Petak
05.01.2018.

Književnost i mice




Extra_large_katze
Foto: bibliothekarin / Flickr
A+ A-

Pod kraj godine visoke proljetne temperature izmamiše Nadstojnika Lućana u vrt. Kukurijeci, šafrani i visibabe stidljivo provirivahu iz zemlje, nuđahu se pogledu Illustrissimusa, no njegovom glavom kolahu teške filozofske misli.

Kao prvo – što je na kraju svemira? Još jedan svemir? Ili nikaj? No što je to nikaj? Po njemu – i to nikaj moralo bi biti nekaj, ali kaj!?

Drugo – koja je stvarna svrha našeg postojanja vu tom žalobnom svijetu? Mislim, ako ćemo svi umrijeti – čemu sav trud? Ipak, kratak je taj ljudski vijek. Morali bi živjeti barem 350 ili 500 godina, pa da se čovjek može propisno izlaufati i naužiti života. A ne ovako – obrneš sve dvaput oko sebe i već si na kraju puta.

I treće, možda i najvažnije – zakaj se toliko pisaca od davnina pa sve do danas druži i naslikava s micama!? Nema nikakve logike, ta mice su svojeglava i prilično drska bića. Samo ako im se prohtije, popet će ti se na glavu! Da bi čovjek nekaj napisal treba mu mir, a mica ti bu skočila na stol, otrgnut će ti pero iz ruke misleći da se to želiš igrati s njom, moraš ih vazda češkati, čistiti im wc, češljati ih i sve ostalo.

***

Za to vrijeme u officeu…

Ana: "Svaki put u ovo doba godine ista pjesma, pogledajte ga samo…"

Ivan T.: "Što to?"

Dunja: "Njegova svjetlost pod kraj godine pada u stanje tjeskobe, obuzimaju ga teške filozofske misli, pa onda ovako izađe u vrt i hoda simo-tamo, mršti se i rogobori sebi u bradu."

Ivan T.: "Zanimljivo, ali koji je uzrok takovu ponašanju?"

Ana: "Vrag zna. Možda mu zabljesne kako vrijeme neumitno prolazi i da se vu tom smislu on, Nadstojnik i velmoža, po ničem ne razlikuje od nas - običnih radnika."

Dunja: "Kao mala djevojčica znala sam cendrati zbog toga što odlazi stara godina i nikad se ne bu vratila… šmrc… a kam odlazi… šmrc… boktepitaj… buhuuuu…"

Ana (načini rolajz): "Evo nje opet."

Ivan T.: "Ne plači, Dunječka, maskara ti se bu razlijala."

Ana: "Da, i ne buš se nigdar udala – cendravice ne kotiraju najbolje kod dečkiju."

Ivan T.: "Njegova svjetlost dolazi…"

Ana: "Brzo, pravite se da nekaj radite."

***

Nadstojnik Lućano natoči si dva prsta kruškovače, isprinta trideset fotografija, pa se zaputi u office. Svi nekaj vrijedno natipkavahu po laptopima.

"Khm, khm, khhhhm…"

Ništa.

"Kašlj, kašlj!"

Ana: "Vaša svjetlosti, zar ste prehlađeni?"

Ivan T.: "Hodite k Mateji, nek vam skuha čaj."

Nadstojnik Lućano: "Ne želim čaj. Ostavite se ispraznog natipkavanja, molim, okrenite se malo ovamo, tako, hvala lijepo. Pogledajte ove fotografije i recite što vidite."

Dunja: "Hemingway s micom, Burroughs s micom, Cortázar s micom, André Gide s micom…"

Ana: "Yeats s micom, Mark Twain s micom, Zrinka Pavlić s micom, Bukowski s micom…"

Ivan T.: "Margaret Mitchell s micom, Patricia Highsmith s micom, Raymond Chandler s micom…"

Nadstojnik Lućano: "No? Što vam upada u oči?"

