Utorak
30.05.2017.

Pronađeno vrijeme

naslov knjige Biljar u Dobrayu autor Dušan Šarotar
izdavač Fraktura godina izdanja 2016. prevoditelj Jagna Pogačnik (slo)



Extra_large_holokaust
Foto: Carlo Scherer / Flickr
A+ A-
Svjetska književnost zasićena je ratom. Nema tog rata, počevši od Trojanskog rata pa do trenutnog rata u Siriji, koji nije ostavio svoj trag u pisanoj riječi. 
 
Posebno mjesto u suvremenoj književno-ratnoj tematici zauzima II. svjetski rat. Ovaj je rat bez presedana u svjetskoj povijesti. U samo pet godina ratovanja koje je zahvatilo gotovo cijeli svijet poginulo je više od 60 milijuna ljudi, iskorištena je razorna snaga netom rođene atomske bombe u američkim napadima na gradove Hiroshimu i Nagasaki. No jedna od prvih asocijacija na Drugi svjetski rat je holokaust – sistematično istrebljenje oko 11 milijuna Židova od nacističkog režima Adolfa Hitlera. I 72 godine nakon oslobađanja koncentracijskih logora i kraja rata, holokaust ne prestaje biti izvor pitanja o zlu i dobru, o sjećanju i zaboravljanju ili (ne)ljudskosti, za mnogo pisaca – Židova (Elie Wiesel, Jonathan Safran Foer...) i nežidova (W.G. Sebald, William Styron...) 
 
Svoj obol ovoj neiscrpnoj temi dao je i slovenski književnik Dušan Šarotar (1968.) romanom Biljar u Dobrayu. Ovaj roman o Murskoj Soboti, malenoj podmurskoj varoši na granici Slovenije i Mađarske, i njenim stanovnicima na samom završetku Drugog svjetskog rata nosi autobiografski pečat. Naime, posvećen je autorovom djedu Franzu Schwartzu, koji je ujedno i jedan od likova. U posveti saznajemo da Franc Švarc o tome nikada nije govorio. Nije teško pogoditi da se upravo radi o holokaustu i ratu.
 
Autor, kao pisac, ali i kao potomak Schwartza, preuzima na sebe odgovornost da ispriča priču o svom djedu i Murskoj Soboti. No, koliko je uopće moguće obaviti taj težak zadatak? Naime, sam je Šarotar na predstavljanju knjige u Zagrebu rekao kako je "ovaj roman prvi pokušaj da se rekonstruira ili barem vrati uspomena na taj grad koji je zauvijek nestao." Stoga ćemo u ovom tekstu nastojati doći do odgovora na pitanje je li autor uspio u svom naumu.
 
Iako je Šarotarov djed inspiracija i jedan od likova romana, Franz Schwartz je zapravo tek dio priče o Murskoj Soboti koja je ispričana u trećem licu, iz perspektive sveznajućeg pripovjedača. Pripovjedač je neimenovani svojevrsni kroničar Murske Sobote. Od njega saznajemo da je Murska Sobota bila kaleidoskop različitih naroda, običaja i vladara koji su njome vladali. U ovoj varoši do ožujka 1944. živjelo je oko 400 Židova. Pridošla okupatorska njemačka vojska je vrlo brzo započela njihovu deportaciju: 31. ožujka Židovi Murske Sobote kreću na isti put kao njihova mnogobrojna braća po vjeri i rasi. Među deportiranim nesretnicima našao se Franz Schwartz sa svojom ženom i sinom. Žena i sin umiru, a Schwartz preživljava i vraća se u Mursku Sobotu. 
 
Osim Schwartza, roman prati više likova koji se nalaze u Murskoj Soboti, a koje na neki način povezuje hotel Dobray, mjesto u kojem bi se u boljim vremenima skupljali i družili svi društveni slojevi. Kao njegovi stanovnici, i Dobray je sjena onog što je nekad bio. Dolaskom Nijemaca i kolaboracionističkih Mađara, hotel postaje sjedište omraženog i okrutnog, ali zapravo u vojnoj hijerarhiji beznačajnog Joszefa Sardya, opsjednutog svojom titulom tajnika ekspoziture prijekog vojnog suda
 
Od starih stanovnika hotela ostali su Sardyeva ljubavnica, prostitutka Cuker Neni i njena štićenica Linna, iskusni hotelijer Laci koji svojom žilavošću i hladnokrvnom, ali poštenom poslovnom etikom uspijeva kako-tako održati hotel na životu. Svatko se od njih na svoj način snalazi u danim okolnostima. Likove upoznajemo u isječcima, momentima u kojima izlazi na vidjelo njihova osobnost. Iako određeni ratom i svojim ulogama u njemu, svatko od njih ima neku svoju opsesiju: Franzov cilj je ponovno stići do Murske Sobote, Sardyja progoni njegovo prvo ubojstvo – ubojstvo ptića, prostitutka Linna želi pošto-poto doći do slobode preko granice, a Benko želi uvijek, bio rat ili ne, biti najuspješniji čovjek u gradu. U karakterizaciji likova, 

Šarotarov je najveći forte empatija koju osjeća prema svima. Ona najviše dolazi do izražaja u dijelovima romana koji se odnose na već spomenutog Sardyja i Benka, bivšeg soboškog gradonačelnika i veleindustrijalca koji u svakoj situaciji iznalazi načina da izvuče neku korist za sebe, odnosno svoj posao. Ova dvojica su gledano u crno-bijelim kategorijama negativci: hladnokrvni, proračunati i bezosjećajni. No dužim zadržavanjem pripovjedačeva sveznajućeg oka na njima, oni se napokon otkrivaju u svim svojim bojama. Strahuju od smrti i nesigurne budućnosti, zabrinuti su, prisjećaju se trauma i lijepih trenutaka svog djetinstva. U njihovoj prošlosti nalazimo obrise njihove sadašnjosti. Razumijemo zašto su takvi kakvi jesu. No isto tako pripovjedač zna biti ironičan (npr. kada stalno ponavlja njihove titule i zanimanja, kao da im ponavljanjem umanjuje vrijednost i ističe besmislenost socijalnih statusa u ratu, ali i uopće).
 
