Ponedjeljak
20.07.2009.

KRITIKA 39: Goran Vojnović




A+ A-

Vjerojatno ne pripadate onoj skupini ljudi koja u novoj knjizi najprije pročita pogovor. No, kad je u pitanju nova knjiga Gorana Vojnovića Čefuri raus! (EPH), pogovor postaje znakovit. Ako ni zbog čega, a ono zbog toga da vam približi kontekst u kojem se kalila ova knjiga. U pogovoru, Boris Dežulović iznosi sljedeće:

"Početkom ove godine Sloveniju je potresao potpuno nadrealni mali skandal: pisac Goran Vojnović pozvan je na informativni razgovor u ljubljansku policiju, gdje je pred inspektorima Sektora kriminalističke policije morao objasniti što je točno mislio kad je napisao sljedeće riječi: Po mome na svijetu nema većih debila od slovenskih policajaca. To su najveći šupci koji postoje. To ne možeš vjerovati kakvi su to idioti. Retardirani totalka. Stvarno. To su takvi psihići psihopatski da to uopće ne možeš vjerovati(...)"

Vojnovićeve riječi nipošto nisu milozvučne i lako je zamisliti kako mogu duboko u srce dirnuti kakvog službenika Ministarstva unutarnjih poslova nenaviklog na ljepote književnog izričaja. Ovakva rekacija slovenske policije, donosi sa sobom nekoliko zanimljivih opažanja o situaciji u kojoj se nalazi naša vlastita književnost.

Kad ste u posljednjih desetak godina čuli da je netko od hrvatskih autora završio na policiji zbog nepodobnih i sumnjivih riječi? I možemo li to tumačiti u pomalo zlobnom promatranju hrvatske književnosti kao anemične i društveno irelevantne? Strategija većeg dijela hrvatske javnosti kojom se brani od eventuanih napada iz književnog miljea puno je perfidnija. Umjesto obavjesnih razgovora u mračnim sobama pod svjetlom gole žarulje, hrvatskog će pisca koji odluči progovoriti malo glasnije dočekati blaženo ignoriranje. Znači li to da Slovenci, za razliku od Hrvata, zapravo čitaju vlastitu književnost? Ipak, jednom kad pročitate Čefure, nemoguće je ne zapitati se, nije li slovenska policija (a s njome i dobar dio slovenske javnosti), potpuno pogrešno protumačila roman. Drugim riječima, odgovor na pitanje tko je doista stao na žulj Vojnoviću nipošto nije toliko jednoobrazan kakvim se može učiniti.

Tko su uopće Čefuri? "Čefur je osoba koja živi na području određene države, premda nije pripadnik tamošnje nacionalne većine. U našem slučaju to su ljudi koji dolaze iz krajeva južno ili istočno od rijeke Kupe (...) Po svojoj fizionomiji od pripadnika većinskog dijela populacije razlikuju se po niskom čelu, spojenim obrvama, naglašenim kostima lica i snažnijoj donjoj čeljusti(...) Obožavaju kič i zlatni nakit."

Ovaj nas paragraf čeka na samom početku knjige, odmah nas upozoravajući s kakvom ćemo simbolikom imati posla. I dok neki od vas bez sumnje ustaju iz stolica optužujući autora kako je zatucani ksenofob koji ne barata ničim drugim doli promašenim stereotipima, drugi se od vas vjerojatno prisjećaju sličnih epiteta koji su bili nadijevani pripadnicima raznoraznih manjinskih grupacija u bilo kojoj okolini. Bilo da je riječ o Janjevcima, Romima, susjednom selu ili kvartu do, određena zaliha općih epiteta i smjernica koje omeđuju granice interakcije prisutna je na čitavom potezu od Vardara pa do Triglava. A i šire. I dok će takva karakterizacija manjinskih nacionalnosti uvijek iznova biti napadana od strane onih odgajanih u duhu političke korektnosti, oni drugi će u Vojnovićevim likovima prepoznati vlastite ujake i tetke, šire i uže pripadnike vlastite obitelji i vlastitog civilizacijskog kruga. Vojnovića od optužbe za nacionalnu netrpeljivost izvlači još jedan element. Premda rođen u Ljubljani, njegovo prezime ne završava slovenskim 'č'. Lingvistički tragovi bolje od bilo kojeg dokumenta pokazuju plemenske odnose obitelji Vojinović, što mladog pisca smješta u sigurno polje u kojem se kreće suvremena satira. Da pojednostavimo, kad ste zadnji put čuli nežidova kako u javnosti iznosi viceve i satiričke opaske o židovima? Primjer danskih karikaturista od prije koje godine, još nam je svima duboko zarezan u sjećanje.

