Ponedjeljak
11.04.2011.

KRITIKA 113: Drago Jančar




A+ A-

Bez obzira shvatimo li ga kao melange povijesnog prikaza, kritike potrošačkog društva i narodne bajke, ili kao roman o razarajućoj ljubomori i ludilu koje navire duboko iz ponora djetinjstva, u isti mah dozivajući usporedbe s Angelom Carter i W. G. Sebaldom, najispravnije je reći kako se Drvo bez imena (Meandarmedia, 2010), deveti roman nesumnjivo najvećeg živućeg slovenskog prozaika Drage Jančara opire svrstavanju u bilo kakve žanrovske ladice bivajući sve od navedenog u isti mah.

Započinjući s 87. poglavljem, što je zapravo nebitno jer krug nema početka, usred snomorice nailazimo na Janeza Lipnika, sredovječnog knjiškog moljca, zaposlenika državnog arhiva usred nepoznatog slovenskog krajolika kako silazi s drveta iz bajke, varijacije koja se provlači kroz cijelu knjigu podsjećajući na stari arhetip, mit o drvu koje raste u visinu do beskraja. Slovenska narodna predaja taj mit dodatno razrađuje na način da drvo zapravo nema vrha, nema kraja (na kojem se nalazi div) već završava na nekom drugom svijetu, bez početka i kraja, bez prošlosti i budućnosti. Sve se u tom našem svijetu zbiva ciklički; jučer, danas i sutra neraskidivi su dijelovi jedne te iste kružnice, isti se ratovi vode opet isponova, s tek sitnim promjenama, kružnica se tek lagano izobličuje u elipsu,  ljubomora je ista kakva je bila otkad je svijeta i vijeka, a između nebesa i podzemlja nema razlike. "Je li sad došao do kraja? Ili je pak u tunelu što vodi prema rijeci stao na obod kruga, zapravo elipse, koja spaja nevidljive zemaljske i ljudske stvari, koja prolazi preko krajolika, kroz utrobu zemlje i dušu čovjeka, koja uzrokuje vruće i hladno, tamno i sunčano, preko ravnica, preko zelenih brežuljaka i kroz alpsko stijenje, kroz bunare i kroz more, koja siječe rijeke, neonom obasjane ulice, samotna sela što čame na planinskim visoravnima, kruga ili možda elipse koju nije briga za vrijeme iz kojega se rađaju spodobe, za vrijeme prošlo, vrijeme sadašnje i vrijeme buduće, koje zna kako se na toj elipsi, na obodu kruga ponaša siroti čovjek (...)?".

Na tom je svijetu stalna samo mijena, panta rhei od Heraklita preko Preradovića pa sve do Jančara naših dana, od Rimskog carstva preko Austrougarske i Jugoslavije do Slovenije i Unije, književni velikani na načine svojstvene epohi cijelo nam vrijeme objašnjavaju jedno te isto: sve smo to već vidjeli. U čitavu je našu civilizaciju utkana patnja, za razliku od ratova koji su stalni, mirovi su endemska pojava, čovječanstvo se odvajkada samo i isključivo klalo, ubijalo, uništavalo, palilo, silovalo, davilo, spaljivalo: zbog religije, novca, spola, roda, nacije ili bilo čega, povijest čovječanstva je povijest beščašća – i otuda uistinu ne čudi zašto čitavu knjigu kasnije Janez Lipnik, knjiški moljac i arhivar sjedi usred trgovačkog centra na periferiji Ljubljane, bulji u vrećice koje nose ljudi s bijelim pločama namjesto lica, gospodin Utorak i gospođa Ponedjeljak, neki Tatica i Mama i Sinčić vuku gumeni čamac, a Janez Lipnik shvaća da su prošlost i sadašnjost jedno te isto, i da je samo pitanje trenutka u vremenu kad će taj gumeni čamac završiti na hrpi zajedno s odrezanom kosom, odjećom, prstenjem, naočalama, zlatnim zubima, na ulazu u vlak koji vozi prema posljednjem odredištu, hrpi baraka s njemačkim nazivom u poljskoj stepi. Ako prije toga gospođu Ponedjeljak ne pofukaju pijani mađarski vojnici.

