KRITIKA 211: Goran Vojnović

Goran Vojnović, Jugoslavija, moja domovina (Fraktura, Zagreb, 2013.)

U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM PROŠLOŠĆU

U svom novom romanu Goran Vojnović pripovijeda priču o oficirskoj porodici uništenoj u ratovima devedesetih. Šesnaest godina nakon mučnih događaja, pripovjedač Vladan, sad već mladić, pokušava da rasvijetli prošlost. Njegovo putovanje odvija se kroz prostore i vrijeme bivše Jugoslavije, od vremena prije ratova, s posljednjim idiličnim sjećanjima na oca i srećnu porodicu, do perioda potrage za ocem koji nije pao kao žrtva rata, već je bio ratni zločinac. Priča se izgrađuje kao mozaik jer čitalac popunjava prazninu od šesnaest godina sjećanjima drugih likova, od kojih pripovjedač takođe pokušava da dozna šta se dogodilo. Time se postiže bliskost između pripovjedača i čitaoca koji prolazi kroz iste faze neznanja kao i pripovjedač, te lakše sa njim i saosjeća. Višestruke perspektive su također promišljen i efektan umjetnički postupak jer se njima izbjegava dominacija jednog mogućeg viđenja događaja – samo žrtve ili samo zločinca. Pored toga, i temi rata se na taj način cjelovitije pristupa, i nivoi znanja različitih likova nijesu isti. S druge strane važi pravilo da što likovi imaju više znanja, to ga teže otkrivaju, što tekst čini dinamičnijim i čitanje doslovno čini istraživačkim poslom. Svi ovi postupci otkrivaju kako Vojnović nije nezreo romanopisac, već se vješto koristi prednostima žanra.

Po temi, ali i stilu koji bi se mogao nazvati dokumentarističkim, ovaj je roman sličan drugim postjugoslovenskim ratnim romanima, poput Hotela Zagorje Ivane Simić-Bodrožić, Top je bio vreo Vladimira Kecmanovića, donekle i Knjige o Uni Faruka Šehića. Kao i prva dva romana, koji neuspjelo instrumentalizuju dječju perspektivu, i Vojnovićev roman počinje perspektivom dječaka, ali se ona ubrzo smjenjuje perspektivom starijeg Vladana. Time je kod Vojnovića izbjegnut problem neuvjerljivosti i naratološke nepreciznosti dječje perspektive sa znanjima koja mogu da imaju samo odrasli, već je, naprotiv, ta dječja perspektiva iskorišćena kao dopuna kasnijim pripovjedačevim stavovima, ujedno ga opominjući na zablude koje nosi iz prošlosti i koje ga opterećuju kao odraslog čovjeka. Tako dječje pripovjedačevo sjećanje, analizirano naknadnom Vladanovom pameću, postaje još jedan od izvora prošlosti. U odnosu na njega, i Vladan i čitatelj postaju svjesni kako je istorija subjektivna, kako se izgrađuje sažimanjem različitih perspektiva koje su sve legitimne na nivou ljudskih osjećanja, ali i kako postoji i onaj dio činjenične istine koja se ne može relativizovati i za koju postoje odgovorni ljudi. Tako ono lično Vladanovog oca, njegova sopstvena izgubljenost i žrtvovanje porodice nijesu opravdanje za počinjene zločine. Isto kao što opravdanje za zločin nije ni prihvatanje narativa o zločinima koji su učinjeni Vladanovoj porodici u Drugom svjetskom ratu. Zato je Vladanova potraga za prošlošću ujedno i etički čin i pokušaj da se prošlost na neki način objasni. Ipak, pitanje je da li mu pronalazak oca i suočavanje s ličnom odgovornošću zaista mogu omogućiti da bolje razumije prošlost.

Iako je roman naratološki dobro osmišljen, predvidljivost Vojnovićevih likova je ono što ga, ipak, čini još jednim od romana koji tematizuju raspad SFRJ, i koji su zanimljivi tek za jedno čitanje, ali nijesu izazovni niti prelaze granice na koje je čitalaštvo dosad naviklo. Razvoj glavnog lika od usamljenog i zanemarenog dječaka do istog takvog odraslog čovjeka usiljen je i često patetičan. Svi likovi pate od osjećanja promašenosti, i to svi na predvidljiv način. Sasvim je očekivano da u priči o ratu imamo likove opterećene prošlošću i da njihovi životi ne mogu dalje da se nastave dok se ta prošlost svjesno ne ispita, ali ti likovi su i ovdje karakterisani kao i svi drugi koje smo čitali u gotovo svim romanima postjugoslovenske tranzicijske književnosti. Oni kao da nemaju drugih ljudskih osobina osim stalnog patosa kojim su definisani. Svi porodični odnosi, uključujući i Vladanov odnos sa ocem i majkom sa kojom ne uspijeva da zasnuje odnos povjerenja, kao i kasno pronalaženje podrške u djedu, tradicionalni su patrijarhalni odnosi, opterećeni prenaglašenim svađama, velikim izdajama i nerazumijevanjem. Kako čitanje napreduje, tako se sve više stiče utisak već pročitanoga, a na nivou likova predvidljivost postaje osnovna osobina Vojnovićevog teksta, iako je zaplet dosta dobro zamišljen i budi čitalačku znatiželju.

Iza svega ovoga krije se i neizazovna liberalna ideologija lične odgovornosti, te likovi i ne mogu da se razvijaju na drugačiji način, niti nam Vojnović može ponuditi pronicljiviju analizu društvenih odnosa koji se kriju iza ovih ličnih istorija. Tako se istorija, na kraju, ipak svodi na ekscese pojedinaca i na krug nasilja, te pokušaj glavnog lika da se oslobodi prošlosti u krajnjem propada. On na kraju ponovo ostaje usamljen i ogorčen, nesposoban da gradi vezu sa djevojkom koja ga je sve vrijeme podržavala, a ne dobija niti odgovor od oca, tada već mrtvog, može li da nastavi sa svojim životom. Ni pisac romana ni pripovjedač nijesu u toku potrage, odnosno u procesu pisanja romana, naučili ništa novo, nijesu prevazišli izrabljene forme, niti su dekonstruisali individualističku paradigmu, i zato je, u krajnjem, njihova potraga i ostala jalova i bez odgovora, budući da pravo pitanje o sistemskom problemu nikada i nije bilo postavljeno.

Nađa Bobičić

***

Nađa Bobičić (1988) diplomirala je i masterirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studentkinja je doktorskih studija književnosti na istom fakultetu. Objavljivala je književnu kritiku u okviru projekata Criticize this! i Alternativna književna tumačenja.