Utorak
23.01.2018.

Nema odmora dok čekaš pomora

naslov knjige Predsmrtni dnevnik autor Igor Mandić
izdavač V.B.Z. godina izdanja 2017.



Extra_large_dance_of_death
T. Rowlandson: The dance of death: the masquerade, 1816. (Foto: Wellcome Images / Flickr )
A+ A-
Kako sam izrazito sklon hipohondarskim neurozama, a i općenito podložan (auto)sugestiji, perspektiva čitanja nove knjige Igora Mandića u isti mah me intrigirala i plašila. Naime, iz nezanemarive medijske pompe koja je popratila Predsmrtni dnevnik, kako glasi naslov toga žanrovski evazivnog djela, moglo se doznati da je ono nastalo iz autorova nastojanja da u tekstu oživi strah, frustraciju i osjećanje nemoći koje ga spopada pri suočavanju s vlastitom smrtnošću. Hoće li me, razmišljao sam, petljanje s takvim književnim poduhvatom posve 'spustiti'? 
 
Sedamdesetidevetogodišnji Mandić zacijelo bi se krajnje ironično postavio spram činjenice da od njega dvostruko mlađa osoba tako rezonira, no nije uzalud jedan od najvećih problema sa smr(tnoš)ću onaj njene neselektivnosti i bahatosti. Ipak, budući da ne mislim kako bi književnost nužno trebala djelovati terapeutski i pružati utočište od osobnih i kolektivnih demona, na koncu sam se odlučio dati na čitanje i razmatranje Predsmrtnog dnevnika.   
 
Oslanjajući se kako na obiteljsku povijest, tako i na demografske statistike, Mandić je 'izračunao' da će umrijeti oko svoga 75. rođendana; progonjen sve intenzivnijom strepnjom, došao je na ideju da u dnevničkoj formi poprati period koji je odredio kao svoje posljednje dane. Pritom nije nužno podrobnije poznavati Mandićev obimni književni i novinski opus da bismo naslutili kako posrijedi nije pokušaj u žanru književne terapeutike ili samopomoći, pa ni pokušaj literarizacije spomenute teme (ponajmanje, recimo, u trendovski aktualnome ključu 'autofikcije'). Mandić uglavnom opsesivno-neurotički zapisuje, popisuje, varira i vrti misli, slutnje i asocijacije vezane uz svijest o vlastitoj konačnosti, kao i uz nemogućnost da se ova ikad do kraja racionalno apsolvira: na tom je postupku izgrađen Predsmrtni dnevnik
 
"Smrt će prirodno i neizbježno doći, ali u kakvom ruhu i s kakvom ponudom? Bi li gospodin htio umrijeti na mah, trenutno, nesvjestan svoga kraja ili bi poželio skapavati, crkavati u dugotrajnim mukama? Tko god da me ovo pita, glupo me pita, jer nema te instance s kojom bih mogao pregovarati o uvjetima smrtnoga časa", rezonira Mandić, ujedno i emitirajući misli mnogih među nama. Međutim, kako dodaje odmah potom, "umiranje, to je nešto drugo" – proces koji iziskuje svakovrsne 'pregovore' sa sobom samima i sa svijetom, zašto ne i u dnevničkoj formi.
 
Uvodni zapis u Predsmrtnom dnevniku, koji bismo mogli nazvati i manifestnim, datiran je u proljeće 2014., nekoliko mjeseci prije kobnog 'dedlajna' koji si je autor bio zadao; završni je nastao povodom smrti Arsena Dedića, tj. u kolovozu 2015., dobrano nakon ciljanog 'smrtodana'. Između ovih dviju točaka smjestilo se preko tristo stranica refleksija, komentara, osvrta i reminiscencija, kao i cut&paste metodom umetnutih odlomaka iz drugih knjiga i tekstualnih cjelina – od intervjua sa samim Mandićem za beogradsko Vreme do Matoševih predsmrtnih bilježaka preuzetih iz njegove biografije autora Mirka Žeželja – a ponegdje i vizualnih i drugih izvantekstualnih materijala. 
 
