I budi mirno nesretna

Riječ patos dolazi od starogrčkog πάθος i označava doživljaj, patnju i strast. Neke su od njenih izvedenica 'patetičan' (sa značenjem osjetljiv, pathetikos) i 'patiti' (paschein). U dokumentarnom filmu o EKV-u Kao da je bilo nekad glumica i redateljica Sonja Savić, opisujući beogradsku scenu osamdesetih godina, kaže: "Kad bi se sretali, prepoznavali bi se po patosu. U to se vreme to zvalo veltšmerc." Upravo se na liniji patos-Weltschmerz kreće osnovni asocijativni niz izveden iz čitanja Maksimuma jata, druge knjige riječke autorice Tee Tulić. Tekst je objavljen u Sandorfovoj biblioteci Avantura koja je dosad iznjedrila neke od najvrjednijih proznih ostvarenja domaće suvremene produkcije (primjerice Područje bez signala Roberta Perišića ili prošlogodišnje Sjećanje šume Damira Karakaša). 

Maksimumom jata ovaj se niz nastavlja kako i priliči. Radi se, napomenimo to odmah, o autentičnom pripovjedno-poetskom glasu, a njime ispričana priča nježna je i mirna. Dva su važna strukturna elementa odmah uočljiva, a prvi čak i na samo listanje. Radi se o fragmentarnosti pripovijedanja, fenomenu koji u hrvatskoj književnosti nije baš čest (jedan od rijetkih primjera je romaneskni opus Aljoše Antunca). Fragmenti su samo ponekad imenovani, duljine su od jednog paragrafa do nekoliko stranica, a montirani su tako da se priča skriva, odnosno – nema kronološkog i kauzalnog reda te joj ne možemo odrediti fabularni početak i kraj. 

Druga je upadljiva i 'skliska' osobina Maksimuma jata žanrovska neuhvatljivost. Teško je reći da je riječ o romanu: prema Mihailu Bahtinu, ruskom književnom teoretičaru i povjesničaru, osnovno je distinktivno obilježje romana višeglasje. Ako bolje promotrimo Maksimum, vidjet ćemo da nema više od jednog glasa – glasa pripovjedačice, a svi su drugi mogući glasovi u njenoj funkciji. Prema Bahtinu, to je obilježje poezije; međutim, Maksimum nije pisan u stihovima. Možemo reći da se radi o pjesmi o prozi, žanru problematičnom samom po sebi. Ovdje nećemo ulaziti u daljnju teorijsku elaboraciju; zainteresiranima bismo preporučili frišku knjigu Branislava Oblučara Na tragu Kornjače. Pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića u izdanju Disputa. 

Kako smo spomenuli, koherentna priča izmiče, no to nipošto ne znači da nema pripovijedanja. Osnovna je karakteristika pripovjedačice nježnost spram grubog svijeta u koji je upisana i o kojem pripovijeda. On se može čitati u koncentričnim krugovima: svijet (priroda), grad (neimenovani, na moru), susjedstvo, dom (kuća), partnerska veza (obitelj), subjekt sam (pripovijeda se, naravno, u prvom licu), a svi se oni preklapaju u centralnoj pripovjednoj svijesti. Grad na kojeg su osuđeni likovi Maksimuma jata prostor je bijede, agresije i ludila. Pripovjedačica je hipersenzibilna i cijelim se svojim jezikom uranja u destrukciju koju joj takva konstelacija donosi; ona, međutim, nipošto nije cinična i ogorčena. Ponekad se čak i smije. Za primjer ćemo navesti jedan od brojnih primjera prikaza radničke depriviranosti u fragmentu pod nazivom Tvornica: 

"Sad je toplo stoga marendamo vani. Sjedimo na kartonima, na stepenicama koje ne vode nikamo. Pet nas je vani, mirišimo na topljeni sir, na prašinu i trajnu salamu. (...) U skladištu (...) imamo jednu što joj raste trbuh, a ne zna da je trudna. (...) Ne zna izgovoriti slovo R pa onda svačiju mater preimenuje u matej." 

Od mnoštva sugestivnih prikaza jada i nemoći siromaštva najjače udaraju najjednostavnije, usputne opaske, lišene snažnih metafora kojima je pripovjedačica inače sklona: "Kaže da je tada dobio gastritis od puno kave. Kaže kako su neki radnici u doku za vrijeme marende sjedali i okretali leđa jedni drugima, sramili se pancete u svojim sendvičima." Tuga je Slavena s mora predivno ispisana u fragmentu Naša stvar, u kojima "majke rade u zemlji preko mora" gdje "peru i hrane stare, nemoćne ljude"; naše majke tamo zovu maledetti Slavi.

