KRITIKA 88: Ivana Šojat-Kuči

Ako ćemo vjerovati domaćim kritičarima, kritičarkama i žirijima književnih nagrada, roman Unterstadt Ivane Šojat-Kuči (Fraktura, 2009.) među najboljim je naslovima prošle, inače ne baš antologijske prozne godine. Pripovijest o četiri generacije obitelji iz osječkoga Donjeg grada – naslovnoga 'Unterstadta' – kroz čije se sudbine prelama 'velika povijest' dvadesetoga stoljeća, povijest ratova, osvajačkih pohoda i totalitarnih sistema, sjajno se plasirala na osobnim i kolektivnim, formalnim i neformalnim top-listama kakvima se već obilježava kraj svake književne sezone. Knjiga je brzo stekla reputaciju djela za sofisticiraniju, probraniju manjinu domaćih čitatelj(ic)a.

Dobar dio tog ugleda, čini se, roman duguje samoj ambiciji: široki zahvat rekonstrukcije novije povijesti kroz kompleksan obiteljski narativ, pokušaj da se ta povijest pritom konceptualno osmisli i 'razjasni' sredstvima fikcije, evidentan trud i rad na leksiku i ritmizaciji rečenice... zasigurno nisu osobine većega dijela onoga što se uobičajeno naziva 'suvremenom proznom produkcijom'. Zapravo, čitajući Unterstadt, možda ćete se sjetiti drugoga recentnog, žanrovski sličnog romana: Povijesti moje obitelji od 1945. do 1991., i nakon Ivane Sajko. Oba 'pokrivaju' bliske teme (Drugi svjetski rat, prešućeni partizanski zločini, Domovinski rat...), oba igraju na poznatu strategiju kadriranja velikih društvenih, ideoloških i političkih prevrata i manevara kroz kaleidoskop obiteljskih odnosa i oba pritom slijede matrilinearnu logiku iscrtavanja obiteljskoga stabla, afirmirajući ženske likove nasuprot dominantnim patrijarhalno-mizoginim kulturalnim obrascima. Ali, ono što je kod Sajko drukčije ekonomija je pripovijedanja; njezin je izraz reduciran, sveden, pomno očišćen od mogućih viškova, pa smo na kraju dobili iznenađujuće kratak tekst koji kao da podriva zakonitosti žanra povijesnoga romana, donoseći 'malu', fragmentiranu postmodernističku pripovijest tamo gdje bi se očekivala grandiozna, komplicirana, detaljna narativna arhitektonika. E pa, Unterstadt je upravo nešto poput podteksta na kojem je Sajko ispisala svoj pokušaj subverzije žanrovskih pravila: 'klasičan' (zapravo: u mnogo čemu primjerno modernistički) povijesni roman.

Otponac njegove priče povratak je restauratorice Katarine iz Zagreba u rodni Osijek zbog majčine teške, smrtne bolesti. Nakon mnogo godina izbivanja, Katarina sada, kroz razgovore s obiteljskom prijateljicom, starom Jozefinom, i pretražujući kutije s fotografijama koje je pronašla u majčinoj kući, postupno rekonstruira obiteljsku (pri)povijest koja se itekako razlikuje od one koju su joj pričali u mladosti. Ludilo, samoubojstva, abortusi, pijančevanja i mržnja, dugo skrivani šećernom malograđanskom glazurom nanesenom u skladu s onim 'što će svijet reći', sada kuljaju van, kidajući nepovratno tanki celofan ugleda fine porodice u kojoj se nikada nije psovalo, poštovali su se rituali svakodnevice i djeci plaćali neizostavni satovi klavira. Ovo dekonstruiranje obiteljskoga licemjerja kod Šojat-Kuči kao da rezonira društveno obuhvatnija demaskiranja: prokazujući tamnu stranu obiteljske prošlosti, priča otkriva i naličja raznoraznih službenih povijesti, fokusirajući se na ulogu žrtve (Židova za vrijeme nacističke vladavine, Folksdojčera za vrijeme komunizma, dragovoljaca koji su ginuli u posljednjem ratu dok su se 'pozadinske strukture' bogatile...) i naglašavajući tragičnu, ali moralno upitnu poziciju 'šutljive većine', koja (nemoćno?) promatra kako dojučerašnje susjede odvoze u logore... Već se iz toga da naslutiti da Unterstadt računa s nekom vrstom cikličke koncepcije povijesti, u kojoj se na vlasti samo smjenjuju različiti negativci (njemački nacisti, domaći partizani, koristoljubivi 'borci za našu stvar' iz devedesetih) dok nevini, 'mali ljudi' uvijek iznova stradaju; pritom ono prelamanje 'službene' povijesti kroz sasvim osobne životne priče kao da je upisano u neprestano alteriranje pripovjedne pozicije između Katarinine ispovijesti i sveznajućega naratora koji nam u trećem licu daje overwiev obiteljske povijesti, dok se povijesno 'vraćanje istoga' zrcali u stilističkoj i semantičkoj repetitivnosti motiva.

