Petak
10.07.2015.

Booksa na kotačima: Šolta




Extra_large__olta
foto: Tomasz Kijas (Flickr)
A+ A-

Prestrašni afrički toplinski udar tri debela dana haračio je metropolom. Ni kombinat nije ostao pošteđen. Tek nešto malo hipija i pokoji neohipster navratiše da se rashlade u našem klimatiziranom prostoru. I svi bi vode i leda. Kao da nama led s neba pada! Dobro kaže Vanja – najbolje je bilo u ona davna vremena kad nismo imali ni klime, ni ledomat, ni nikaj. Od kad smo se modernizirali samo problemi. K jarcu i Zagreb i Booksa u Zagrebu, gdje je naša mobilna jedinica – Booksa na kotačima?

Znamo da su prije dva tjedna Ana i Duksi preživjele suludu jurnjavu s ličkim ogrankom Hells Angelsa i od tad ni glasa od njih. Najbolje je naluknuti se u dnevničke zapise bljedolike, tetovažama sklone, fragilne wannabe Jamajčanke – Dunje dr. Draguljče.

***

Iz Dnevnika dr. Draguljče:

Na cesti smo već stoljećima. To je sada naš život. Ne mogu vjerovat da smo nekad po cijele dane čmrljile u officeu. Nakon susreta s Hells Angelsima očvrsnule smo. Ana i ja danas smo dvije drumske ratnice - poput Charlize Furiose Theron. Mi smo Thelma i Louise (Ana je Louise, a ja Thelma) dvadeset prvog stoljeća.

Ah, evo ga i Split. Gužvetina, palme, miris srdela i pečenih oktopusa u zraku. Grupica francuskih bakutanera piče na segwayima i viču: „Mon Dieu!", „Bonžur!", „Olala!" i slične stvari.

Ful je dosadno. Turizam, užeglo more, ovo-ono. Neš ti spektakla. Ručamo u Fife, ukrcavamo se na trajekt i pravac – Šolta. Nemamo plan, putujemo po osjećaju. Želimo iskusiti život na otoku. Šolta je, kažu, naseljena još od davnina – prvi put spominje se u librima u četvrtom stoljeću prije Krista. Simbol otoka je mala sova ili čuvita što je po mom mišljenju superkul. Sova je meni među tri najdraže životinje na svijetu – odmah uz bizona i snježnog leoparda.

Ana je dobila kratkotrajnu morsku boljeticu, pa ja moram odraditi turu od Rogača do Nečujma. Nečujam je krasotna uvala. Toliko je lijepo to mjesto pod kapom nebeskom da je i sam Dioklecijan ovdje imao ribnjak. Vjerojatno i viksu. Dolazio bi tu odmoriti se malo od Splita, baciti nešto na gradele, popit žmul vina i naužit se mira i tišine. Sama ti riječ kaže, Nečujam – niš se ne čuje. A i kad se čuje, to je sve nekako tiho. Zrikavci ispotiha zriču, sove ispotiha huču, divlje svinje na vrhovima papaka trčkaraju vrištinama. Nečujam su pohodili i o njem stihove spjevali i znameniti hrvatski poete Marko Marulić i Petar Hektorović.

Najradije bih ovdje napravila kakav kućerak, živjela bih od zemlje i mora, ali ne mogu…

jer ja sam skitnica,

daljine me vuku,

više volim vjetar

nego mirnu luku

Do popodneva Ana je prizdravila, preobukla se u svoj maskirni badić, dohvatila harpun i skočila u more. Ja nisam neka velika svjetska plivačica, pa sam ostala na obali i čavrljala s turistima kojih i ovdje ima, ali ne tako puno kao u gradu podno Marjana. Počastila sam ih sokićima od bazge i turskom kavom s rešoa, te im prodala pola tuceta starih Quoruma po 20 eura komad. Moramo i mi od nečega živjeti.

U međuvremenu Ana je izronila iz mora. Na vrhu njezina ubojitog harpuna koprcao se mladi oktopus. Našnitale smo ga i bacile na gradele. Na večer odvezle smo se do Stomorske gdje smo obilazile diskače i do zore đuskale uz disko hitove sedamdesetih. U Anu se zaljubio jedan vremešni Nijemac.

"Sorkač", otkantala ga je, "nemam vremena za ljubav, moramo dalje prema jugu."

A kaj buš, takav je život nas drumskih Xena ratnica.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.