Utorak
02.04.2019.

Potraga za poetikom u zemlji pjesnika

naslov knjige Krvotok autor Darko Šeparović
izdavač Gradska knjižnica Rijeka godina izdanja 2018



Extra_large_36616813624_dfdde93c1d_z
Foto: Vitor Oliveira
A+ A-

Portugal je egzotična zemlja na rubu Europe, poznata prvenstveno po Fatimi, fadu i nogometu. Portugal je začudan, zavodljiv, pomalo setan, pomalo tužan, neuhvatljiv i melankoličan. Portugal je, ustvari, prosječnom žitelju Balkana dalek i maglovit stvor na istočnoj obali Atlantika, za par oktava tiši od sestre Španjolske, nekako mirniji, povučeniji. Nekad veliko kolonijalno carstvo (o Império Colonial), u dvadesetom je stoljeću obilježeno vojnom diktaturom Antonia Salazara, kolonijalnim ratom i političkom tranzicijom.

Dijelom zbog geografije, a dijelom zbog povijesti i kulture, Portugal je ostao prezentacija oko koje dominira osjećaj melankolije, saudadea, pesimizima i sivila (takozvani cinzentismo português). Baš je zbog tog osjećaja koji evocira, južnjačke sjete i povijesnog tereta (koji se osjeti diljem svijeta, od Afrike do Brazila) zanimljiv i privlačan.

U Hrvatskoj je vjerojatno najbolji primjer književnog interesa za Portugal zbirka poezije Luna Lusitana Tahira Mujčića, objavljena 2010. godine u izdanju Litterisa, dvojezično (na portugalski je pjesme prevela Tanja Tarbuk), sa sjajnim ilustracijama Hrvoja Šercara.

Prvi roman Darka Šeparovića, Krvotok, koji je prošle godine dobio književnu nagradu Drago Gervais, slijedi luzitansku ornamentiku, a dio je radnje smješten u Portugalu. Sadržajno, tu su motivi moreplovaca, odnos mora i kopna, putovanja, portugalski pjesnici i spomen jedinog portugalskog nobelovca za književnost. Formalno, izbjegava se referencionalno gomilanje (pa je tako otok u Krvotoku uvijek neki otok), a kompozicijski je kompiliran tako da priča do kraja ostaje bar mrvu nejasna pa atmosfera sjete, tuge i nespokoja prati čitatelja od početka do kraja.

Priču je Šeparović napisao oko tri glavna lika koji su u tijesnoj vezi – dvoje partnera, moreplovca i profesorice portugalske književnosti, koji su odrasli na istom otoku, te njenog oca (ova se rodbinska veza otkriva tek na kraju teksta). U skladu s tim, nekoliko je važnih narativnih odvojaka u romanu, koji su vješto složeni u priču o potrazi za ljubavi, korijenima, unutrašnjim mirom i izgubljenim pjesnikom. Profesorica traži ljubav, novi početak i život, izgubljenu poetiku pjesnika na kojem je doktorirala (a koji je, vidi vraga, njen vlastiti otac!). Njen suprug traži sebe u razgovoru s parazitom-psihonalitičarem koji ga nastanjuje, a kroz razgovore sa starim prijateljem otkriva misterij izgubljenog pretka pjesnika, što dovodi do otkrivenja i razrješenja narativne petlje.

Oko moreplovca i profesorice plete se ljubavna priča dvoje zrelih ljudi čija veza propada iz niza konvencionalnih razloga: osim činjenice da je suprug pomorac koji je pola života proveo na pučini, da bi se konačno umirovio i skroz pogubio, tu je i brak bez djece te kriza srednjih godina u kojoj ljudi streme promjeni. O toj pripovjednoj liniji čitamo iz prvog lica, iz perspektive profesorice, dok drugu liniju – pespektivu supruga-pomorca (nazvanog jednostavno Kapetan) – čitamo u introspekciji njegova odnosa sa spomenutim parazitom koji ga nastanjuje te iz njegova života na otoku oboljenja.

Taj parazit, koji ima fizičke manifestacije, a u jednom navratu dobija i vlastiti glas, u prvom je redu psihonarativno ogledalce ludila pogubljenog Kapetana koji je izgubio dva ključna oslonca svog identiteta: more i ženu. Iako će kritika vjerojatno staviti naglasak na sam postupak autorefleksije, on je repetetivan i prilično usporava tekst. Jasno je da su autoru usporavanje radnje i suprotstavljanje postupaka bile namjera, ali Kapetanov se dio često zbog nedostatka sadržaja čini kao formalni filler kojeg biste ponekad najradije preskočili. On tako navodi moguće metode borbe protiv parazita, poput terapija hodanjem, gradnje akumulacijskog jezera ili gradnje vjetrenjača. Iako svakako ima zanimljivih dijelova Kapetanova monologa, na momente ipak djeluje suvišno i zamarajuće.

Napomenimo ovdje da isprepletenost motiva mora, obale, ljubavi muškarca i žene te posvemašnje jednostavnosti života svoja značenja crpi iz mediteranskog bazena (Kapetan kao da će zapjevati – sve za jubav što triba je žena, čovik i more), na što profesorica ne pristaje. Na jednom mjestu tvrdi: „Shvatila sam da smo Kapetan i ja zajedno jer njemu treba netko tko će mu doći ususret prilikom dolaska s broda, a meni treba netko tko će mi nedostajati." (str. 101.) Ona s mora (iz Lisabona) bježi u unutrašnjost, a preljubničkim odnosom s prijateljem krši konvencije tradicionalnog, monogamnog odnosa i u tome jako uživa, što autor uvjerljivo opisuje: „Toplinu osjećam periodično. U kratkim naletima dolaze velike vrućine koje mi vlaže kosu. Podignuo me na kuhinjski stol, čujem grane koje pucaju od prevelike topline, noge stola koje popuštaju pod pritiskom gipkosti naših kukova." Kroz ljubavnu nas priču dvoje likova Šeparović, smjenjujući perspektive i razbacujući motive, vodi mirno i staloženo, a dramatične se emotivne situacije i stanja prikazuju bez pretjerane dramatizacije radnje.

