Nedolično i vrijedno spomena

Smionost je jedna od važnijih karakteristika zbirke poezije Nedolično i vrijedno spomena. Stihovi Stanislave Aras i u prethodnoj su zbirci brujali, potmulo se bunili i mirisali na snažan nespokoj. Pjesme ove zbirke, bilo pejzažne, ljubavne ili domoljubne, bubre još jače od srdžbe, nemira i jakih senzacija, a to se ne odnosi samo na manifestni dio njihova jezika, nego i latentni. Arasina poezija ne poznaje nevinost, ondje je nevinost imaginarno stanje koje nikad nije postojalo, izmišljeno, artificijelno ili mitsko, a čovjekova priroda od samog početka je takva da urla, buni se i proturječi. Ona je oprimjerenje Diderotove izjave da poezija mora sadržavati nešto barbarsko, prostrano i divlje jer je neukrotiva, pustopašna i gruba prema čitatelju. To je poezija puna energije, niti miruje niti pomaže čitatelju da miruje. Ona je uznemirujuća, ali je i sama uznemirena, zbog ratova, uništavanja, strahovanja, viška ili nedostatka ljubavi, empatije i sućuti. Aras pritom kao da pjeva nagonski, iz želuca, kroz začudne slike s ne potpuno jasnim kontekstom. U tom magičnom kaleidoskopu koji se sastoji od kojota i češljugara, gradova, morskih obala, potoka povezanih u odvažne metaforičke simbioze, najveću energiju uvijek proizvodi čovjek.