Ponedjeljak
02.05.2011.

KRITIKA 116: Dean Duda




A+ A-

Kad je, prije desetak godina, veliki FAK-ovski obrat presložio odnose moći u hrvatskome književnom polju, nagla se popularizacija čitanja i pisanja legitimirala kroz deklarativno subvertiranje monolitne nacionalne kulture: opuštena je festivalska atmosfera druženja, cuganja i neobavezne zajebancije zamijenila dosadne promocije za niži jednoznamenkasti broj uspavanih posjetitelja a žargon, vic i humor nepovratno su potisnuli epske povijesne zahvate, četverorede i lošu domoljubnu poeziju. Važan strateški potez u toj euforičnoj ofanzivi protiv niskih naklada i literarne dosade bilo je napuštanje 'slijepih ulica' postmodernizma. Novi lavovi i poneka lavica reader-friendly proze nisu samo prezrivo odgurnuli nacionalni patos devedesetih, nego, usput, i opskurni hermetizam quorumovskih osamdesetih pa je pretpostavljena 'stvarnost' – mahom u vidu ulice, kvarta i šanka – nesmetano nahrupila u tekst: cijela se stvar, naposlijetku, kroz tumačenja eksponiranijih kritičara i teoretičara, ali i borbene istupe dobog dijela FAK-ovaca, kristalizirala u onu nesretnu opoziciju 'stvarnosne' i 'postmodernističke' književnosti, prometnuvši se ubrzo u opće mjesto razumijevanja književne jučerašnjice...

Problem je s ovom interpretacijom u tome što operira vrlo skučenim razumijevanjem postmodernizma kao seta manje-više poznatih književnih 'postupaka' i strategija. Ako ga, s druge strane, shvatimo nešto obuhvatnije, na (post)marksističkim tragovima Fredrica Jamesona ili Davida Harveya, kao 'kulturnu logiku kasnoga kapitalizma', slika se stvari radikalno mijenja: reartikulirana tom logikom, kojoj je početkom prošloga desetljeća podređeno cjelokupno ovdašnje socio-ekonomsko polje, književnost je bivala uvučena u sasvim nove obrasce medijske reprezentacije, distribucije (pop)kulturnog kapitala, valoriziranja književnoga 'uspjeha'...  Ustvari: upravo onda kada je deklarativno i slavodobitno raskidala veze s postmodernizmom, ona je postala eminentno postmodernističkom.

Da biste priču o FAK-u i hrvatskoj književnosti u tranziciji pročitali na ovakav način, neophodno je, dakle, promijeniti teorijsku perspektivu i terminološki alat kojim joj pristupate: "razgovor o književnosti ne smije simulirati da su posrijedi tek tekstovi ili pak samo vrijednosne prosudbe koje se na njih odnose, nemušto sročene pripadajućom praznjikavom frazeologijom, nego bi morao obuhvatiti čitav proces cirkulacije književnog kapitala", kako upozorava u uvodnom i naslovnom tekstu Hrvatskog književnog bajkomata Dean Duda, teoretičar književnosti i kulture i profesor zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. On, da ne bi bilo zabune, u četrdesetak tekstova okupljenih u ovoj knjizi, a prethodno objavljivanih uglavnom u Feral Tribuneu, ne razvija uvodnu tezu o postmodernističkom karakteru novije hrvatske 'anti-postmodernističke' književnosti, niti mu je sam postmodernizam presudno važna tema: cijela je ta mikroesejistička konstrukcija upitne stabilnosti isključiva odgovornost doljepotpisanoga, a jedina joj je namjera da pokaže koliko dalekosežni i kontrakonsenzualni mogu biti zaključci ako, "kad jednom poput noja zabijete glavu u tekst", shvatite da bi je potom vrijedilo i "izvući i protresti jer ta hvalevrijedna gesta, ako ništa drugo, omogućuje pogled u vrijeme u kojemu živimo"; posebno ako je pogled pritom usmjeren na zemlju kojom su "uzduž i poprijeko, desetljećima paradirali marksistički ansambli visokokvalificirani za totalnu analizu svakovrsnog kapitalizma, a kad im se kapitalizam pojavio pred kućnim pragom, ušao u stanove, novčanike i poštanske sandučiće, oni su jednostavno izvjetrili".

