Ponedjeljak
19.03.2012.

KRITIKA 143: Srđan Tešin




Extra_large_ispod_crte
A+ A-

Škotski pisac William Boyd jednom je prilikom anegdotalno i vrlo plastično opisao stvaranje kratke priče:  "Jedne se paleolitske večeri prije tridesetak tisuća godina grupica neandertalaca skupila oko vatre dremuckajući, trbuha nabreklih od svježih bobica, sve dok jedan od njih nije uzeo riječ, pa započeo: 'Ne biste vjerovali što mi se danas dogodilo!'".

Premda bivajući jednom od najomiljenijih literarnih disciplina, kratka priča u današnje vrijeme nažalost funkcionira uglavnom tek kao poligon za pisce početnike ili kao kratkotrajni izlet etabliranih autora u dnevnu realnost, tek toliko da ih se ne zaboravi dok pišu roman ili im pak nakladnik novina dobro plati za kvazibožićnu priču. Pravi, vrhunski kratkopričači razumjeli su da stilska ujednačenost vrlo brzo donosi dosadu, pa stoga nastoje svoje (što raznolikije) priče generalno smjestiti u širi društveni ili povijesni kontekst, odnosno dati im neku zajedničku potku. Premda je takvo generaliziranje nezahvalno i nepravedno, ono kod prosječnog, neelitističkog konzumenta lijepe književnosti ostavlja i poopćene slike: kad spomenemo Carvera, Bukowskog ili Sheparda, odmah zamišljamo vjerni prikaz američkog polusvijeta nerijetko začinjen alkoholom ili drogama, Hemingway se mahom bavio koridom, ženama i ratovima, Jergović se proslavio emotivno-gorkim skicama iz bosanskog rata, vjerojatno je svačije odrastanje prošlo uz Poeov darkerski simbolizam, Phillip Dick se vjerno držao zamišljene budućnosti (uzgred, nekad petparački žanr danas je postao proročki), a konačno, tu je i modernistički bard doktor Čehov, koji je u svojim vinjetama iz ruskog predrevolucionarnog društva (posve preokrenuvši klasičan koncept uvod-zaplet-rasplet-kraj) svojim opusom redefinirao kratku priču kakvu je poznamo danas.

Elem, u  slučaju Srđana V. Tešina (već etabliranog srpskog pisca, a usput i glavnog urednika odličnog kikindskog književnog časopisa Severni bunker) i njegove zbirke priča Ispod crte (Stubovi kulture, Beograd, 2010.) (za koju je prošle godine dobio nagradu Društva književnika Vojvodine) nailazimo na vrlo zanimljiv postmodernistički eksperiment. Puno je lakše, kako rekosmo, definirati labavi, široki kontekst i kroz njega se kratkom pričom izraziti adekvatno, u skladu s osobnom poetikom. Međutim, u svojoj zbirci Tešin (1971.) hotimično smješta junake svojih (podosta stilski raznolikih) priča u krajnje ograničeni teritorijalni mikrokozam: periferijsko naselje nedefiniranog banatskog grada koje Tešin naziva Marsom (ostavljajući si tako simpatičnu mogućnost da naseljenici budu nazvani Marsovcima, čime se dodatno sugerira njihovo posvemašnje otuđenje). Unekoliko podsjećajući na kultni (ali istini za volju i neusporedivo kompleksniji) postmodernistički eksperiment u nas vrlo slabo prevođenog francuskog klasika Georgesa Pereca iz 1978. Život, korisnički priručnik, Tešinova kratka zbirka kroz pričice prikazuje što se dešava iza zatvorenih vrata jednog nebodera, i kako su sve izmiješani životi i sudbine nekolicine susjeda: učitelja, nogometaša, novinarke, predsjednice kućnog savjeta, par umirovljenika i nešto lokalnih klinaca.

Da se razumijemo, Tešinove priče i samostalno bi funkcionirale dosta dobro, ali njegov konceptualni pristup donosi željenu kohezivnost i rezultira prilično zanimljivim djelom. Naravno, kritika suvremenog srpskog društva neizbježna je: bizarne, ponekad i nesnosno brutalne crtice u kojima se smjenjuju turbo-folk, Kinezi, kvartovski dileri, prostitucija ili mafijaški kriminal ističu stvarnosnu komponentu koja je pomalo zanemarena u suvremenoj srpskoj prozi, povijesno više orijentiranoj spram postmodernizma, a ne treba zanemariti ni Tešinov uspješni pop-efekt apsurdnosti situacije tako karakterističan za današnju ubrzanu stvarnost.

Konačno, nakon svih priča (pisanih iz perspektive raznih likova, sa odgovarajućim referencijalnim stihom ili citatom iz pop kulture na početku svake od priča, u dijapazonu od Brechta do Leonarda Cohena) u kojima se precizno definira mikrokozmos Marsa, u završnoj priči nazvanoj 'Zato pišem kratke priče', novinarka Milka, jedan od nekoliko alter-ego likova, precizno daje svoja (i Tešinova) promišljanja: "Priča bi bila nešto poput zmijskog svlaka, koža koju je priča odbacila i šmugnula nazad u carstvo kojim vlada ono što se ne može izreći ili ono o čemu bi trebalo ćutati. Možda su zbog toga pisci priča uvek nezadovoljni napisanim, jer znaju da su stvorili samo mali deo onoga što će se razvijati mimo njihove volje i htenja." Uz to, Milka u spomenutoj posljednjoj priči daje (kroz karikiranu mail-perspektivu) svojevrsni katalog svojih nikad napisanih priča, pa se stječe dojam kao da zapravo Tešin nije imao dovoljno sape da zbirku uobliči onako kako je možda mogao – Milka priča kako nikad neće napisati priču o svom profesoru estetike i njegovim demonima, kako neće napisati priču o crtici iz djetinjstva koja ju je potresla dovoljno da je se sjeća do danas, kako neće napisati priču o svome djedu koja namiguje magijskom realizmu, kako neće napisati priču o vlastitom gubitku nevinosti (dakle, o seksualnoj traumi koja je, sama za sebe, dovoljno zanimljivo frojdovsko opće mjesto), kao ni priču o vlastitoj smrti, te konačno o svom mjestu u književnom univerzumu: "Htela sam samo da ti kažem da sam, pišući o pričama koje nikad neću napisati, shvatila da je priča samo ono što bih dozvolila da mi tupim nožem urežu u kožu, i izvini što sam ti svojim pismima zatrpala sanduče za elektronsku poštu."

Možda je ipak takav kraj najpošteniji: kratka priča je prije svega autorov osobni poetski doživljaj svijeta oko sebe, i time se opire svim fenomenološkim ili kritičkim pokušajima da je se smjesti u širi kontekst. Gledano iz postmodernističke perspektive, i takvo je mišljenje, odnosno tumačenje podjednako relevantno kao i sva ostala. Mars iz Tešinovih priča funkcionira kao samostalni usamljeni otok u ogromnom univerzumu, povinuje se vlastitim zakonitostima i opire se tumačenju, poput nekog izopačenog Heisenbergovog principa neodređenosti: što ga više pokušavamo objasniti, to nam je taj mikrosvijet neobjašnjiviji. Premda samo ponekad "liči na Gutu, kljakavog dedu iz Mokrina koji je pokojnoj komšinici Radinki budzašto prodavao rakiju-brlju, stari hleb, prelave čvarke i domaće kosti. Kad mu je prišla, učinilo joj se neobičnim što iznad starčeve glave vidi oreol, atribut nečeg neporecivo božanskog".   

Božidar Pavlović

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!