Ostavimo načas po strani sociološki kontekst književne produkcije, i okrenimo se romanu. Ako bi ga htjeli iščitavati komparatistički, posao bi nam bio isuviše lagan. Bilo da se sjećamo Sallingerovog Holdena, bilo da su nam poznati indijski i pakistanski pisci iz britanske književnosti, bilo da su nam poznati afrički glasovi iz američke književnosti određena paradigma nameće se sama od sebe. Vojnovićevi toposi slijede suvremenu tradiciju pisma o predgrađu, dok mu glavni junak nosi osobine epohalnog Sallingerovog junaka. Kombinirajući najbolje od oba svijeta, Vojnović je uspio napisati roman koji nije kičasta parafraza uspješnih inozemnih naslova, već unutar kakofonije 'potisnutih glasova' uspijeva pronaći vlastiti put  - vlastiti jezik. Da je kojim slučajem u ovom romanu riječ o Kurdima i njihovom životu među neprijateljski nastrojenim većinskim stanovništvom, teško da bi na nas ostavio takav dojam. Kako je ipak riječ o kontekstu čiju mitologiju isuviše dobro poznajemo, njegova je sudbina značajno drugačija.

Radnja Čefura smještena je u ljubljanski kvart Fužine koji svojom privatnom toponimijom pokazuje na ključne interesne točke. Dijelovi Fužina, poput Male Bosne, govore nam o tome kako kulturna segregacija u vrijeme globalizma nije nikakva marginalna pojava. Pri tom nije riječ o nasilnoj getoizaciji, za koju bi se na ovaj ili onaj način mogle okriviti vladajuće strukture. Povlačenje u vlastiti kvart, život unutar okvira vlastite mitologije nameće se kao kulturni proizvod samih aktera Vojnovićeve pripovijesti. Premda im je promijenjeno tlo pod nogama, Vojnovićevi likovi nastavljaju se na vlastitu priču o narodnosti koja im, kako vrijeme provedeno na stranom teritoriju odmiče, biva sve maglovitija i udaljenija. Kako se konture ne bi posve izgubile, zastarjele mitove potrebno je uvijek iznova osvježiti njihovim prepričavanjem unutar novoga konteksta. Glavni Vojnoviće adut, preko kojega nam želi prenijeti priču o ovoj, izmještenoj, vrsti egzistencije, njegov je glavni junak – nesuđeni košarkaš, Bosanac/Srbin – Marko. S obzirom da je riječ o frustriranom tinejdžeru čije problematiziranje egzistencije ne doseže dalje od Holdenovog, njegovom prikazu situacije moramo pristupiti sa zrnom soli. No, čak i kad to učinimo, postaje nam jasno kako je upravo Markov identitet bojno polje na kojem se odvija sukob dvaju kultura. One sjedillačke, plemenske, 'balkanske' koja mu predstavlja zaleđe i one progresivne, zapadne, 'pederske', kojom se susreće u ljubljanskoj svakodnevnici. I premda Marko s vremena na vrijeme uviđa paradokse vlastitog naslijeđa, to nipošto nije dovoljno da bi se od njega uspio otrgnuti. Pomalo Dickensovski, Vojnović vodi vlastitog junaka u susret sudbini, koja ga čeka u zabačenim bosanskim planinama. Sudbini, koja će ga dočekati raširenih ruku tek kad ovaj odbaci i posljednju pretenziju o uklapanju među 'civilizirane ljude'. Vojnović tako preko leđa svojega junaka pripovijeda sudbinu čitave kulture, začahurene u vlastitu mitomaniju, čiji je konačna cilj onaj Šimunovićev glib. U kontekstu modernih nastojanja oko revalorizacije Balkana u svjetlu kulturnog relativizma, Vojnovićev tekst dolazi kao šaka u oko i savršeno će probuditi memljive duhove uljuljkane u akademske valorizacije o prirodi emigranstva i situaciji 'na ovim prostorima'. Vojnovićev se Balkan ne skriva pod maskama, on je stvaran, prisutan i punoznačajan i kao takav predstavlja silu s kojom valja izaći na kraj. 

U tom svjetlu, posjet policiji s kojim sam započeo ovaj tekst pokazuje se kao loša šala. Ne samo da slovenski policajci i Slovenija kao takva nemaju nikakve veze sa samom pričom, već je njihov utjecaj na diskurs romana toliko marginalan, da bi slobodno mogli živjeti i bez njega. Priča o kojoj je ovdje riječ, zajedno sa svim njenim posljedicama, ne bi se značajno promijenila ni u drugačijoj kulturnoj okolini. Bilo da je riječ o radnicima na naftnim platformama na Pacifiku ili o migrantnim skupinama bauštelaca u istočnoj Europi, kulturna prtljaga matične države i njeno odbijanje bilo kakvog oblika suradnje ostaje glavnom temom čitavog pripovijedanja. Vojnović upire prstom u slijepu pjegu kolektivne imaginacije, još jednom nam pokazujući suvremenost one stare izreke po kojoj možete izvući seljaka iz sela, ali selo ne možete izvući iz seljaka.

Matko Vladanović

fotka: FromTheNorth (flickr)


Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.
***

KRITIKE - aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!