Ritam citiranih dijelova karakterističan je za pripovijedanje Tee Tulić, a možemo ga povezati s opservacijom Miljenka Jergovića u tekstu o Danijelu Dragojeviću (još jedan prilog tezi o Maksimumu kao pjesmi u prozi) – nema inverzija i neobičnog rasporeda riječi, čime se stvara "iluzija takozvanog slobodnog stiha"; rečenice su "sastavljane kako bi to bilo i da je riječ o govorenju" itd. Osim u dijalozima, gotovo da i nema druge interpunkcije osim točke, a rezultat je ovog stilističkog manevara blagi, umirujući ritam pripovijedanja o najdubljem nemiru, kompleksima i strahovima. To najviše dolazi do izražaja u sekvencama koje su leksički najjednostavnije, toliko proste i transparentne da udaraju snažno kao sram od jeftine pancete u sendviču. 

Ovdje valja napomenuti kako je autorica sklona ekspresivnim metaforama. One nekad funkcioniraju, ali ponekad skrenu u drugi dio značenja patosa – postaju kolokvijalno patetične i to, nažalost, malo snižava ukupni dojam. Takav dojam ostaje nakon sljedećih rečenice: "Tu se more u vrijeme Drugog svjetskog rata rumenilo od krvi; ribari mrežama kupili skušu i dojenčad, a zemlja duboko dolje rahlila u razjapljenim ustima pobijenih i pobacanih majki." Isto su tako neki fragmenti nefunkcionalni, ne govore ništa novo niti na nov način, a tekst mjestimice guše pretjeranom sugestivnošću, no ove ćemo dvije opaske svaliti i na leđa urednika Maksimuma Krune Lokotara.

Osim spomenute klasne deprivacije, česte su teme obitelj, prijatelji i susjedstvo koji ju, iako joj pružaju ljubav, nježnost i toplinu, istovremeno drže prikovanom u egzistencijalnoj tjeskobi. U tom su smislu paradigmatski, primjerice, odnosi s majkom i ocem, mužem, prijateljicom Suki te općeniti prikazi mladosti i starosti. Što se prostora tiče, on je jednako živ kao i likovi, ponekad personificiran i u svojoj okrutnosti živ poput čovjeka. Stanovitoj je Beti "presudila vlastita kuća. Čim su počele stizati ovrhe zbog neplaćenih računa, sve se u njoj stislo pa je prstima zamotanim u toaletni papir iz sebe izvlačila izmet. Ona ne može prežaliti svoj bivši dnevni boravak, tu bež i bordo kombinaciju, a ni moju majku." 

Samo bi se prostoru u Maksimumu jata mogao posvetiti tekst duljine ove kritike. Isto bi se moglo učiniti s, primjerice, funkcijom mirisa i njuha u tekstu, prikazima prirode, problemom roda i mnogim drugim elementima ovog slojevitog djela. 

O samoj pripovjedačici, njenom identitetu i integritetu najsnažniji govori fragment Ovako je govorila moja majka: "Ti si Ciganka. Uvijek vučeš gomilu vrećica sa sobom, tegliš. Spavaš sa svojim stvarima. Ne možeš se u snu ni okrenuti tako opkoljena. Vječito poderana, pa zakrpana. Čučiš pod stolom s nožem u ruci. Ne plaši se, ja sam tebe ukrala njima. (...) Tako drska u mojoj odjeći, moja. Gledaj dječake kako su sitni i puni srama. Pokaži im nokte." U svijetu namjerno lišenom referencijalne preciznosti (grad nema imena, nema jasnih referenci na fenomene iz takozvane stvarnosti – samo pokoja na Rijeku), tek se jedna knjiga spominje izrijekom: Antologia Humana Béle Hamvasa. Iz nje je prepisana samo jedna rečenica, ali ona u potpunosti opisuje stav pripovjedačice Maksimuma: "Moj slogan: ljubav prema ljudima i osjećaj krivnje."

Ta malena, sada odrasla Ciganka koju je majka ukrala njima pripovijeda nježno, ali s gardom; bezobrazno, zavodljivo, tužno i iskreno. Njen je svijet težak, opor, runi se pod rukama; ona, međutim, nema drugi svijet u koji bi se zavukla – jedino joj preostaje pripovijedati o ovom koji ju je porodio. Njena je riječ blaga, musava i trpka da skuplja usta. Iako nije tehnički savršena, odnijet će vas emocijom (ako ste se, naravno, spremni prepustiti). Mnoge mi srodne poetike padaju na pamet: jednostavnost ranih pjesama Tatjane Gromače, već spomenuti Danijel Dragojević, blaga tuga Vesne Parun, nježni bas-bariton Leonarda Cohena, svi odlasci u pjesmama Darka Rundeka ili patos i Weltschmerz Ekatarine Velike ("Kako najlakše, najbrže, najslađe reći odlazim"). 

Ili, kako bi rekao Tin Ujević: "Pati bez suze, živi bez psovke i budi mirno nesretan."