Ponedjeljak
07.06.2010.

KRITIKA 77: Ivana Simić Bodrožić




A+ A-

U domaćem književnom okolišu uspješni izleti iz poezije u prozu nisu baš najčešća pojava. Ivana Simić Bodrožić (1982), odlična pjesnikinja, dobitnica malog Goranova vijenca 2005, odlučila se okušati i u tom zanatu, pa joj je Profil ukoričio roman Hotel Zagorje. Ako je suditi po sjajnoj kritičkoj recepciji, baš kao i po najnovijim listama najprodavanijih knjiga, čini se da je Ivanin uspjeh potpun. No, je li uistinu tako?

Hotel Zagorje je, usprkos nemušto napisanom sažetku na omotu, tužna knjiga. Tužna koliko samo može biti sudbina vukovarske, ili bilo koje druge obitelji ratom brutalno izbačene iz običnih životnih rituala, iz mirne svakodnevnice zamijenjene prognaničkim statusom u ravnodušnom velikom gradu, ispričana kroz oči i uši djevojčice na pragu odrastanja. Tužna točno onoliko koliko može biti tužno djetinjstvo bez oca, bez krova nad glavom, bez prijatelja i u stalnoj nadi da će eto, svakog trena zazvoniti telefon i začuti se jedna od "(...) dvije  rečenice koje žive negdje na nebu, one čarobne, a opet tako poznate jer ih stalno izgovaraš u sebi. Ipak, ne znaš zapravo kako zvuče jer ih nikada nisi čuo ni izrekao na glas. Jedna je Tata je živ, a druga Dobili smo stan." 

I upravo se tu nalazi uzrok mog problema s ovom knjigom. Ona, srećom, namjerno nije previše patetična, humor je gotovo slučajan, međutim, nikako se nisam mogao oteti dojmu da me autorica na neki način emotivno ucijenila. Čim knjiga započne iz vizure devetogodišnje djevojčice, odmah, gotovo nesvjesno, na pamet pada jedna od ikoničkih ratnih slika, uplakana vukovarska djevojčica Željka u plavom kaputu (baš kao slika male razodjenute Vijetnamke koja bježi iz sela bombardiranog napalmom, na znamenitoj fotografiji iz 1972. ovjenčanoj Pulitzerom), i odmah se uspostavi svojevrstan hiperemotivni odnos kojeg, kao čitatelj – kritičar, zapravo ne želim. I tako bivajući u klopci, nikako se nisam mogao oteti dojmu da nemam moralno pravo propovijedati ex-cathedra nekome tko je prošao takav pakao i sad piše o tome, iz kojeg god razloga pisao i kako god pisao – odlično, dobro, osrednje ili loše.  A razumno je vjerovati da je uglavnom sve o čemu u knjizi piše Ivana Simić Bodrožić faktografski točno, jer baš se tako dogodilo, bez ikakvih uljepšavanja.

Pisati roman iz vizure djeteta često se pokazuje vrlo opasnim pokusom. Odraslima je lako upetljati se u zamku pogrešne percepcije djetetovih kognitivnih sposobnosti u određenoj dobi. Isto tako, teško se othrvati klišejima i općim mjestima, jer su sva sretna djetinjstva zastrašujuće slična. Autoričino djetinjstvo bilo je evidentno drukčije, ali na samom početku knjige Bodrožićeva upada u spomenutu zamku – njeno zamišljanje i podražavanje unutarnjeg dijaloga devetogodišnje djevojčice nije vjerodostojno, odnosno prejednostavnog je rječnika i preograničenih dosega (autor kritike to vrlo dobro zna, jer, how convenient, ima lajavu desetogodišnju kći). Djeca te dobi jednostavno su pametnija u usporedbi s poetskim glasom kakvim ih je opisala Ivana Bodrožić – naravno, pritom samo želim reći da autoričin izabrani diskurs nije najbolje pogođen, odnosno preinfantilan je. 

