Književnost u eurovizijskom formatu!?

Opet je, evo, došlo ono doba godine, proljeće je i Booksin redar Damjan, strastven pisac s gomilom neudomljenih rukopisa po folderima, na jedvite jade suspreže ljubomoru koju po pravilu u ovo doba osjeća naspram eurovizijske euforije koja, kanda, zahvaća sve veći broj pučana. Osluškujući razgovore na klupicama ispred literarne ubožnice na adresi Martićeva 14D, do njegovih ušesa ne dopiru učene i gorljive rasprave o književnosti, niti u tragovima, ne, priča se samo o Baby Lasagni, o njegovim šansama da pobijedi Švicarca Nema, o novim kostimima, o  Baby Lasagninoj plesačici Luani kojoj su modni krojači skrojili nekakve nadgaće koje joj sežu visoko do iznad pupka ili još i više, sluša o irskoj izvođačici, o Fincima, Talijanki i euro-pa-pa Nizozemcu, pa opet o Baby Lasagni i prvim probama u dalekoj Švedskoj koja je, uz Irsku, opće je poznata stvar, jedna od zemalja najviše zaluđenih Eurosongom, onda o milozvučnoj susjedi Teya Dori, o predstavnici Slovenije Raiven i tako redom.

Potaknut žaokom ljubomore koja mu se zabila ravno u srce (a gdje će žaoka neg'u srce), naš junak odlazi u ured k Nadstojnici Meri i magistri Sofoklovski tražeći od njih pomoć i potporu u provedbi revolucionarnih ideja vezanih uz popularizaciju pisane riječi.

Zašto ne bismo, veli vidno uzbuđeni redar, poslali službeni prijedlog Europskoj uniji da se ozbiljno razmisli o nekoj vrsti književnog nadmetanja u eurovizijskom formatu? Obje se mršte, pitaju ga kako je to točno zamislio, je li dobro razradio ideju ili samo ishitreno i burno reagira zbog zavisti koju osjeća naspram popularnosti Eurosonga?

DAMJAN: „Točno je da me progoni osjećaj zavisti, Eurosong se izrodio u neprispodobiv šušur, spektakl kojega prate milijuni i milijuni zaluđenih fanova širom Europe, pa i šire. Ni u dalekim Australijama nisu više imuni na ovaj megafestival lakih nota, a o internetima i youtubeovima da se ne govori, gore Instagrami i sve druge mreže i platforme. Zamislite sad da književnost nekako uguramo u jedan takav natjecateljski format! Kladim se da bi za par godina svi živi čitali i to bi preraslo u novi problem. Da li me razumijete – do jučer smo cmoljili kako nitko više ne čita, je li tako?“

MAGISTRA: „Obviously.“

NADSTOJNICA: „No, pa i danas se cmolji na istu temu, ne čita se, brate, i gotovo. Sve smo isprobali i ništa ne pali.“

DAMJAN: „A ne pali stoga što ne razmišljamo kako valja. Big, big, big! – tako nam valja pristupiti problemu. Dignimo književnost na eurovizijski, najblještaviji mogući, natjecateljski nivo! Prvo se organiziraju nacionalna natjecanja, kao književna Dora, literati čitaju poeziju, ali čak ne oni, neka čitaju glumice i glumci. Onda idu glasovi žirija, pa televoting i…“

NADSTOJNICA: „Stop, stop, zaustavi se! Glazba je sama po sebi spektakl, svi imaju te šašave kostime, plesače, koreografiju, mačke koje čagaju na divovskim video-volovima, šminka, frizure, cijela jedna drama. Kako ćeš književnost umotati u sve to, ona naprosto ne posjeduje takvu vrstu privlačnosti, nije atraktivna – i to blago rečeno. Televizije bi propale s književnom Eurovizijom, ljudi nešto čitaju i tako dva i pol sata – gledanost bi bila blizu nule.“

DAMJAN: „Prvo, čitanje može biti atraktivno i gledano, nije li tamo negdje sredinom šezdesetih Ginsberg u Pragu čitao pred stotinu ili stotinu i pedeset tisuća ljudi. Drugo, i ovdje možemo angažirati kostimografe, vizažistice, gurnuti orkestar koji bi pratio natjecateljice i natjecatelje, možemo također imati mačke koje čagaju na divovskim video-volovima ili što god već, o tome i govorim – velika produkcija, prijenos u udarnom terminu i onda europsko grande finale pred dvadeset tisuća gledatelja u dvorani i još petsto milijuna duša pred tv ekranima!“

MAGISTRA: „No hard feelings, frende, ali ja tu ne vidim kruha, znaš, malo si pustio mašti na volju, ponijelo te i to je u redu, ama nije realno. Televizijski prijenos čitanja poezije u udarnom terminu? Ne mogu to ni zamisliti.“

NADSTOJNICA: „Vala baš.“

DAMJAN: „Mogu i prozu čitati ili čak književne kritike – važno je kako upakiraš cijelu stvar!“

NADSTOJNICA: „Možeš upakirati u svilu i zlato, ne bi pomoglo, jesi li čuo da je čitanje pred ljudima najdosadnija aktivnost ever, znanstveno dokazano. Šesnaest posto ispitanika izjasnilo se da bi radije sjeli u savanu među lavove i druge divlje zvijeri nego sat vremena proveli na bilo kakvoj književnoj večeri. Eurosong je Eurosnog, a književnost je po prilici na suprotnoj, najsuprotnijoj strani tog spektra.“

MAGISTRA: „Ili uzmi ovako, zamisli da u Zagreb ili bilo koji drugi grad na svijetu dođe Jon Fosse i prošeta ulicama, znaš koliko bi ga ljudi prepoznalo – nitko živ, nula. A čovjek je dobio Nobelovu nagradu za književnost prije par mjeseci.“

DAMJAN: „Mislim da ima bradu, Jon Fosse, ali nisam siguran da bih ga prepoznao na ulici… žalosno je sve to, nije li?“

NADSTOJNICA: „Nije žalosno, naprosto je tako, imamo showbiz i sve ostalo, btw. otišla sam jučer u kladionicu i stavila 20 eura na Baby Lasagnu – koeficijent 3.“

MAGISTRA: „Mogla si onda staviti i 10 eura na onog iz Švicarske, čisto da se osiguraš.“

NADSTOJNICA: „Odakle mi…“

Redar Damjan tiho je i u posvemašnoj snuždenosti napustio ured. Izašao je ispred Bookse kod klupica krcatih posjetiteljima što neumorno žamorahu uz kavice, odmah preventivno stavio slušalice i do kraja radnog vremena slušao najnoviju epizodu podcasta Neala Brenanna.

F.B., 3. svibnja 2024., Zagreb