Ukoričavanje Dudinih novinskih članaka – u međuvremenu nagradom 'Zvane Črnja' proglašeno najboljom domaćom esejističkom knjigom prošle godine – nameće se kao jedna od ključnih referentnih točaka za ovakve i slične neophodne buduće pokušaje reartikulacije i revalorizacije književnih zbivanja u posljednjem desetljeću, pokušaje koji ozbiljno računaju s kontekstom – socijalnim, ekonomskim, političkim, zakonodavnim itd. – u kojem ta književnost nastaje. Osobito je pritom relevantan njezin prvi dio, Sluškinja u novom ruhu: u njemu, Duda mapira ključne pregibe strukturne transformacije književnosti u tranziciji, baveći se malograđanskim kičem sajmova, kiosk-distribucijom, reklamnim diskursom, nagradama... cijelim onim ideoekonomskim pogonom koji nam je početkom desetljeća poručivao da je književnost 'opet u modi', skrivajući da je 'moda' pritom samo šifra za kratkotrajni ciklus tržišne eksploatacije. Poučan je, zato, luk koji ispisuje taj prvi dio knjige: on počinje tekstom koji ironično ustvrđuje kako je književnost, izgleda, "definitivno promijenila onaj starinski lik i hrabro se, zahvaljujući jakom kreativnom vjetru u leđa, izborila za zasluženo mjesto pod neo-kapitalističkim suncem", a završava esejem Umukla kultura: samo nekoliko godina nakon velike euforije oko festivala, kiosk-izdanja i prvih dodjela nagrade Jutarnjeg lista, cjelokupna kultura, a s njom, jasno, i književnost, "dokida sebe samu, pretvarajući se u beskonfliktno administrativno polje kojim, posve paradoksalno, cirkuliraju ravnodušni i relativno zadovoljni sudionici".

Duda piše uz dlaku takvoj beskičmenjačkoj kulturi a njegovi tekstovi, često polemički zaoštreni, uglavnom ironijski iskošeni i redovito argumentativno lucidni, uporno otvaraju pitanja koja su nužno ostajala izvan vidnoga polja književnih kritičara i komentatora: što premijerno objavljivanje romana hrvatskih prozaika na kioscima znači za njihovu recepciju, institucionaliziranu unutar posve drukčijih vremenskih okvira 'trajanja' knjige? Zašto festival koji funkcionira opozicijskom kulturnom logikom ne može biti 'alternativan'? Koji se interesi profiliraju kroz tržište višestruke oplodnje kapitala uokolo književnoga teksta – kroz potpore, honorare, stipendije, poticaje, otkupe...? 

Drugi dio knjige, Potrošačka zajebnica, obuhvaća tekstove koji se, u nešto široj perspektivi, bave najrazličitijim nesuvislostima kulturne nadgradnje tranzicijske ekonomske baze: od diskursa reklamnih letaka, preko pseudo-socijaldemokratske državne kulturne politike i kompradorske uzurpacije medija, pa do depolitizacijske spektakularizacije famozne 'jugonostalgije'. Naslovi iz trećega dijela, O miševima i ljudima, fokusirani su uglavnom na pojedine književne tekstove širokoga žanrovskog dijapazona – tu čitamo i upućene komentare leksikografskoga tretmana novoga izdanju Krležinih izabranih djela i kritike prevoditeljskih nespretnosti u Barthesovu Užitku u tekstu, ali i 'klasno solidarne' fusnote uz Maradoninu autobiografiju i knjige o Joeyu Strummeru – dok je završni dio, Moj dom i zavičaj, posvećen industriji djetinjstva i neoliberalnom ataku na visoko školstvo.

S obzirom na širok problemski i tematski raspon okupljenih tekstova – od nogometa, preko akademskoga polja i poneke 'klasične' književne kritike pa do analize medijskoga diskursa – naslov knjige možda i nije najsretnije odabran; Dudina znanstvena skrupuloznost tu i tamo 'zaguši' inače sjajan esejistički stil; ali to su, ipak, samo usputni i ne osobito značajni prigovori. Jer, Hrvatski književni bajkomat  (Disput, Zagreb, 2010.) rijetko je upečatljivo svjedočanstvo razvijanja dosljedno nezavisne, kritičke i polemičke pozicije koja inzistira na klasnoj antagoniziranosti društva i konzekventnom shvaćanju kulture kao polja neprestane borbe oko značenja, ali i na elementarnome zahtjevu da se pravo na relevantan javni istup stječe upućenošću u temu o kojoj se govori – bilo da je riječ povijesti nacionalne književnosti, taktičkoj formaciji talijanske nogometne reprezentacije, panku ili studentskim blokadama fakulteta. Utoliko, Dudini su tekstovi neizbježan problemski i kriterijski orijentir za svaku buduću – prvenstveno književnu i popularnokulturnu – anatomiju uvodnih godina hrvatske tranzicije koja namjerava ozbiljno računati s neoliberalnim okvirom naše društvene zbilje; pritom i, ne manje važno, vrlo uvjerljiv poticaj da se tom okviru iznova i iznova suprotstavljamo.
  

Boris Postnikov

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.
  

 

 

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.