Ponedjeljak
23.01.2017.

Šamar bez efekta

naslov knjige Meke granice autor Stanislava Nikolić Aras
izdavač Algoritam godina izdanja 2016.



Extra_large_luca_aras
Foto: simpleinsomnia / Flickr
A+ A-
Prema onoj najjednostavnijoj podjeli po kvaliteti, postoje loše i dobre (odlične) knjige. Štoviše, čitatelju je lakše valorizirati i obrazložiti svoj dojam o takvim knjigama. Ali što je s onim knjigama na koje ne možemo primijeniti te binarne i jednoznačne kriterije? 
 
Kod takvih knjiga postoji cijeli niz njihovih karakteristika pro i contra, ali nijedna od njih ne donosi prevagu, ili ako donosi, onda izostaje onaj možda najvažniji element u čitateljskom prosuđivanju, a to je (emocionalni) efekt teksta na čitatelja. Na primjer, neko prozno djelo zadovoljava sve uvjete koji ga čine dobrim: umješno korištenje jezika, zaokruženi i uvjerljivi likovi, dobro izgrađena fabula, atmosferičnost, napetost; ali kad se dođe do onog krajnjeg dojma – kako je emocionalno rezoniralo s čitateljem – tu zjapi praznina. A upravo je taj krajnji dojam najteže i opisati, odnosno obrazložiti.
 
Jedna od takvih knjiga (za ovu čitateljicu) je prozni prvijenac autorice Stanislave Nikolić Aras, Meke granice. Autorica nije nepoznata hrvatskoj književnoj javnosti. Naime, priče su joj često objavljivane u književnim časopisima. Dva puta je dobila nagradu Vranac, za priče prisutne u ovoj zbirci (Gutanje i Srebrni zmaj), dok joj je poezija ukoričena u zbirci Takve se stvari događaju ljudima (Algoritam, 2013.) i Nedolično i vrijedno spomena (Durieux, 2016.)
 
Zbirku Meke granice čini jedanaest priča koje obuhvaćaju teme kao što su rat, religija, PTSP, narušeni bračni odnosi, sukob pojedinca i bešćutnog kolektiva. Već sam naslov naznačuje tu raznolikost. Ali postoje zajednički elementi – većinu priča odlikuje naturalistička brutalnost koja se isprepleće s liričnošću, i u svim pričama (osim jedne) pripovjedači ili glavni likovi su žene raznih profila: majke, supruge, samice, studentice, radnice, nezaposlene koje nastoje pronaći ili barem racionalizirati svoje mjesto u ovom poludjelom svijetu, ili artikulirano riječima Anamarije iz mučne priče ironičnog naslova Tri palme na otoku sreće: "Je li normalan život privilegija nekoliko odabranih, je li ovo što mi živimo oblik najcrnjeg ludila na koje se treba naviknuti?"
 
Prva priča koja otvara zbirku – naturalistička Rimski raster - upečatljiva je jedino zbog eksplicitnih scena seksa i silovanja, i u tome se iscrpljuje. S druge strane, neke priče funkcioniraju kao uspjele vježbe pisanja (Gljive, Spoznaj samoga sebe) koje se moglo još razrađivati i nadopunjavati. Te se priče iscrpljuju kao crtice, tek započeti fragmenti jedne veće cjeline, a i njihova kratkoća doprinosi zaboravu; nedostaje element začudnosti, onaj detalj koji izdvaja priču od priča drugih autora. No, nešto slično tome prisutno je u priči Gljive u kojoj protagonistica zamišlja sebe i svog bivšeg muža kao likove u kratkoj priči.
 
Forte ove zbirke su precizne i slikovite scene (dobro približena, gotovo opipljiva mediteranska i ratna atmosfera), umješno baratanje jezikom, već spomenuta kombinacija liričnosti i minimalizma, a svi ovi elementi odaju činjenicu da je autorica pjesnikinja. No, u ponekim momentima tečnost priča prekinu nespretne i nejasne metafore ("Imam malu plijesan panike na granici misli.")
 
Najuspjelije priče su Čišćenje (pripovijest žene u prvom licu o sinu koji ima ADHD i njihova nemogućnost prilagodbe u rigidni i bezosjećajni školski sustav), zatim klaustrofobična i fatalna Srebrni zmaj o ribaru Vicku koji pati od PTSP-a, groteskna, efektna i slikovita Gutanje koja opisuje zračni napad u jednom mirnom dalmatinskom gradiću. Priču Iznad vode, koja tematizira konflikt vjere i tijela pobožne srednjoškolke Brigite, 'pokvarila' je zadnja scena koja, iako neočekivana i šokantna, uopće nije u tonu ostatka priče, nego više priliči nekom hororcu i figurira kao 'požarno rješenje'. Priče Moj muž kaže, Lovac i Hotel za školjke solidno su izvedene, ali također brzo izblijede u sjećanju upravo zato jer im nedostaje ono što Francuzi zovu je ne sais quoi.
 
Zato se, za kraj, vratimo na tezu s početka kritike. Iako autorica svojim pričama želi ostaviti mučan dojam, dati šamar čitatelju, pokazati stvarnost iz perspektive običnih ljudi uništenih svojim životima, uspijeva u tome tek na izvedbenoj razini, ali taj dojam se ne usijeca u čitatelja, ne potrese ga. Ponekad se čini kao da suvremeni autori biraju teme za koje misle da će dobro proći kod kritike i publike (rat, nevjera, depresija, automatizam svakidašnjeg života itd.), ali pri tome ne nude drukčiju perspektivu, niti uvode ikakvu novinu, makar detalj (a koji ne narušava logiku teksta) koji bi izdvojio njihov tekst od ostalih. A upravo to nešto doprinosi boljem čitateljskom dojmu. 
 
Usprkos zanimljivom stilu, korektnoj izvedbi priča različitih tematika, inteligentnim opservacijama o ratu, ratnim traumama, trulom školskom i političkom sustavu, Meke granice su emocionalno neupečatljiva zbirka priča.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.