Srećom, knjiga ubrzo napušta takav point of view, jer ubrzo po dolasku u Zagreb obitelj (majka, sin i kći) biva preseljena u kumrovečki hotel Zagorje, koji je u nekadašnje doba bio zgrada Političke škole i kao takav simbolizirao napredak i svijetlu budućnost, a danas je škola postala hotel, prolazno mjesto i dom prognaničkim obiteljima, prepun negativne simbolike, kao svojevrsno zatvaranje đavoljeg punog kruga. U hotelu i oko njega odvija se mnoštvo malih drama, željenih i neželjenih interakcija s nepoznatim i neprijateljskim seoskim svijetom ('Pajcekima') izvan hotelskih zidova, s kojim prognanike, odreda dojučerašnje građane, ne veže apsolutno ništa osim, možda, vrlo široko shvaćene nacionalnosti. Kroz taj kolaž promatramo odrastanje male Ivane, njenu osnovnu školu, prve ljubavi, izlaske, sve one stvari koje su svima tako karakteristično jednake, a literarno i ne pretjerano zanimljive. Međutim, nad svime se time cijelo vrijeme nadvija mračna sjena događaja iz Vukovara, oni su jedina stvarna tema koja opravdava privremenost takvog života, tog vječitog čekanja koje polako, prolaskom vremena, susjedskim smrtima i odrastanjem djece postaje zabetonirano i stalno. Dodatni obol frustraciji i besmislu daje i korumpirana bešćutnost države koja stvarnu i jedinu egzistencijalnu potrebu prognanika, onu za svojim vlastitim domom, apstrahira i nadoknađuje beskrajnim birokratiziranjem i evidentnim nerješavanjem problema. Stoga ni ne čudi da se autorica odlučila čitav roman (sarkastično, rekao bi Saša Ilić) nazvati Hotel Zagorje.

U drugom dijelu knjige svjedočimo puno efektnijem razvijanju autorskog rukopisa; kad nekako neprimjetno mala Ivana napuni trinaestu godinu, stvari postanu bitno zanimljivije i životnije, i prava se Ivana Simić Bodrožić puno bolje izražava kroz trinaestogodišnju Ivanu Bodrožić - očito u stvarnoj Ivani i dalje postoji mrvičak onog tinejdžerskog buntovništva, pa je i rukopis puno bolji. Stvari se počinju zahuktavati, Ivana odlazi na srednju školu natrag u grad, prepiska s državom oko stana postaje intenzivnija i žešća, njene rečenice su duže, introspekcija dublja i ozbiljnija, ponekad teška na granici izdržljivog, počesto se mjeseci škole sažimaju u jednu rečenicu što ostavlja perfektan dojam, tako da Bodrožić vrlo pažljivo (nadam se i promišljeno) gradi napetost i dovodi nas do vlastite katarze, u kojoj se suočavamo tek sa zamišljanjem, snivanjem čitavog zla koje se desilo, a ono je toliko strašno da ne možemo niti zamisliti kako je ta stvarnost uistinu izgledala. Taj uvjerljivo najbolji dio knjige ubrzavanjem radnje i njenim uzburkanim ispreplitanjem sa sjećanjima i slikama iz prošlosti stvara pravi tornado misli i emocija. U tim trenucima Ivana Bodrožić postaje zaista prava književnica. Usuprot tome, kraj je zbrzan i kontraefektan, pa pomalo i nedorečen – do pravog rješenja zapravo ne dolazi, kao da je autorici ponestalo snage, želje i volje da bujicu dovede u mirnije vode. Rat je završio, u Vukovar se ponovno  može, ali neizlječivi su ožiljci ostali.

Hrabar pokušaj Ivane Simić Bodrožić da se bez očekivane mržnje suoči s vlastitim strahovima i traumama i pretoči ih u snažno prozno djelo ne može se nazvati u potpunosti uspjelim. Kritičarski gledano, previše je tu oscilacija i manjkavosti, ali protiv emotivne se ucjene ne može. Čitatelji iz dana u dan pokazuju da im je knjiga draga i da ih pogađa u emotivni pleksus, tako da se protiv tog argumenta mogu samo povući, s poštovanjem nakloniti umjesto pozdrava i sakriti dublje u podzemne kritičarske odaje, gdje ću, kad me nitko ne bude gledao, ipak radije čitati Ivanine pjesme. Poput, recimo,  ove:  

***

Posebno mi je lijepo zamišljati
kako Dunavom plove vijenci cvijeća...

To se ponekad može vidjeti i na televiziji.

Ono što se nikada ne vidi jest
kako ljudi bacaju to cvijeće;
s obale, ili se dovezu do sredine rijeke čamcima,
i da li su oni drveni ili motorni.

Za sve one koji su život izgubili u Dunavu.
To ne zamišljam kako, ali se svejedno pitam...
S obale, ili su ih dovezli do sredine rijeke?

Božidar Pavlović


Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.