Strah i prezir u Sarajevu

Povampirenje ekstremnih ideologija u posljednjih nekoliko godina ostavilo je kozmopolitski duh građanina Europe u zaprepaštenju i zbunjenosti pred činjenicom da današnji stari kontinent više liči na sebe iz tridesetih godina prošlog stoljeća, nego na ono što su mu obećavali njegovi liberalni svjetonazori, a globalna civilizacija garantirala da će obezbijediti.

Da književnost ima bolje pamćenje od historiografije, a pogotovo od politike, potvrđuje i značajan broj savremenih poetika koje su ponikle iz konteksta raspada Jugoslavije, kojega se unatoč svemu ne pristaju odreći. Stvar je u tome da one čvrsto vjeruju kako je ovo što pogađa današnju Europu zapravo započelo devedestih godina u njenom geo-političkom predsoblju, kada smo imali priliku naslutiti da s fašizmima svoje povijesti još uvijek nismo konačno završili, i utoliko je realnost današnje Europe odraz ove propuštene prilike.

Kao da je sve normalno naslov je najnovijeg književnog djela hrvatskog novinara i pisca Damira Pilića, objavljenog 2018. godine za izdavačku kuću Sandorf u sklopu biblioteke 'Avantura'. Riječ je o njegovu trećem po redu romanu, nakon debitanskog ostvarenja Đavo prvo pojede svoju majku iz 2001. i romana Splitting: kako sam tražio Srbe po gradu iz 2014. Trinaestogodišnji razmak između prva dva književna ostvarenja Pilić je iskoristio da bi se posvetio sociopsihološkim istraživanjima suvremenog hrvatskog društva, što je rezultiralo nizom relevantnih publicističkih studija, kao što su Na mladima svijet zastaje (u koautorstvu s Draženom Lalićem) iz 2001., Dedal na iglama (u koautorstvu s Edom Vujićem) iz 2005. Posljednja u nizu Pilićevih publicističkih knjiga nosi naslov Marx nije mrtav. Objavljena je 2016. godine i bavi se, najkonkretnije moguće, onim što se dogodilo jugoslavenskim profesorima marksizma tokom uspostavljanja novih režima devedesetih godina.

Očigledan interes za omladinsku urbanu kulturu od kraja 1990-ih do danas i izoštreno novinarsko osjetilo za slojevitosti savremenog društvenog trenutka predstavljaju ključna težišta Pilićeva profesionalnog i osobnog angažmana, bez kojih je ujedno i nemoguće razumjeti njegovu književnu poetiku. Zbog svega navedenoga potpuno je očekivano da će karakteristike ovog spisateljskog stila biti mješavina gotovo nadrealne fikcije i autobiografskih elemenata.

Pilićevi romani započinju sa skoro pa istraživačkom hipotezom, završavaju skepsom, nepovjerenjem u konačne zaključke i gomilom neodgovorenih pitanja, a sve se to događa u jednom okviru koji mnogo više računa na našu strast za eksperimentom nego na odanost književnim konvencijama. No, sudeći po pripovjedačkim tehnikama kojima se u slučaju romana Kao da je sve normalno autor okoristio kako bi uspostavio stabilnu strukturu, doima se da je ravnoteža između eksperimentalnog i konvencionalnog bila neizbježna.

Kako bi pripovijedanje u prvom licu jednine, koje čini glavninu ovog romana, postiglo barem minimum objektivnosti i razumljivosti, bilo je neophodno posegnuti za provjerenim, gotovo školskim potezom iz repertoara tradicionalnih pripovjedačkih tehnika, takozvanim tobožnjim priređivačem rukopisa. Naime, priča o novinaru po imenu D., (pri čemu se očigledno aludira na autora knjige Damira Pilića) koji putuje u Bosnu i Hercegovinu s ciljem da istraži jedno pitanje što ga već duže vrijeme opsjeda, zapravo je ispričana putem privatnih pisama koje nam objelodanjuje njegov dugogodišnji prijatelj, fotograf, izvjesni Jakov, nazivajući ih sarajevskim dnevnikom. Vremenski razmak između dva okvira podcrtan je i grafičkim rješenjem, vjerojatno zato da bi se i na vizualnoj razini pokazalo da se Jakov obraća čitatelju, a D. opet samo Jakovu putem pisama.

