Utorak
23.01.2018.

Predsmrtni dnevnik




A+ A-
Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt "vrati u život" – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje Predsmrtnog dnevnika. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom dajdžestiranju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta.

Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Améryju kao "nagnuće prema smrti" – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni.
 
Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (IV./2014. – VIII./2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano "nagnuće prema smrti" često samo od sebe pobija. Stoga ovdje zatječemo i onoga "staroga" (tj. mlađega) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama (npr. Nježno srce, Policajci duha, Sloboda lajanja, Za našu stvar, Hitna služba, Bijela vrana itd.). Dakle i u predsmrtnom ozračju – koje se priviđa autoru – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.
POVRATAK NA VRH STRANICE