Petak
30.03.2018.

Naše prve pjesme




Extra_large_poetry
naše prve pjesme (foto: Zaytsev Artem / Flickr)
A+ A-

Proljeće je poput pripite mladenke nahrupilo u metropolu. Prvo su došli pjesnici i silno nas zadužili spasivši nas iz kandži osvetoljubivih Joyceova, snijeg je još bio do koljena i mi ih dočekasmo sa svim počastima i zahvalnošću. Tom prigodom olako smo izrekli mnoge stvari i svakaj obećali – u prvom redu obećasmo kako ćemo slaviti i čitati poeziju. No jesmo li to stvarno i mislili? U tom trenutku, poštene nam riječi, točno tako smo mislili, ali ranije preuzete zadaće pritisnule su nas i brzo zaboravismo sve ono što u žaru zahvalnosti izrekosmo.

Prije tjedan dana u Booksu nenajavljeno upade pjesnička dvočlana delegacija i zatraži sastanak s Nadstojnikom Lucianom. Predvodio ih je čuveni naš poeta Jacques Prtenjacques. Časni Nadstojnik posjede ih i napoji vinom, i kad se svi kapljicom okrijepiše, zatražiše od velikaša neka se izjasni po pitanju slavljenja poezije.

"Sami ste i bez prisile obećali kako ćete svaki dan slaviti poeziju, pa nas sad zanima – napreduje li se na tom planu?" unese se Jacques našem premijeru u lice.

"Pošteno govoreći – slabo napredujemo", priznao je Nadstojnik, "u našim blagajnama vlada propuh i sada sve snage upiremo ne bi li svladali novonastalu neimaštinu…"

Drago G. udari šakom po stolu od žežena mahagonija: "Ta onda ste vi opsjenari, izmišljatori prve kategorije ili što?"

"Nemojte tako", brani se Nadstojnik sa zebnjom pogledavajući te kao od brda odvaljene poete, "znate kako je – prvo posao, pa onda zabava."

Sad je došao red na Jacquesa da i on zvekne šakom o stol: "Poezija nije zabava, dragoviću, poezija je sama srčika života – odmah se uhvatite stihovlja ili ćemo ovu prčvarnicu pretvoriti u prah i pepeo."

"Bacit ćemo se na to, ne brinite ništa, gospodo pjesnici."

Drago G. mrko je proučavao Lucianovo lice: "Onda dobro, držimo vas za riječ, doći ćemo za šest dana i počuti kakve ste pjesme napisali. I nemojte zmija da vas ujede, pa da prepisujete već napisane stihove, jer mi sve pjesme znamo napamet."

Nadstojnik Luciano progutao je knedličku.

***

Srećom u nesreći pokazalo se kako je dr. Slonek svojevremeno, na sveučilištu u Nižnjem Novgorodu, magistrirao patetiku i geometriju stiha.

Nadstojnik Luciano: "Izvrsno, imenujem vas voditeljem ubrzanog tečaja. Za šest dana moramo svi zgotoviti po jednu pjesmu, a iskustva u stihoklepnju nemamo, zar ne?"

Svi odmahnuše glavama. Osim Anči: "U vrtiću sam bila član recitatorske sekcije, ali već godinama nisam uzela pero u ruku. Nije lako pisati poeziju."

Dr. Slonek: "Nije lako, to je drevna vještina i ako je kanimo svladati, naša srca moraju biti širom otvorena kao prozori primaće sobe u topao proljetni dan. Sutra dođite u sportskoj opremi. U šest ujutro."

U zakazan sat, još posve mamurni od sna, djelatnici Bookse okupiše se u parkiću. Dr. Slonek poredao ih je u vrstu, te naložio tri kruga trčanja da se uspavana krv malo pokrene. Poslije toga podijelio je ljudstvo u dva tima i u narednih sat vremena igrali su lanca-probijanca. Odmor uz okrjepu mršavim sendvičima bijaše kratak, a nakon odmora uslijedio je sat meditacije u vrtu. Posjedaše naokolo, sklopiše oči i meditirahu. I zahrđale čakre polako im se otvarahu. Popodne prođe u čitanju Dantea, matematici i osnovama geometrije.

Drugi dan iste muke. I treći također.

"Kad ćemo već jednom dobiti pera i mastilo?" zavapi Mateja.

"Da, želimo pisati pjesme", priklopi Dunja Draguljče.

I ostali se pobuniše, ali dr. Slonek nije htio ni čuti: "Pričate gluposti, potpuno ste nespremni, idemo sad u teretanu – trčećim korakom, brzo!"

Mišice im muskulfiberski gorjehu od napora, nožice i ručice podrhtavahu, a najgore je tek slijedilo – uspon na Sljeme!

"Ne zaboravite", sokolio ih je dr. Slonek, "gore nas u restoranu čekaju slasne porcije graha."

Damjan je plakao od muke, Mateja se bacila u nekakve sumnjive gljive – jedva je odvukoše da se mučenica ne otruje, posrtahu i klamzahu šumskim puteljcima, ali graha ne vidješe. Umjesto u restoran iz kojeg dopirahu zamamni mirisi, dr. Slonek odvede družinu na obližnji proplanak, te im podijeli pera, mastila i bunt papira. Valjalo je sada ispuniti tu strašnu prazninu, namrčiti stihovima to bespuće besprizorne bjeline što zijevaše na njih poput jata bijesnih labudova. Ono što nisu znali – dr. Slonek uspio je superteškim vježbama učiniti da se njihova štreberska srca otvore.

***

Šesti dan, u predvečerje, pojaviše se Jacques Prtenjacques i Drago G. – dva opasna pjesnika. Prvi istupi Nadstojnik Luciano.

"Kazuj stihove, mladiću", naloži Jacques.

Zbog nedostatka prostora, na ovom mjestu podastrijet ćemo tek tri pjesme novopečenih pjesnikinja i pjesnika.

SICILIJA

suha, ispucala zemljo mafijaška
potucah se prostranstvima tvojim
kroz maslinike kržljave
kroz šikarje, kamenjar i šaš
ovdje su, veli, koknuli Don Ciccia
a ondje su divlje ruže, zalazak sunca
koza i dva zločesta kozlića njena
na odlasku dadoše nam
po šaku suhih smokava
i babe neke u crnini mahahu nam s mola

(Nadstojnik Luciano)

 

BRIJAČICA, ALI NAJLJEPŠA

odjenut ću haljinicu boje lila
odraditi šihtu
i onda otići na promociju
nove knjige Kristiana Novaka
poslije ću popiti pivce ili dva
s frendicama i skočiti u krpe
jer sutra je novi radni dan
šta ne?

(Anči)

 

NAJJAČI MRAV U MOM VRTU

sjedila sam u vrtu, iza kuće
i vidjela crvenog mrava
nosio je cijelo zrno grozda
o, pa ti si pravi junak
hoćeš da ti pomognem?
ali mrav nije htio ni čuti
za takvo što
sam će tegliti to glomazno zrno
sve do mravinjaka
i kad ga vide djevojke
(među njima i draga Violeta)
reći će: vau, čovječe,
pa ti si najjači mrav ever

(Dunja Draguljče)
 

Jacques i G. pomno sve odslušahu, te ovako rekoše – ovo su prilično loše pjesme, ali to su vaši prvi pokušaji i nije pametno suditi vam strogo, stoga nastavite brusiti stihovlje i jednog dana dosegnut ćete željeni Olimp.

*

F.B., 30. ožujka 2018., Zagreb

POVRATAK NA VRH STRANICE