Pripovjedački okviri, pored strukturalne povezanosti, posjeduju i tematsku sponu. Jakov nas izvještava o svom ekskurzijskom putovanju u Poljsku, gdje je po prvi put otkrio afinitete za fotografiju, koji će ga nakon mnogo godina odvesti natrag u istu zemlju, no ovaj put da bi novinarski bilježio povampirenje ekstremno desnih ideologija i debakl multikulturalne Europe u nedavnoj godini takozvane 'izbjegličke krize'. S druge strane, D. nam (odnosno Jakovu) prepričava svoje putovanje u pravcu Sarajeva u zimu 2009. godine, kamo se zaputio iz dva razloga: prvenstveno i zvanično, kako bi napravio reportažu o navijačkoj skupini 'Horde zla', povodom ubojstva njihovog člana Vedrana Puljića u Širokom Brijegu pred utakmicu domaćeg i sarajevskog kluba, a konačno i suštinski, da bi ispitao je li još uvijek živ stari duh Bosne i Hercegovine. Jukstapozicija ova dva tematska okvira nalaže da je usporedivost između dviju zemalja, Poljske i Bosne i Hercegovine, na izvjestan način neizbježna.

Kao što je povod neosporno dobro izabran s novinarskog stanovišta, tako je u književnom smislu spona između Poljske i Bosne i Hercegovine opravdana i logična. Obje zemlje su, u prvom redu, obilježene traumatičnim iskustvom dvadesetvjekovnih ratnih kataklizmi i u obje zemlje se, kako sugeriraju oba pripovjedača, ideja multikulturalne Europe urušava pod pritiscima čije korjenite uzroke možemo naslućivati, ali još uvijek ne i pouzdano znati. Naime, onako kako Jakov, polazeći od Poljske, fotografski detaljno opisuje nagli, skoro prekonoćni zaokret čitavog starog kontinenta prema ideologijama koje su se dugo smatrale prevaziđenim i zaboravljenim, tako nam i D., putujući kroz Bosnu, pokazuje putanju kojom se dospijeva u samo središte te, u suštini europske komplikacije. 

S obzirom na to da se sa strukturalnog motrišta ovaj roman zasniva na figuri putovanja, važno je istaknuti mjeru u kojoj očigledno kombinira dva literarna registra koji otkrivaju prvenstveno njegovu post-modernost, a najzad i utjecaj američke književnosti druge polovice 20. stoljeća. Radi se o tome da je ovaj roman istovremeno i svojevrstan esej, budući da na djelu imamo pripovjedača koji se bavi određenom problematikom i o njoj pokušava saznati što je moguće više. S druge strane, roman po mnogočemu posjeduje i osobine putopisne literature, što je dakako strukturalno nužno proizišlo iz prethodno pomenute figure putovanja, ali je izrazito doprinijelo tome da opisi Bosne i Hercegovine, kroz koju se kreće glavni junak i pripovjedač D., zadobiju i dimenziju etnografskog i sociopsihološkog posmatranja. Ipak, ono što razlikuje ovaj roman od bilo kojeg tendencioznog pristupa, kakvim je obilježena povijest putopisa o Bosni i Hercegovini kroz čitavo 19. stoljeće pa sve do danas, jest to što pripovjedač ne teži prikriti svoja viđenja pod maskom nekakve monolitne objektivnosti.

Također, spomenuvši utjecaj američke književnosti, čemu se svakako pridružuje i cjelokupna pop-kultura druge polovice 20. stoljeća, vrijedilo bi povući jednu paralelu, koja se zbog strukturalnih elemenata naracije nameće kao očigledna, pogotovo uzmemo li u obzir da je riječ o pripovijedanju u prvom licu, da su pripovjedač i junak ista osoba koja polazi na put kako bi saznala postoji li još uvijek ono nešto, obilježje nekog davno prošlog vremena, ili je i to pak izgubljeno u labirintima novije historije. U tom kontekstu vrijedi istaknuti da se dobar dio američke književnosti spomenutog razdoblja opsesivno bavi temom 'američkog sna' kao temeljnog obećanja (ili čak mita) na kom počiva američko društvo. U odnosu na ovu veliku temu, mogla bi se čak i polarizirati čitava američka moderna, i to jednim rezom u vremenu koji Fitzgeraldovog Gatsbya dijeli od poetike vriska generacije beatnicksa, Steinbeckovog putopisa Putovanje sa Charliejem: u potrazi za Amerikom, pa sve do Huntera S. Thompsona, s kojim se na izvjestan način i dovršava priča takozvane baby boom generacije.