Ana: "Upada mi u oči da ste naprintali lijep bunt papira, a svaka lipa nam dobro dođe u ovoj neimaštini."

Nadstojnik Lućano: "Ne. Ivane? Što tvoje oštre oči vide?"

Ivan T.: "Tušta i tma literata iz raznih epoha."

Nadstojnik Lućano: "I što još? Dunja?"

Dunja: "Također, na fotografijama možemo vidjeti tušta i tma mica…"

Nadstojnik Lućano: "Bingo! Moje pitanje glasi – zakaj se skribenti druže i naslikavaju s micama?"

Dunja: "Zato kaj su mice zgodničke?"

Ivan T.: "Istina, vrlo su če-če!"

Nadstojnik Lućano: "Ali su i drske, ne slušaju i često su namćoraste – mogu te ogrepsti iz čista mira."

Ana: "Pa što onda da vas tu i tam opiče s kandžicama? Ta, ljubav katkad boli, majkoviću."

Dunja: "Dobro kažeš, Anči, ogrepst će te, ali na koncu – isplati se!"

Časni Illustrissimus nije više imao koristi od ovo troje. Umjesto da mu pomognu odgonetnuti tajanstvenu vezu književnosti i zgodnih predatora – Ana, Dunja i Ivan stali su razmjenjivati one fotografije i komentirati koliko je koja mica slatka. Srdit, Nadstojnik izjuri van.

Domalo u office nahrupi i dr. Slonek.

"Što je to tražil velmoža kod vas i zakaj onako srdito korača niz Martićevu?"

Tek što mu objasniše, dr. Slonek prasnu u smijeh: "Hahaha, pa taj fenomen s micama razriješen je još 1976. u nizu pokusa na Lenjingradskom sveučilištu."

Ana: "Ali o čemu se radi?"

dr. Slonek: "Vidim, dakle, ni vi, baš kao ni gro književnika ne pratite znanstvenu literaturu?"

Ana, Dunja i Ivan T. tužno priznaše da nažalost ne prate.

dr. Slonek: "No, dobro, reći ću vam, ali ne širite to dalje i Nadstojniku ni riječi. Dozna li – tjerat će nas na tko zna kakve eksperimente."

Obećaše – neće širiti dalje.

dr. Slonek: "Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Edgar Allan Poe jedini je od milijuna pisaca naslućivao u čemu je kvaka. Elem, mice su, to vam je valjda znano, još u starom Egiptu štovane kao supercool životinje, pa ih držahu i tretirahu kao božanstva…"

Dunja: "Pa kad su zgodničke."

dr. Slonek: "Da, ali to je samo dio priče, prava istina je da mice nisu stvarna bića – prije mnogo tisuća godina doselile su se k nama iz svijeta fikcije i pošto im se svidjelo – ostale su tu do dana današnjeg. Kako su pak došle i što žele – to nije jasno. Jednog dana bumo i to doznali."

Ivan T.: "Ali, ali… kako su uspjeli dokazati takvo što?"

dr. Slonek: "Heh, vrlo jednostavno – mice predeju, je li tako. Uistinu neobična i ugodna radnja – prrrprrrrrprrr… uzmite sad bilo koju drugu životinju. Kokoš, na priliku, ili voluharicu, prasence, skočimiša, purana – možete ih češkati do sudnjeg dana, ali predenje ne bute dobili. Pokušalo se s brojnim vrstama i bez uspjeha. Kolegama iz Lenjingrada nije preostalo ništa nego priznati – mice, očigledno, nisu bića s ovog svijeta!"

Dunja: "No dobro, a što skribente privlači k micama, osim što su zgodničke?"

dr. Slonek: "Pa upravo to fino predivo – prrrrprrrrprr – kužite? Čista fikcija. Idem sad, vidimo se."

Ana, Dunja i Ivan T. još dugo, dugo promatrahu mjesto na kojemu je stajao dr. Slonek. Sve što bi moglo reći – bilo bi suvišno.

POVRATAK NA VRH STRANICE