Utorak
20.11.2018.

U zemlji meda i mlijeka?

naslov knjige Sumka 43 autor Josip Novaković
izdavač Sandorf godina izdanja 2017 prevoditelj Saša Drach



Extra_large_flags-formation-blue-sky-gulls-color-flag-540791
Foto: Max Pixel
A+ A-

Pisac Josip Novaković, uz svoje prethodnike kao što su Samuel Beckett, Joseph Conrad, Milan Kundera, Vladimir Nabokov ili pak Aleksandar Hemon, specifičan je po tome što ne piše na materinskom jeziku, nego na jeziku zemlje u koju se odselio u već odrasloj dobi (u njegovom je slučaju to engleski jezik). Ali za razliku od navedenih autora (izuzimajući Hemona), Novaković kroz cijelo svoje književno stvaralaštvo implicitno i eksplicitno istražuje različite dimenzije emigrantskog iskustva, ali i života koji je ostavio za sobom. Činio je to i kroz formu romana (Prvi Aprila), kratke priče (Infidelities: Stories of War and Lust), a 2015. izdavačka kuća Sandorf izdala je prijevod zbirke esejističko-autobiografskih tekstova U potrazi za domovinom.

Na sličnom se tragu nastavlja i najnovija Novakovićeva Sumka 43, također u izdanju Sandorfa. Ova se knjiga sastoji od tematski raznolikih tekstova koje je odabrao prevoditelj Saša Drach. Osim što je gotovo 40 godina živio u Americi, zahvaljujući svojem statusu sveučilišnog profesora i nagrađivanog pisca, Novaković je proveo duge periode u raznim dijelovima svijeta, a trenutno je kanadski državljanin. Ovakvo bi bogato i šaroliko životno iskustvo ostavilo neizbrisiv trag na svakome, a pogotovo na piscu koji upravo iz ovakvih iskustava crpi svoju umjetničku snagu.

Prvi trag što se primjećuje čitajući ove tekstove jest autorov no nonsense pristup dok bez okolišanja i ikakve zadrške opisuje i analizira mane i vrline kanadskog društvenog uređenja (u tekstu Umijeće emigriranja koji otvara zbirku), a pritom rušeći stereotipe o Kanadi kao raju za imigrante. U jednom se dijelu teksta kojemu prethodi opis lošeg odnosa društva prema beskućnicima čak pita: "I kako je došlo do toga da se Kanada smatra obećanom zemljom?" Ovaj je dio zbirke faktografski najzanimljiviji jer se zbilja sazna mnogo činjenica o Kanadi koje se rijetko nađu u fokusu svjetskih medija (npr. u Kanadi se na pregled kuka mora čekati 6 mjeseci, dok su u Quebecu zrak i voda zagađeni zbog naftne i azbestne industrije).

Zanimljivi su, i u jednu ruku šokantni, opisi postupka autorovog dobivanja kanadskog državljanstva. Naime, kanadske birokratske peripetije kakvih se ni Kafka ne bi postidio ilustriraju sve veću zatvorenost i krutost zapadnjačkih demokracija (ironično jer se Kanada često percipira kao zemlja meda i mlijeka) prema pridošlicama. A ništa manje nije bizarna ni ruska aerodromska birokracija iz teksta Sumka 43 koja ne dopušta avionski prijevoz rijetkog i vrijednog violončela autorova sina jer instrument nema 'prateće dokumente'. Nesretno violončelo na kraju biva spremljeno na odjel za izgubljenu prtljagu kao prtljaga broj 43, odnosno sumka 43.

Novaković ne ostaje dužan ni Americi, državi u kojoj je živio četrdeset godina. U tekstovima posvećenim ovoj velesili autor se kroz precizne i slikovite opise svojih iskustava kao uglednog sveučilišnog profesora hvata u koštac s paradoksima sve omraženije političke korektnosti, pogotovo u visokoškolskom obrazovanju gdje se provodi politika popuštanja studentima u sukobima s profesorima, kako povrijeđeni student ne bi jednog dana samo ušetao i pobio sve prisutne automatskom puškom. Kroz ove tekstove Novaković nenametljivo i šarmantno isprepliće autobiografske i faktografske elemente sa zdravom dozom humora i samoironije. Pa tako Novaković bez srama opisuje svoje zgode i nezgode s alkoholom s kojim je imao problema u različitim životnim periodima (Kako sam prestao piti).

Iako se barem polovica zbirke bavi Novakovićevim bjelosvjetskim iskustvima, poneki tekstovi kao što su Lav, zubar i Facebook, Oružja Novaka Đokovića ili Grand Prix – Ustav Republike Hrvatske posvećeni su sportu, filmu, društvenim mrežama, ali se kroz njih provlače zanimljivi uvidi u psihologiju mase i nadasve nacionalizam kojemu je posvećen poseban tekst (Što ne valja s hrvatskim patriotizmom?) gdje autor oštroumno analizira boljke hrvatskog nacionalizma te nudi svoje viđenje patriotizma kakav bi pomogao Hrvatskoj. Njegov patriotizam ne uključuje busanje u prsa svojim hrvatstvom, niti demoniziranje onih koji nisu Hrvati. Za Novakovića je patriotizam naprosto bivanje dobrom osobom. "Dobar Hrvat trebao bi činiti dobro. Biti što bolje ljudsko biće. Što znači da bi trebao slijediti princip ljubavi koji kaže – voli druga kao što voliš samoga sebe."

Posebno mjesto u zbirci zauzimaju tekstovi o Novakovićevim kućnim ljubimcima i posljednji tekst u zbirci Riječi moga oca. Tekstovi o ljubimcima su, iako razvučeni i zasićeni nepotrebnim detaljima, emocionalni i dirljivi, dok u već navedenom tekstu Riječ moga oca autor na samo tri stranice nesentimentalno, ali suosjećajno govori o religijskom fanatizmu svojeg pokojnog oca, a pri tome suptilno opisuje i njihov međusoban odnos. Za razliku od svih ostalih tekstova, ovaj predstavlja svojevrstan stilski šok jer zamjenjuje odmaknuti, ironičan i humorističan ton ostatka zbirke. I upravo ova činjenica govori o tome koliko je Novaković vrstan stilist.

Sumka 43 zanimljiv je, stilski i tematski neujednačen, a ponekad razvučen presjek bogatih životnih iskustava jednog emigranta – ovi nas tekstovi zabavljaju, informiraju, rastužuju, a ponekad su i dosadni… baš kao život sam. Relevantnost ovih tekstova bolno je očita u sadašnjem trenutku kada se za migrante vezuju, prečesto neopravdano, negativne konotacije, a zaboravlja se da je upravo emigrantsko iskustvo (u metafizičkom i u fizičkom smislu) – nevezanost za jedno mjesto, potreba za boljim i bogatijim životom, za širenjem vidika – jedan od glavnih preduvjeta za pisanje dobre književnosti, što i pokazuje Josip Novaković na svojem primjeru. Osim toga, širina i bogatstvo emigrantskog iskustva od neprocjenjive je važnosti naposljetku i za same čitatelje.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.