Odrađujući dio svog redovnog posla, koji uz rješavanje pitanja nasljedstva i denacionalizacije uključuje i kategorizaciju arhivske građe ("kriteriji pertinencije i kriteriji provenijencije"), arhivar se Lipnik početkom 2000. našao uvučen u nekakve papire i dokumente koje je u državni arhiv poslao ostarjeli predsjednik slovenskog kulturnog društva iz Australije. Naizgled nije bilo nikakvog razloga da ti papiri budu poslani na ahiviranje, jer su bili bez ikakve povijesne važnosti. Radilo se o memoarskim zapisima nekog Slovenca koji je nakon ratnog iskustva emigrirao u Australiju i tamo otvorio prodavaonicu mješovite robe – zapisi su isključivo opisivali njegove erotske podvige. Od mladih dana, preko ratnog vihora do bespuća Australije, Veliki je Ljubavnik (kako ga je okrstio Lipnik na omotu spisa) opisivao kronološkom, arhivarskom preciznošću imena Slovenki, Austrijanki, Talijanki, Australki, Mađarica, aristokratkinja ili radnica, raspusnica i nevinih seoskih djevojaka. "Dugu seriju plesačica, autostopistica, trgovkinja, udovica i prijateljevih žena ili ljubavnica prekidaju tri bračne veze, rodi se pokoje dijete, no ustrajna se aktivnost zbog toga ne prekida." Malo kasnije Lipnik kaže: "(...) novi gumbi, nova bedra, nove sise, novo čudesno međunožno cvijeće, popodnevni hoteli i zadnja sjedala automobila, obale jezera i prcanje stojećke uz zidove u samotnim ulicama." I premda je inicijalni prolazak kroz spise vremenom postao zamoran, Lipnik slučajno pronalazi pukotinu u čvrstom tkivu seksualnih pustolovina. Veliki Ljubavnik rabi šifarski sustav kojim na svojstven način klasificira uspomene. Taksonomija je jednostavna: P su žene koje su važne, koje označavaju bitna poglavlja njegova života, S su trenutni i relativno nebitni erotski susreti, a N predstavlja neuspjele veze, bilo zbog samog neostvarenja, bilo zbog vanjskih okolnosti, bilo zbog toga što prekidi nisu bili bez suza, maltretiranja ili drame. No sve njih je Veliki Ljubavnik uistinu volio. Jednu od njih, označenu s P, mariborsku učiteljicu Zalu D. na plavom biciklu marke Presto, prvu veliku Ljubavnikovu ljubav sa samog početka Drugoga rata, učinilo se Lipniku da poznaje. "I na trenutak nije točno znao je li dijete ili starac, je li u nekom drugom gradu ili ovome, zidovi sobe su se zavrtjeli, trešnja pod prozorom pretvorila se u bijeli oblak, vrijeme i prostor sasuli su se poput slova na računalu koje je napao virus. Osjetio je vrtoglavicu zbog koje se morao primiti za stol. Kad je prošlo, znao je da ga nije uznemirilo ovo gotovo pornografsko gradivo već žensko ime koje se našlo usred toga popisivanja erotičnih doživljaja mladoga muškarca. Slutio je da bi to mogla biti ona, mlada učiteljica Zala, ne bilo koja Zala nego ona koju je poznavao i divio joj se i potajno ljubio u svome djetinjstvu, snagom koju ima dječja duša, ne samo duša, i tijelo."

I sve bi to ostalo samo trenutnom fascinacijom, pukom koincidencijom u maloj zemlji s malo stanovnika, da se nisu Lipniku u isti mah dogodile dvije stvari u fizičkom svijetu koje su mu zastranile vidike i gurnule ga u neslućenom smjeru, prema paklima vlastite unutrašnjosti. Šetajući Ljubljanom sa svojom ženom, zatekli su se na obali prilikom čišćenja smeća iz korita rijeke koja protječe centrom. Radnici su baš tog trena s dna izvadili stari zarđali bicikl prekriven algama, a na mjestima gdje voda nije ogulila boju vidjele su se natruhe plave i slova PRE. Lipnik je tu momentalno prepoznao Zalin bicikl. Druga stvar je bila bezazlena primjedba kolege s posla da je davnih dana, još prije no što su se upoznali, s Lipnikovom ženom i nekim prijateljima otišao na Dugi otok na jedrenje. A baš taj Dugi otok jedan je od ključnih temelja Lipnikova braka, slatka uspomena na one prve dane beskrajne zaljubljenosti, ljeto 1995. provedeno u samoći, ljubavi pod zvijezdama, hrani i piću dok je u Hrvatskoj bjesnio rat, isti onaj vječni, ciklički ponavljajući rat. I jednom i drugom to je, navodno, bio prvi odlazak na Dugi otok. 

Tako je započela Lipnikova propast. Bujajuća ljubomora, gubitak komunikacije s vlastitom ženom u stvarnom svijetu počela se poglavlje po poglavlje smjenjivati s izmaštanom ulogom sebe paralelno Ljubavniku, ratne epizode izmaštane ljubavi sa Zalom u nemiru domobrana, partizana, Talijana, četnika (ostataka kraljevske vojske), bijele garde, Nijemaca, gdje svatko svakog ubija i kolje, taj Lipnikov pad u ludilo počeo se miješati s traumama iz djetinjstva, slavenskim legendama i mitovima o bezimenom drvetu, faksimilima rukopisa i dokumenata (koje Jančar prenosi doslovno), koncentracijskim logorima, jamama razasutim od Istre do Albanije, sveopćim beščašćem koje nema granica i krugu, odnosno elipsi u kojem se vrti svijet oko nas.

Drago Jančar je po nekim tumačenjima ovom knjigom ispisao na osebujan način kako osobnu, tako i povijest vlastitog naroda zadnjih šezdesetak godina. Nije nemoguće da je kroz Lipnika i Zalu D. projicirao svoje vlastito djetinjstvo (rođen je 1948.), ali umješnost i lakoća s kojom se Jančar kreće kroz povijesna razdoblja potpuno bešavno, govori nam da i male književnosti mogu dati romanopisce relevantne za čitav evropski kontinent – kroz taj mali slovenski mikrosvijet Jančar govori univerzalnim glasom prepoznatljivim kroz epohe i podneblja, time se upisujući u najviši razred mitteleuropskog književnog kruga, kojeg čine sve sami uglednici, od Bernhardta preko Krleže i Kiša pa sve do Musila, Andrića, Kertesza i Kadarea. Drago Jančar, veliki slavenski pisac.               

Božidar Pavlović

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu. 
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.