Iako su likovi trodimenzionalni, čini se kako je ta trodimenzionalnost ostala na apstraktnoj razini. Zbog relativne kratkoće teksta (oko 280 stranica) i skokovitog pripovijedanja koje mijenja fokus s jednog lika na drugi, neki likovi (pogotovo Franz Schwartz koji negdje na sredini postane nebitan, da bi se fokus pri kraju vratio na njega) ostaju nedorečeni, što je šteta jer su temelji za njihovu dublju razradu dobro postavljeni. Tomu se moglo doskočiti da je autor više isprepleo priče likova. 
 
Cijeli roman je prožet zlogukom atmosferom koja dodatno podebljava činjenicu da se nalazimo u razdoblju u kojem ne vrijede pravila iz mirnodopskog razdoblja. Zapravo, imamo dojam kao da se nalazimo u svijetu iz starih bajki ili horor priča. Sam pripovjedač upotrebljava taj izraz. Opisuje Mursku Sobotu kao grad duhova kojim dominiraju zapuštene kuće deportiranih Židova. Stanovnike često naziva dušama, dok duše mrtvih lete nad grobljima i svojim šaptom upozoravaju žive na nadolazeću opasnost. Napuštenim i jezovitim gradom lutaju Ciganke koje gataju i izgovaraju zloguka proročanstva. Stanovnici stalno nešto iščekuju. U daljini čuju pucnjeve sovjetskih tenkova koji se probijaju prema njima. Ali zbog svog zabačenog položaja ovise samo o glasinama i poluinformacijama. Pritom nad cijelim gradom bdije oko koje "može obuhvatiti pogledom čitav svemir, sa svim vidljivim i nevidljivim svjetovima, kako dobro, tako zlo."
 
Ovakvim načinom pripovijedanja gube se obrisi mjesta i vremena pa se događaji u romanu podižu na univerzalnu razinu. Pripovjedač možda baš mistikom, koja u svom izvornom značenju ukazuje na ono što je neizrecivo i neobjašnjivo običnim rječnikom, pokušava sebi objasniti rat, ili upravo suprotno. Možda je ta mistika jedini prihvatljivi način na koji može pričati o tom, u normalnim terminima neobjašnjivom povijesnom razdoblju, kao da se radi o nekoj bajci ili snu. I sam pripovjedač kaže: "Možda je sve bio samo san, urok, čarolija koju izvode stare vještice i vješci svojim od blata napravljenim rukama."
 
Poetični opisi prirode i varoši doprinose sporosti naracije, ali ne na pejorativan način. Svojom slikovitošću omogućuju čitatelju da se lakše uživi u priču, da se osjeća kao da se upravo nalazi u Murskoj Soboti. ali autor ne pretjeruje s njihovom uporabom. Šarotar zna kad opise treba prekinuti kratkim i nenametljivim komentarima o ratu, političkom i povijesnom kontekstu, flashbackovima u prošlost likova i grada. Na formalnom nivou, ritmičnosti doprinosi izmjena kraćih i dužih poglavlja. Ipak, autor zna ponekad i zastraniti u održavanju ritma. Često i nekada nemotivirano ponavljanje riječi sada, dakle i još, a ponekad i suvišni pasusi koji ne guraju radnju naprijed niti su jezično dojmljivi, razbijaju inače poetičan i gust ritam rečenice. Ali, usprkos poetičnosti te mračnim i teškim motivima, Šarotar uspijeva konstruirati tekst koji je itekako prohodan.
 
Uzeti holokaust kao temu ili motiv književnog teksta na prvu se loptu čini ziheraški. Zapravo se radi o izrazito riskantnom potezu – lako je okliznuti u sentimentalnost, nepotrebnu eksplicitnost i klišeje, pogotovo što u ovom slučaju autor ima izrazitu autobiografsku motivaciju. Šarotar se uspijeva iz te stupice izvući čestim i pravovremenim premještanjem fokusa na likove, poetičnim i zabašurenim jezičnim izrazom, ali i time što tretira holokaust ne kao iz konteksta izdvojen i debelo podcrtan fenomen koji zasjenuje sve ostale strahote čovječanstva, već kao krajnju posljedicu mračnog ludila u koje je čovječanstvo tada zapalo. 
 
Je li autor na kraju uspio u svom naumu da kroz ovaj roman ispriča priču svog djeda i grada u kojem je živio? Usprkos već spomenutim nezgrapnostima koje je za sobom povukao odabrani pripovjedački fokus, ali zahvaljujući autentičnoj atmosferi i empatiji prema likovima, možemo reći da je Šarotarov pokušaj prizivanja u život svog djeda i varoši Murske Sobote uspio.
 
Poetičan i intiman bez sentimentaliziranja, potresan bez pretjerivanja i lišen pretencioznosti, Biljar u Dobrayu predstavlja netipičan i značajan doprinos (male) slovenske književnosti literaturi holokausta i Drugog svjetskog rata.
POVRATAK NA VRH STRANICE