Petak
26.06.2015.

Booksa na kotačima: Hells Angels




Extra_large_hells_anglels
foto: peter castleton (Flickr)
A+ A-

Ljeto je i službeno došlo. Ove godine prikralo nam se iz pravca Smičiklasove, učinilo fintu da će produžiti prema Vlaškoj i onda mučki udarilo na Martićevu. Nadstojnik Luka održao je ovulacijski sastanak (kasnije se pokazalo da je ipak riječ o evoluciji ili čak o evaluaciji, whatever), ukorio većinu okupljenih i još jednom zaprijetio promjenama koje će nas pogoditi s prvim požutjelim lišćem.

"Jesmo li mi u neraskidivom braku s književnošću?", grmio je, "Pogledajte malo pažljivije naš sajt i što vidite: književnost, književnost, književnost! Gdje su nam unutarnja i vanjska politika, sport, ekonomija, šoubiz i sve ostalo? Drugo – kakve to kobasice od tekstova naštrikavate? Radikalno skratiti tekstove i poduplati broj fotografija!"

"Ermh…", drznula se Ružica, "bojim se da ja ne mogu kraće."

"Tišina! Kako ne bi mogla, boga mu, kakva je ovo mikro priča od 500 i nekaj znakova? Sreži to na 250!"

Istog trenutka kad se Nadstojnik okrenuo, Ružica je učinila rolajz krcat iskričavim prijezirom i neposluhom.  

Na kraju troipolsatnog sastanka razdijelio je svima po bunt papira, grafitne olovke i dva šiljila, te naložio da svatko od prisutnih napiše opširan esej na temu: 'Sve moje mane i načini na koje ih kanim ukloniti u najkraćem roku'.

Tek što olovke nevoljno zaškripaše u salu za sastanke nahrupila je Gospođa Ministarka: "Luka, imam loše vesti, već šest sati ne mogu locirati gde su one dve tuljanice? Da se nisu spičkale negde?"

"Koje tuljanice?"

"Kako koje, pa Ana i ona bledolika wannabe Jamajčanka."

Uistinu, gdje su kapetanica Ana i Dunja dr. Draguljče? Ostavili smo ih u Samoboru, ali od tad je brdo vode proteklo Savom i Dunavom. Nema nam druge nego zaviriti u dnevnik kapetanice Ane!

***

Iz Dnevnika kapetanice Ane:

Mislim da smo još uvijek u Ličko-senjskoj županiji, ali nisam baš sto posto sigurna. Možda smo i u Primorsko-goranskoj. Posvuda oko nas je šuma. Vozim po osjećaju, brijem da šibamo prema jugu. Na cesti nigdje nikakvog vozila. S vremena na vrijeme onkraj crne šume opazimo obitelj medvjeda, pokoju voluharicu, puha i sličnu živinu. Dr. Draguljče impresionirana je krajolikom. U isto vrijeme je i užasnuta, pa od nje nemam nikakve koristi.

Stali smo na nekakvoj livadici opkoljenoj šumom. Postavile smo roštilj, nabacile gore dva tuceta ćevapčića (za mene juneće, za dr. Draguljče od soje), pa ih prevrćemo simo-tamo. Doktorica je sva isprepadana, na svaki šušanj skače: "Jesi čula, medvjed!"

Ne bi li joj okupirala misli predlažem da napravimo zajedničku glazbenu listu. Šest minuta poslije zaključili smo da nam je jedina zajednička točka Hootie & the Blowfish. K jarcu!

***

Iz daljine začusmo grmljavinu. Nebo je, međutim, vedro poput lica RTL-ovih voditeljica. Grmljavina postaje sve moćnija. U jednom trenutku daleko na drumu ukaza se svjetleća točkica, pa onda još njih, cijelo more svjetlećih točkica.

"Sartrea mi, dolazi kromirano stado Hells Angelsa!!!", vrisnula je dr. Draguljče, skočila u kombi i okrenula ključ.

U strahu da ne otperja bez mene, bacila sam se na suvozačko sjedalo ostavivši na livadi roštilj i ostatke ćevapa. Draguljče je stisnula gas do daske. Za tili čas kazaljka na brzinomjeru dovukla se do 145.

"Brže, brže!", osokolih je, ali avaj, brže od 150 na sat nismo mogle.

U retrovizoru sam nemoćno pratila kako se razdaljina između nas i Hells Angelsa naglo topi. Prvi motori prestigoše nas bez beda. Mogli su odjuriti naprijed, ali ne: približno pedeset nabrijanih makina, većinom Harleya, formirali su krug oko nas. Sad smo svi đuture pičili kao da smo zajedno s Angelsima ovce čuvali. Kriomice dohvatih iza leđa Pikettyjev Kapital u namjeri da prvog od nasrtljivaca pogodim u facu.

Jedan od njih dovukao se tik do mog prozora. Donji dio lica bijaše mu prekriven maramom s uzorcima ružinih cvjetova. Rukom mi dade znak da otvorim prozor. Poslušah. Kaj sam drugo mogla?

Hells Angel: "Jeste vi ona Booksa iz Zagreba!?"

Ja: "Jesmo, kako znaš jebo te patak!?"

Hells Angel: "Šta kažeš!?"

Ja: "Reko – jesmo, kako znaš da smo Booksa, jebo te patak!?"

Hells Angel: "Pa piše vam velikim slovima na kombiju!"

Ja: "Fakat!"

Hells Angel: "Mi smo lički ogranak Hells Angelsa, pošli malo na more i tako!"

Ja: "Lijepo!"

Hells Angel: "Šta kažeš!?"

Ja: "Reko – super, neka, fala bogu, pa ljeto je, jelte!"

Dr. Draguljče (plačnim glasom): "Pitaj ga jel možemo stat negdje."

Ja: "Pita kolegica jel možemo stat negdje, malo je nezgodno ovako!?"

Hells Angel: "Ma kakvi, nema potrebe! Nego da te pitam – trebaju nam nekakve knjige ako imate – platit ćemo pošteno!"

Ja: "Reci koje, pa ćemo vidjet!"

Hells Angel: "Ovako, treba nam Sjajno mjesto za nesreću od Karakaša, onda Moj Antonio Diavolo od Sibile Petlevski i… kako ono reče?"

Drugi Hells Angel: "I od Marka Dejanovića Karte, molim!"

Hells Angel: "Tako je, bravo, znači Karte, molim! od Dejanovića još, jel imate sve to, bilo bi superkul! Ne pitamo pošto je!"

Pronađoh sve tri knjige, stavih u vrećicu s logom Bookse, te proturih kroz prozor.

Ja: "Evo, sve ti je tu!"

Hells Angel: "Koliko?"

Ja: "Daj 300 kuna i nek te voda nosi!"

Hells Angel: "Evo izvoli, sretan put, ne treba račun i nemojte šta zamjerit!"

Hells Angelsi odmagliše u hipu. Dr. Draguljče drhtavih ruku skrenu na prvu livadicu. Cendrala je sto na sat. U namjeri da je utješim pustila sam cd s hitovima Hootie & the Blowfish.

Dr. Draguljče: "Daj smanji malo, ne čujem samu sebe…"

Ja: "A imaš šta i čut."

POVRATAK NA VRH STRANICE