KRITIKA 62: Predrag Lucić

U Ideologiji i ideološkim aparatima države, jednom od najutjecajnijih dvadesetstoljetnih tekstova o naslovnoj temi, francuski filozof Louis Althusser ustvrdio je da je s povijesnim usponom buržoazije poziciju ključnog 'aparata' implementacije dominantne ideologije preuzelo školstvo. Pripadam jednoj od onih generacija koje su – početkom devedesetih, kada se u udžbenicima iz povijesti ubrzano mijenjao sadržaj a u čitankama Antuntunu pridružio Antun Tus – pa sam Althusserovu lekciju učio 'iz prve ruke': odgojno-obrazovni sistem odličan je poligon za plasiranje aktualnih vječnih istina i prigodno treniranje discipline i autoriteta. Baš zato je Predrag Lucić, jedan od pokretača i glavnih autora Feral Tribunea, a danas kolumnist riječkog Novog lista, vlastite stihovane (per)verzije političkih i ideoloških 'trenutaka za pamćenje' iz protekla dva desetljeća prigodno opremio u skladu sa žanrovskim zakonitostima edukacijsko-didaktičke literature.

Knjiga Sun Tzu na prozorčiću (Algoritam, 2009.) – riječ je, naravno, o parodiji naslova vjerojatno najpoznatije jugoslavenske početnice – podnaslovljena je kao 'čitanka iz nastranih književnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih škola' i na skoro 500 stranica okuplja sedamdesetak Lucićevih satiričkih pjesama ranije objavljenih uglavnom u Feralu (nekoliko ih je preuzeto iz beogradskog 'kulturno-propagandnog kompleta' Beton i splitskog časopisa The Split Mind, a jedna se ovdje našla premijerno). Sadržaj je podijeljen u dva 'polugodišta': Nek se širi vira Isusova! namijenjeno je svladavanju osnovnih lekcija o posebno upečatljivim epizodama klerikalizacije našeg javnog prostora, a Drunk nach Osten bavi se prvenstveno, kako bi se to prigodno fraziralo, 'vanjsko-političkom problematikom'. Oba su polugodišta, dalje, razdijeljena u posebne nastavne jedinice (Papinske popevke, Crkavica u Hrvata, Centralni katehet itd; odnosno: Bushomon, optika satrapa, Le monde cripplomatique itd.), a na početku svake je prigodna fotomontaža. Konačno, sve su pjesme popraćene urnebesno duhovitim Pitanjima i zadacima, poukama i uputama, u kojima se posredno rekonstruira njihov kontekst, a obiluju brojnim citatima političara, novinara, svećenika – redom uspješnih natjecatelja s Feralovih Greatest Shits lista.

Lucićeve pjesme mahom su parodijska preispisivanja, i to uglavnom estradnih hitova – u rasponu od Balaševićevih, preko Thompsonovih pa sve do Dylanovih – a na remix-pultu završavaju i stihovi Dobrice Cesarića, folk-domoljublje bivše i sadašnje nam države, Biblija… Između redaka je pritom često aktiviran semantički potencijal prototeksta: tako u uvodnim pjesmama zbirke papa Ivan Pavao II. i njegov nasljednik Benedikt XVI. zamjenjuju Tita ('Triput sam vidio Ivana Pavla', 'Sveti oče, mi ti se kunemo' ili izvrsna 'Kad je papa bio mali', napisana nakon objavljivanja informacije o papinom članstvu u Hitlerjugendu); komentar peticije protiv izgradnje džamije u Splitu iz proljeća 2007. napisan je na pozadini poznatih festivalskih kolektivističko-narcističkih masturbacija o 'najlipšem gradu na svitu' ('Nima šiita srid Splita' i 'Poleti, džamijo, poleti' sa stihovima: "Cili je Spli kontra Kur’ana / Domaći lipi svit, bez muslimana."); posjet Izraelu Dragana Primorca, bivšeg ministra znanosti i velikog štovatelja glazbeno-političkog izričaja Marka Perkovića Thompsona, opjevan je u 'Tel Čavoglavivu' ("Za kibuc – spremni!"), a onaj Dicka Cheneya Dubrovniku u 'O lijepi, o dragi, o kipe slobodo!'... Kada nisu parodijske obrade poznatih pjesama, Lucićevi su satirički ugrizi uglavnom pisani rimovanim stihovima jednakog broja slogova, pa dobro funkcioniraju i u live nastupima, na kojima ih pjeva i recitira sam ili 'dvoglasno', u paru s kolegom iz 'Viva ludeža' Borisom Dežulovićem, pod nazivom prilagođenom prigodi (tako su, npr, na Danima srpske kulture izvodili Melodije Bljeska i Oluje, gostujući na Filozofskom fakultetu u Zagrebu za vrijeme studentske blokade Melodije novca i Primorca itd.).

