Utorak
27.06.2017.

Bolje je bilo prvi put

naslov knjige Nije moglo bolje autor Ksenija Kušec
izdavač Hena com godina izdanja 2016.



Extra_large_satira
Foto: gwn do / Flickr
A+ A-
Ako se prošli roman Ksenije Kušec mogao okarakterisati kao suptilan, onda za njen najnoviji roman Nije moglo bolje važi upravo suprotno. Ovo je roman u kojem su svi likovi karikaturalni i namjerno hiperbolizirani. Ipak, ono što jednako povezuje ovaj i prethodni roman jeste autorkin trud da minuciozno radi na svim segmentima teksta.
 
Gospođa Ljuba načelnica je doma za stare, narodski lukava, sposobna i ambiciozna žena. Ona iskorišćava štićenike doma i navodi ih da joj u zamjenu za njegu koju će im pružiti prepišu svoje stanove. Te stanove će kasnije prepustiti sinu Kosti, zgubidanu i pokvarenjaku, na korišćenje. Osim Koste, ona ima i ćerku Gabi, slikarku koja slika figure sa krupnim očima. Ljuba želi da što je moguće bolje uredi svoj porodični život, da svojoj porodici obezbijedi pristojno življenje. Njen veliki životni plan ne bi bio ispunjen bez Borka, koji se bavi proizvodnjom ljepila, uz to pomažući Ljubi u održavanju staračkog doma. Borko takođe ima sina Jerka, dobroćudnog, ali ćutljivog mladića.
 
Ovako opisani likovi djeluju kao karikature, a slično su formirani i razni sporedni likovi. Ipak, svaki od njih ima i određenu vrstu nedosljednosti, nešto po čemu se razlikuje u odnosu na očekivani stereotip. Kroz Ljubino djelovanje se predstavlja funkcionisanje nepotizma, ali je sa njom lako saosjećati zbog upornosti s kojom pokušava da ostvari svoje zamisli, kao i zbog truda da poboljša uslove života svoje porodice. Kostin karakter se kroz roman razvija od neodgovornog lijenštine do esencijalnog zla, ali i on ima pozitivnih osobina, jer kao DJ uspijeva da dotakne ljude.
 
Likovi grade mreže odnosa, budući da su po različitim kriterijumima povezani sa drugim likovima, tako da formiraju kontrapunktske parove. Naspram Koste, koji je najbliži polu zla, nalazi se Jerko, koji je gotovo idealno dobar, a njih dvojica su i generacijski bliski. Jerko je pak par sa Gabi na nivou njihovog zajedničkog interesovanja za dizajn i vizuelne umjetnosti, dok je u daljem nizu Gabi par u odnosu sa svojom majkom. Ćerka je umjetnica, suptilna i nesigurna u sebe većinu vremena, dok je majka aktivna, ona koja svima uređuje život. Niz se dalje nastavlja, tako da je svaki lik prikazan iz različitih uglova.
 
Kušec kroz ovu grupu neobičnih običnih likova prikazuje savremene teme iz porodičnog života i ekonomske nesigurnosti. Izgleda kao da se uklanja sloj po sloj normalnosti iza onoga što izgleda kao prividno obična svakodnevica. Ono što doprinosi osjećaju zazornosti jeste autorkin metod prikaza događaja, sa distance, gotovo filmično. I ova satira na momente djeluje komično, ali kada se hiperbola i karikatura razviju, one poprimaju i odlike horora. Taj horor je toliko strašan ne zato što predstavlja iskliznuće iz stvarnosti, neki izuzetan splet događaja i nekog poremećenog psihopatu, već baš zato što je dio naše svakodnevice. Ljudi koji nas okružuju, koji izgledaju kao prosječni i skoromni ljudi bez ambicija, svojim svakodnevnim činjenjem sitnih ili krupnijih nepravdi podupiru sistem koji se zasniva na izrabljivanju i uništavanju onih koji su slabiji.
 
Jedna od najpotresnijih epizoda u romanu jeste ona u kojoj se prikazuje tragični život jednoruke Romkinje 'kljaste Save', žrtve trgovine bijelim robljem. U toj tački priča dostiže vrhunac, jer se u potpunosti razotkriva društvena nepravda. Ipak, do kraja romana zločince stiže kazna i priča se u konačnici zaokružuje najbolje moguće, ili barem najbolje što je gospođa Ljuba uspjela da uredi stvari. Na tom njenom putu mnogi su žrtvovani, tako da kraj nije nimalo idiličan, već je samo napravljen pun krug u odnosu na početno stanje.
 
Osjećaj nelagode je ono što karakteriše pisanje Kušec u ovom romanu. Ono je rezultat poigravanja sa naizgled prostim, gotovo tipskim likovima, u kombinaciji sa distanciranim autorskim pristupom. Riječ je o dobro promišljenoj satiri, jer ma koliko da nas autorka približi likovima, njihovim mukama i njihovom viđenju svijeta, teško je ne osjećati prezir u odnosu na njihove etički vrlo upitne postupke.
 
Ipak, nešto u tekstu kao cjelini izostaje što bi od ove knjige učinilo više umjetničko djelo, a manje proračunatu i gotovo suspregnutu stilsku vježbu. Autorska distanca pogodna je kako ne bismo upali u zamku i poistovjetili se sa likovima čak i kada čine zlo, od svakodnevnog, do maltene arhetipskog zla. Ali, ta je distanca ujedno ono što autorku drži na sigurnom terenu, ona nikada nije opasno blizu likovima, gotovo nikada ne rizikuje. To se osjeća u atmosferi knjige i prenosi se na čitalački doživljaj, hladan i distanciran, osim u pojedinim segmentima, koji su po pravilu oni u kojima se najviše pretjeruje, koji su čak i melodramski.
 
Hiperbola nije razvijena do krajnjih granica, tako da i svijet ovako iščašenih likova postane psihodeličan i prelije se u neku vrstu iskrivljene alegorije svijeta, već on i dalje podsjeća na realističan svijet, iako iz njega sa svih strana doslovno probija groteska. To samo po sebi nije loše rješenje, naprotiv vrlo je smjelo stalno ukršanje realističkog i grotesknog. Međutim, problem je u tome što se taj spoj dešava suviše očigledno i djeluje poput nevještog boda, umjesto da bude skriven i neprimjetan. Kušec se nije jasno opredijelila za realizam ili za grotesku, rizikujući tako u postupku, ali je ipak za tu vrstu hibrida bilo potrebno i uvjerljivije uvezati ove dvije različite poetike i oblikovati likove tako da ne izgledaju poput tipskih likova na koje je suviše očigledno nakačeno nešto što ih razlikuje u odnosu na stereotip.
 
Iako je riječ o tekstu koji je zamišljen i izveden na dosta visokom književnom nivou, čak i sa originalnim pristupom u povezivaju dviju poetika, on je mogao biti ako ne mnogo bolji, onda svakako uspjeliji. Između autorskog glasa u prvom i autorskog glasa u drugom romanu Ksenije Kušec, mada je prvi naizgled suptilniji i skromniji, on ipak djeluje mnogo izražajnije.
POVRATAK NA VRH STRANICE