće, sve dohvatljivo, ali sve je od pijeska. Komešajući ga, u njemu se koprcajući, samo pomažemo vlastitom pretvaranju u pijesak.

Prijevod Willa Firthsa uglavnom je prirodan i suvremen, tek povremeno se naslućuje pedantna opsesivnost poput opisa mentalno oboljelog Zvjezdana koji postaje Cigin prijatelj a "oko sebe širio (je) nešto proljetno, neku peludnu, slatkastu svježinu" ili propust kad se Cigo divi Zvjezdanovim slikama i apsolutnoj mirnoći kojom 'odišu' – zasigurno je trebalo stajati 'zrače'.

Na kraju knjige ostajemo s hipotezom – može li prava ljubav zaista slijediti unaprijed određenu stazu ili je uvijek neuhvatljiva, uvijek izmiče onima koji je traže poput pijeska među prstima? Možda je ono što Koščec postavlja ideal, osjećaj tako ljudski fragilan da se nikad ne može uistinu realizirati?

Što učiniti s pijeskom, s tom šakom pijeska koja nam je dodijeljena? Što učiniti sa svojim životom? Kako ga strukturirati? A što se tiče onih koji grade kule, one traju samo "do prvog povjetarca".

Za Booksu: James Lawless
Prijevod: Miljenka Buljević

***

James Lawless (1948, Dublin) autor je pet romana. Dobitnik je umjetničke stipendije za studiju modernog pjesništva Clearing The Tangled Wood: Poetry as a Way of Seeing the World (2009) te brojnih drugih nagrada. Objavio je i pjesničku zbirku Rus in Urbe za Doghouse (2012). Piše književne kritike za Irish Independent i druge novine i časopise, te za Istros Books (www.jameslawless.net).