U iskošenoj optici ovog pomaknutog repetitorija recentne hrvatske i globalne (prvenstveno) političke gluposti mapirani su brojni događaji i istupi o kojima je autor (ali i njegovi kolege iz splitskog tjednika) govorio i pisao kritički i uz dlaku proklamiranim konsenzusima, odnosili se oni na neupitnost 'državotvorne' politike, ulazak u NATO ili 'novu vulgatu' neoliberalizma. Vrijedni učenici mogu se tako prisjetiti graditeljskog zanosa koji je zahvatio Split prije posjete Ivana Pavla, ingeniozne poduzetničke zamisli otvaranja restorana u zagrebačkoj katedrali, unosnog širenja kršćanske vjere kino-dvoranama s redateljskim potpisom Mela Gibsona, logičkih akrobacija američkih i britanskih političara za vrijeme napada na Irak ili beskičmenjačke retorike njihovih hrvatskih kolega u neslužbenoj kampanji za priključenje najjačem od svih vojnih saveza. Neupitne su zvijezde gradiva za prvo polugodište bloger i fratar Anđelko Kaćunko, estradni čudotvorac vlč. Zlatko Sudac, čuvarica partijarhalnih vrijednosti Ljilja Vokić, fra Anto Baković; drugim, pak, očekivano, dominiraju umotvorine Georgea W. Busha, ali ekstenzivno su predstavljeni i lik i djelo Vladimira Putina, Tonyja Blairea, Nicolasa Sarkozyja, Ala Gorea… Karnevaleskno izokretanje društveno-političkih hijerarhijskih poredaka cilja na 'strukture moći' i inzistira na slijepim pjegama mehanizama njihove reprezentacije, prokazujući s ateističkih, ljevičarskih i pacifističkih pozicija bigoteriju, militarizam, nacionalizam, filofašizam; u klasičnoj maniri ideološkog demaskiranja, tu se ispod parola i floskula otkrivaju partikularni interesi i(li) elementarna glupost.

I dok se prvi dio zbirke – s obzirom na to da živimo u zemlji u kojoj se oko devedeset posto stanivništva deklarira kao katolici, da je utjecaj Crkve i dalje velik, a inicijative za uklanjanje križeva iz javnih prostorija bivaju shvaćene kao provokacije – po logici stvari doima provokativnijim, čini mi se da postoji nekoliko razloga zbog kojih bi trebalo apostrofirati upravo drugi. Ti se razlozi ne tiču teksta, nego konteksta: ostrašćeni Lucićev angažman vezan uz međunarodnu i globalnu/globalističku politiku izvanredno ukazuje – povremeno eksplicitno, a proklamiranim svjetonazorom sve vrijeme i implicitno – na duboko provincijalan karakter 'naše', hrvatske službene politike, manifestiran u izostanku stava i(li) sitno-kalkulantskom svođenju načelnih problema npr. sudjelovanja u vojnoj intervenciji na pitanje zarade u turističkoj sezoni; ova je indiferencija, dakako, naličje skučene i kratkovidne, temeljno narcističke opsesije vlastitim interesima, traumama i problemima. Također, Drunk nach Osten iznova otkriva često zanemaren aspekt sadržaja Ferala, potvrđujući koliko je promašena bila popularna teza koja je pratila gašenje tjednika, a po kojoj su feralovci izgubili relevantnost nakon što su izgubili svog arhi-neprijatelja, 'krivoustog diktatora'. Naprotiv, Feral je i nakon devedesetih bio relevantan i jednako hrabar u oponiranju dominantnoj medijskoj slici stanja stvari pa bi razloge gašenja, izgleda, ipak trebalo tražiti na sistemskoj ravni, u preslagivanju odnosa masovnih medija i kapitala; to bi, barem, mogla biti jedna od pouka drugoga polugodišta, "za one koji žele znati više".

Ukratko: nakon pjesmarice Haiku, haiku, jebem ti maiku (Kultura i rasvjeta), Predrag Lucić nam je predstavio još jedan nezaobilazan mentalno-gimnastički priručnik za vježbanje zdravog razuma i uspravne kičme. Ili, kako je to svojevremeno pregnantno formulirao George W. Bush: "Rarely is the question asked: Is our children learning?"

Boris Postnikov
photo: Reuters

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.