Neka su od tih ponavljanja zanimljiva – primjerice, kada se pred sam kraj romana ista situacija varira tri puta, kroz tri različite fokalizacije – ali u većini slučajeva, bojim se, ostavljaju dojam nezgrapnosti, redundancije. Kritika je, inače, hvaleći Unterstadt apostrofirala upravo pomno konstruiranu rečenicu, suptilno cizeliran autoričin stil, ali – iako je 'rad na jeziku' očit – bojim se da su ove 'prezasićenosti' samo jedan od njegovih problematičnijih aspekata; previše je tu potrošenih usporedbi i slabo motiviranih općih mjesta – kada netko plače, onda plače 'kao kišna godina'; pogledi pogađaju 'kirurški precizno'; vrisak se zabija u grudi 'kao oštar srebrni bodež' itd. – da bi povremene uspjele začudnosti i inventivne metafore mogle znatnije popraviti dojam. A poseban su problem dijaloške sekvence: likovi Šojat-Kuči uspijevaju se donekle izboriti za vlastiti glas, ali najčešće su tek marionete, autorica govori 'preko' njih, pa ostaju ukočeni, neuvjerljivi glasnici ideološki nasaftanih poruka.

Hod po rubu banalnosti ne odvija se samo na razini stila – koju ovdje, uostalom, naglašavam isključivo zato što mi se čini da je bila dobrim dijelom neopravdano hvaljena i da se upravo na njoj može lako detektirati raskorak između ozbiljne ambicije romana i nedostatka pripovjednoga 'daha' da se tu ambiciju ostvari. Cjelokupni je, naime, narativni sklop najvećim dijelom izgrađen oko površno ocrtanih binarnih opreka, a ni motivacijski mehanizmi likova nisu pretjerano inovativni niti domišljeni. Dobar je primjer, recimo, situacija iz Drugoga svjetskog rata, u kojoj Adolf i Greta – brat i sestra Katarinine bake – završavaju na suprotnim, zaraćenim stranama: on se priključuje nacistima, ona odlazi u partizane. Njegov je lik, pritom, bez ikakva nijansiranja psihopatologiziran situacijama poput one u kojoj bešćutno zamalo ubija psa, kućnoga ljubimca, što bi, valjda, trebalo objasniti priklanjanje Hitlerovim idejama; njezin je, pak, tek nešto razrađenije izgrađen na forsiranju nonkonformizma (ona postaje glumica, puši na javnim mjestima, šiša se na kratko iako je u malome slavonskome gradu sve to itekako zazorno) što bi opet, valjda, trebalo opravdati priklanjanje partizanskim revolucionarnim outcastima...

Roman vrvi sličnim, pretjerano simplificiranim pripovjednim elaboracijama pa naposlijetku ostaje uvelike okljaštren šabloniziranim rješenjima; šteta, jer nisu rijetka mjesta na kojima Ivana Šojat-Kuči piše upečatljivo i svježe, i čitatelju se naposlijetku čini kako je Unterstadt mogao, uz strožu selekciju i pažljiviju razradu pojednih epizoda i motiva, biti znatno uspjeliji, dorasliji vlastitoj ambiciji. Ovako, pamtimo prije svega hrabar pokušaj da se napiše tekst odmjeren proznim kriterijima kudikamo višim od aktualnih. I slažemo se – da ne bi bilo zabune – s ocjenom da je riječ o jednom od boljih djela domaće proze u 2009. godini.

Samo što, bojim se, to govori puno više o domaćoj prozi i njenim recentnijim dosezima nego o samome romanu.

Boris Postnikov

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.