Četvrtak
26.11.2015.

Promet između otoka




Extra_large_solitary_man
Foto: Stuart Crawford / Flickr
A+ A-
Narodna poslovica kaže da nevolja nikada ne dolazi sama i narodna poslovica je u pravu. Kao da nije dovoljno što imam silnih potresa na poslu zbog kojih ne mogu spavati, što mi je zdravlje narušeno i što nemam vremena ni za što, još mi je i tata završio u bolnici s dosta ozbiljnom dijagnozom. Niz mojih nevolja, jasna stvar, neusporediv je s onim koje su snašle njega, a koje se otvaraju u bolničkom okruženju kao babuške, samo što se čini, ma koliko to nemoguće i nelogično djelovalo, da u manjoj babuški stoji veća: iza onoga što je naizgled sitna briga krije se ogromna problemčina.
 
Iako je u imenu ove kolumne riječ 'dnevnik', ne želim i ne usudim se previše odlaziti u intimne ispovijesti, ali komadićke trenutačne situacije mogu podijeliti urbi et orbi, čisto da bi kontekst bio bolje shvatljiv, a ja sam veliki obožavatelj konteksta, reći ću i zašto. 
 
Zamislite pet nabildanih mužjaka. Cupkaju, mrki i nervozni, puše cigarete, razgovaraju više pokretima nego riječima. Djeluju opasno. Stoje na cesti dvadeset metara ispred vas i jednostavno morate proći pored njih. O kontekstu, recimo, ovisi hoćete li se prepasti ili ne i postoji li realna osnova za strah. Ako se scena događa usred noći, pri povratku iz izlaska, kada ste na ulici samo oni i vi, a i piće je već učinilo svoje, mogu vam samo poželjeti sreću. S druge strane, ako pored njih prolazite usred vedrog dana i još vidite da oni zapravo stoje ispred fitness centra, situacija je posve bezazlena.
 
Moj trenutačni kontekst znate, a ako njemu još pribrojimo konstantno živciranje oko aktualne političke situacije u zemlji i svijetu i prijetnju trećim svjetskim ratom koja je gotovo opipljiva, jasno je da mi treba neka vrsta ispušnog ventila, neki mali, osobni eskapizam, balončić u kojemu će, makar na trenutak, sve biti u redu. Eskapizam sam, predvidljivo, pronašao u knjigama i glazbi.
 
Upravo u takvom trenutku je kao podsjetnik na neko bolje, davno i nevinije vrijeme isplivala sjajna pjesma legendarnog dvojca koji su činili Paul Simon i Art Garfunkel. U I am a Rock sam se zaljubio davno, toliko davno da sam tu zaluđenost već bio i zaboravio, a onda se vratila, da me podsjeti i da me spasi. Da barem pokuša.

 
Tema pjesme je izolacija, osamljivanje, bijeg od ljudi i uranjanje u vlastiti svemir u kojemu te nitko i ništa ne može povrijediti, a za ovu je kolumnu najznakovitija njezina četvrta i posljednja strofa u kojoj Paul od svojih problema (ljubavne provenijencije, pretpostavit ću) bježi u knjige i poeziju.
 
I have my books
And my poetry to protect me,
I am shielded in my armor,
Hiding in my room, safe within my womb.
I touch no one and no one touches me.
I am a rock,
I am an island.
 
Uz to što Paul sa mnom dijeli iste ili barem slične alate za bijeg, ova je strofa dodatno zanimljiva jer je u izravnom sukobu s klasičnom pjesmom Johna Donnea, engleskog poete na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće, najpoznatijeg upravo po pjesmi No Man is an Island. Izreka da nitko nije otok narasla je gotovo do poslovice, postala je opće mjesto i rijetko se tko zapita o njezinom podrijetlu, a vrijedi se zapitati jer je pjesma upravo sjajna i svakako vam toplo preporučujem da je pročitate.
 
U ovom sam konkretnom slučaju više na strani Donnea, nego Paula Simona jer isključivanje iz svijeta može biti samo kratkotrajno, mogu do prekosutra tvrditi da sam otok i mogu se tako i osjećati, mogu tome stremiti i mogu raditi sve da zadržim svoj otočni status i njegove blagodati, ali ako neću ja svijetu, doći će on meni, u obliku sms-a, poziva ili kucanja na vrata; potpuni bijeg je nemoguć.
 
Srećom, i ovi izleti u izolaciju djeluju blagotvorno i pružaju utjehu, liječe. Nakon kratkog bivanja u vlastitom zatvorenom svijetu u kojemu su pravila samo moja, lakše se suočiti s onim vani, gdje su pravila nelogična i sumanuta, gdje se vrlo često čini kao da je jedini cilj tog golemog mehanizma da te usisa, prožvače i ispljune, samo kako bi našao iduću žrtvu.
 
Liječim se i tješim novim Franzenom koji je za sada fantastičan, a ništa manje nisam ni očekivao. Čitam i Borisa Marunu, pjesme Leonarda Cohena, Vladu Bulića, ali i svojeg prijatelja, odličnog mladog pjesnika Darka Šeparovića koji je nedavno objavio prvu zbirku pjesama Autopilot. O onome što slušam (osim Simona&Garnfunkela, jasno) sada neću, toliko mjesta i vremena nemamo.
 
Uz Franzena mi tuđe, literarne sudbine postaju važnije od moje vlastite i to je dobrodošao predah od stvarnosti, to mogu samo najveći majstori. Bulićeva me poezija može istovremeno rasplakati i nasmijati, za Cohena često pomislim kako nakon nekih njegovih pjesama uopće nema više smisla pisati poeziju, a onda pročitam Marunu i Šeparovića. Utješno, dirljivo i prokleto, sve u isti mah. Grade, zajedničkim snagama, krhki svijet moje izolacije, pomažu mi da odem i da se odmorim, tjeraju me da razmišljam o stvarima u kojima crno nije dominanta, olakšavaju mi. 
 
Često mi, dok pokušavam zaspati, njihove riječi, stihovi i rečenice odzvanjaju po lubanji i mislim kako mogu biti otok koliko me volja, ali ne mogu biti otok kada na mene drugi otoci toliko utječu, neki od njih daleki, drugi sasvim bliski. Nisam izoliran, samo sam odmaknut, samo sam malo dalje, malo je teže doći do mene. Stih koji mi najčešće padne na um onaj je velikog Borisa Marune koji ne opisuje savršeno samo moju trenutačnu situaciju, već i jako mnogo različitih situacija, neovisno o kontekstu.
 
Maruna na kraju jedne pjesme kaže: Ja ne smišljam zlo, ja samo nastojim preživjeti/ Kao što je Janko Polić umro/ Među kurvama. Tome se zaista ne može mnogo toga dodati. 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.