Osim opsesije smrću i umiranjem uopće, Mandićeve zapise u tematsko-motivskom smislu uvezuje i osobna trauma: smrt njegove kćeri Ade, koja je u dobi od 36 godina počinila samoubojstvo. Za njega život s umiranjem, kako i eksplicitno piše, podrazumijeva i gotovo kompulzivno vraćanje doživljaju gubitka djeteta – doživljaju koji se, baš poput misli o vlastitoj smrti, nikad do kraja ne može apsolvirati ili normalizirati. Na koncu, Predsmrtni dnevnik sadrži i niz polemičkih osvrta, usmjerenih na mete u rasponu od opskurnih pera ultrareakcionarnih tiskovina u stilu Hrvatskog tjednika, pa do Immanuela Kanta osobno; u tom smislu ispravna je tvrdnja iz uredničkog blurba da Dnevnik nosi i jasan pečat 'ranijega', polemički raspojasanog Mandića.
 
Predsmrtni dnevnik nije me 'spustio' na način na koji sam slutio da bi to mogao biti slučaj. Razlozi za to mogli bi se ticati upravo nedostatka strukturiranosti koji ga odlikuje: raznorodne dionice i tematsko-motivske mini-cjeline smjenjuju se brzo i olako, bez izgrađene gradacije i vidljive organizacije, a pogotovo bez vidljivog pokušaja da se kod čitateljice izazove tjeskoba ili nelagoda. Kao da Mandić namjerno opstruira potencijalnu identifikaciju s vlastitim 'slučajem', ostajući pri svojim predodžbama o neponovljivosti umiranja i nemogućnosti poistovjećenja s tuđim iskustvom blizine smrti. 
 
Šire gledano, mogu reći da mi je ova knjiga ostavila mješovite dojmove. Ona svakako sadrži brojna pronicljiva zapažanja, duhovite trenutke i obrate, kao i nezanemarivu količinu zanimljivih 'umetaka' različitih formata i provenijencija. S druge strane, cijeli poduhvat također djeluje poprilično površno: kao da su brojni intrigantni tematsko-motivski rukavci koje je autor otkrivao uslijed lijenosti naprosto ostali neistraženi. Također, krajnja 'nabacanost' svih uvrštenih materijala odaje dojam proizvoljnosti i neorganiziranosti koju do kraja ne može opravdati ni fragmentarna i meandrirajuća dnevnička forma; čini se da je čvršća urednička ruka, ako već ne autorska, ovome naslovu itekako mogla biti od pomoći.
 
Tvrdnju da će biti "[u]skoro zaboravljen", koju je izrekao u razgovoru za Vreme, Mandić ponavlja i varira na više mjesta u knjizi, kao što je to činio i u nekim od svojih recentni(ji)h medijskih istupa. Nema sumnje da je autor Predsmrtnog dnevnika, imajući u vidu njegov doprinos domaćoj esejistici, publicistici, kritici, medijskoj kulturi ili književnom i medijskom životu uopće, u književnom i kulturnom polju današnje Hrvatske doista marginaliziran. No da li bi on u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj uistinu želio biti priznat, prihvaćen i hvaljen od mejnstrima? 
 
Jednom kad Mandić više ne bude od ovoga svijeta, nemoguće je predvidjeti kakvu će sudbinu doživjeti njegov rad – o tome hoće li biti nanovo otkriven i (pre)vrednovan ili skrajnut, apsurdno je i pomalo makabrično nagađati. Stoga, za razliku od Miljenka Jergovića, koji je Mandića već promptno sahranio, mi ćemo mu ovom prilikom zaželjeti još puno tekstova, polemika i knjiga. "[N]emam odmora dok čekam pomora!", maksima je koju iznalazi već na prvim stranicama Predsmrtnog dnevnika; nadajmo se da će je se držati i u budućnosti.
POVRATAK NA VRH STRANICE