Treća je narativna linija Krvotoka književno najpotentnija, ali isto je tako i najveća propuštena prilika da se tekst digne na više razinu. Riječ je o pripovjednoj matrici izgubljenog pjesnika, odnosno izgubljenog rukopisa/poetike.

Šeparović između spomenute dvije narativne linije ubacuje telegrame koje je pjesnik imena Franko dok je bježao pred ratom, slao svojima na otok s kojeg potječu i Kapetan i profesorica. Ta pisma nikad nisu stizala na adresu – presretao ih je stanoviti Duarte, Kapetanov poznanik, dok je bio šef otočke pošte. Na kraju romana on pokazuje pisma Kapetanu, da bi ovaj mogao profesorici otkriti kako je njen otac, nakon višegodišnjeg putovanja, stigao skroz do kraja Europe. Taj je čovjek – otac i putnik – ujedno i pjesnik kojeg je otkrila i na kojem je doktorirala profesorica portugalske književnosti, ne znajući da se radi o poeziji njenog oca migranta.

Iz telegrama, koji su tipografski markirani u odnosu na ostatak teksta, saznajemo o pjesnikovu putu od neimenovanog otoka do dalekog Portugala. Putopisni je dio sjajan: iz glasa čovjeka koji bježi, koji je okružen neprijateljem i piše ispod glasa, u šiframa, da ga ne uhvate, donosi se uzbudljiva, sažeta i dramatična priča o bijegu od Jadrana, preko Alpa i Mediterana do Atlantika.

Ono što izostaje – elaboracija poetike bjegunca koji u Portugalu postaje pjesnik – čini se kao velika propuštena prilika koja bi romanu dala još jedan značenjski sloj. Autor je ovu narativnu liniju odlučio završiti smještanjem pjesnika u Portugal koji na dvije stranice sumira svoj novi, luzitanski život: „Dobio sam portugalsko državljanstvo prije tri godine. Sada se zovem Tomas Reis i svejedno mi je hoće li me netko ovdje tražiti. (...) Moj šef Leonor sredio mi je probni rok u dnevnim novinara Diário de Notícias. (...) Promijenio sam šest sobica u kojima sam živio, završio tri pjesnička rukopisa koja su izdavači odbili objaviti jer su bili nepovjerljivi prema strancu koji povremeno pogriješi neku riječ u pjesmi (...)"

Dakle, Šeparović je pjesnika u putniku opisao na svega par stranica, dajući kratke izvatke iz njegove biobibliografije i života po migriranju u Portugal, ali se na tom temelju moglo izgraditi neusporedivo više. Ovako on ostaje tek pjesnik-motiv, funkcionalan, ali nerazrađen, bez vlastite poetike za koju Šeparović, kao dobar pjesnik, sigurno ima vještine i potencijala.

Nije slučajno, a i u romanu je spomenuto, kako pjesnik nosi prezime jednog od heteronima Fernanda Pessoe, najvažnije pjesničke ličnosti portugalske književnost. Taj je heteronim Ricardo Reis, isusovački đak, klasičar, tradicionalist, o kome je Jose Saramago napisao roman – Godina smrti Ricarda Reisa. Saramago se u Krvotoku pojavljuje i kao lik u romanu (u jednoj sceni večera s junakinjom, a uveden je i motiv njegova rukopisa Svjetlarnika koji je objavljen posthumno).

Ekspliciranjem ovih dvaju imena Šeparović je donekle ugušio snagu koji su oni mogli imati kao prešućeno prezime ili ime romana koje bi stajalo umjesto nobelovca; ovako se čitatelju ne dopušta da, kako bi rekao Umberto Eco, pri čitanju aktivira svoje enciklopedije i rječnike. To spada u jednu od manjih zamjerki romana, baš kao i pažljivo dorađivan, ali korektan i suzdržan stilski izričaj – s obzirom na to da je Šeparović prvenstveno poznat kao pjesnik, očekivali bismo malo više jezičnog ludila, no možda se radi o tome, prema napomeni jednog kolege, da pjesnici koji ulaze u prozu pokušavaju pisati previše prozaično.

I uz ove zamjerke – narativne, eksplikativne i stilske – Krvotok je više nego dobar prozni prvijenac Darka Šeparovića. Pametno iskorištena motivika Portugala dala je dobru emotivnu notu melankoličnog, bez odvođenja u patetiku i egzotizaciju. Svjestan toga da se i etno-nacionalni identitet ne može svesti na književni tekst, a također svjestan i činjenica da ni književni tekst nije moguće svesti na mjeru nekog identiteta, Šeparović je napisao promišljen, razrađen i pametno složen roman, s odličnim fabularnim i kompozicijskim rješenjima.

Iako nije iskoristio sav potencijal koji je nagomilao u arsenalu, Krvotok je više nego solidan ulaz mladog pjesnika u dulju prozu.

 

Foto: Vitor Oliveira, licenca

 

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.