Ukratko rečeno, roman Damira Pilića (bez obzira na to je li riječ o svjesnoj intenciji autora ili se takvo što ostvarilo takoreći spontano) neodoljivo podsjeća na kultni roman Huntera S. Thompsona Strah i prezir u Las Vegasu, napisan 1971. godine, po kojemu će dvadesetak godina kasnije biti snimljen i istoimeni film u režiji 'pajtonovca' Terryja Gilliama.

Naime, svi elementi koji bi mogli potvrditi tačno ove paralele su tu: Raoul Duke, glavni junak Thomsponova romana i očigledno njegova autobiografska invencija jest novinar, baš kao i Pilićev D. koji je, kao što smo ustanovili, također očigledno upravo Pilić. Kao što Raoul Duke u pratnji svog advokata dr. Gonza putuje u prijestolnicu 'američkog sna' kako bi napisao novinarsku priču o 'ljetu ljubavi 1968.', tako i D. odlazi u prijestolnicu Bosne i Hercegovine da bi saznao je li još jošte živi ili je ipak izgubljen 'duh Bosne i Hercegovine'. Dvojica junaka Thompsonova jedinog književnog ostvarenja eksperimentiraju s halucinatornim narkoticima, a u slučaju Pilićeva romana na samom početku spominje se komad hašiša koji D. planira zapaliti po ulasku u Bosnu. To je zapravo u skladu s principima gonzo novinarstva, da je temu koju se istražuje od presudne važnosti iskusiti na vlastitom tijelu i u vlastitom umu. Strahote će izraziti 'dobrodošlicu' D.-u u srcu Sarajeva, jednako kao što su dočekale i Thompsonov tandem.

Doduše, halucinacije koje proživljava D. ne potječu isključivo iz psiholoških dubina svijesti, već su očigledno i manifestacije njegova traumatičnog sjećanja na raspad Jugoslavije. Primjerice, u jednom trenutku, hodajući kroz sarajevsku Baščaršiju, D.-u se počinju ukazivati prikaze, demoni, ljudi mu se počinju izobličavati, a on ih naziva legijom. To je, moglo bi se pretpostaviti, referenca na Bibliju, i to na ono mjesto kada nečisti duh koji je zaposjeo čovjeka Isusu odgovara: "Moje ime je Legija, jer ima nas mnogo." Eksplicitno je rečeno da se legija ukazuje D.-u tog puta u Sarajevu na isti način kao i ranije te da je u njegovoj svijesti taj strah povezan sa Slobodanom Miloševićem. To je prilično izravna indikacija da je tema ovog, sada već možemo reći, romana-eseja zapravo raspad Jugoslavije, a put u Sarajevo, kao geografsko i kulturno središte velike jugoslavenske ideje o bratstvu naroda, zatvara krug usporedbe s Thompsonovim prvim i posljednjim gonzo romanom. Oba romana su najkraće rečeno potraga za izgubljenim vremenom i izgubljenim snom: onim o slobodi, koji je snivala pobunjena generacija 'djece cvijeća' u 'ljeto ljubavi' 1968. godine, te onim koji se i danas priziva u mislima velikog broja ljudi na spomen imena jedne izgubljene zemlje.

No, bez obzira na autorove ideje koje su katkad manje, katkad više očigledne i eksplicitno iznesene u romanu, Kao da je sve normalno jest djelo itekako relevantno za današnju hrvatsku i, naravno, bosanskohercegovačku čitateljsku javnost. Autor, naime, na problemima i pitanjima, na koja u posljednje vrijeme nerijetko dobivamo isključivo pojednostavljene odgovore i otrcane fraze, inzistira kako bi osvijetlio njihovu nimalo bezazlenu složenost. Uostalom, svako mnijenje koje bez pseudo-intelektualne nadobudnosti postavlja pitanje šta nam se to desilo '90-ih da smo skončali ovako kako jesmo, vrijedan je doprinos razumijevanju ove stranputice, koja se sve više pokazuje i kao slijepa ulica historije.

Premda izbjegava predlaganje definitivnih rješenja, Pilićev je putopis artikulirao, i to upravo u kontekstu retrogradnih i revizionističkih ideologija od kojih danas strepi savremena Europa, jednu vrlo važnu sugestiju: ovdje gdje jesmo i odakle ne znamo izaći, zalutali smo pokušavajući se vratiti u prošlost.