Ponedjeljak
21.03.2011.

KRITIKA 110: Aleksandar Novaković




A+ A-

Ako je ijedan događaj poslužio kao pogonsko gorivo književnosti dvadesetog stoljeća, onda je to Drugi svjetski rat. Više od pola stoljeća lijepe književnosti, filozofije, povijesnih rasprava, psiholoških i socioloških analiza, najjeftinije beletristike i nepregledne gomile filmova i televizijskih serija proizašlo je iz tih nekoliko godina u kojima su se Europa, Amerika i dobar dio Azije upoznali s dostignućima Hitlerove Njemačke. Goebbels je, praktički iz ničega (ne računajući temelje koje je položila Katolička crkva), stvorio suvremeni PR, Hitler postao utjelovljenje demonskog demagoga i trajno upozorenje svakom pokušaju političkog populizma, eugenika se, zakopana u idejama antičke Helade, vratila na velika vrata, a o Auschwitzu – parafrazirajući Wittgensteina – o Auschwitzu je bolje šutjeti. 

Gotovo sedamdeset godina nakon Rata, hrvatska je dnevna politika, od stranačke do glasačke razine, njime obilježena. Dovoljno je baciti pogled na komentare čitatelja na internetskim stranicama dnevnih novina. Neovisno o tome izvještavaju li novine o uređenju doma, monetarnoj politici, školstvu, nastupu Iron Maidena ili Floraartu, popratni će se komentari, prije ili kasnije, dotaknuti neke od omiljenih tema. Bilo da je riječ o ustašama, partizanima, četnicima, komunistima, fašistima, petokolonašima ili svima njima zajedno. Javni je diskurs (ukoliko je hrvatsku političku stvarnost uopće moguće nazvati diskursom), dakle, prošlosnog karaktera. No, prošlosni karakter čitave rabote, izrazito je selektivan. Prošlost, naime, započinje s 1941., a kod onih naprednijih doseže sve do daleke 1939. Tih nekoliko preostalih godina koje čine dvadeseto stoljeće dostupno je tek proučavateljima Krležinih djela i pokojem zaljubljeniku u književnost hrvatske moderne. Za ostatak populacije, Prvi svjetski rat, Balkanski ratovi, Burski rat, Talijansko-turski rat i slični marifetluci Europljana s početka dvadesetog stoljeća nikad se nisu dogodili, a književna djela koja bi ih se na ovaj ili onaj način doticala (a da nije riječ o steampunk obradama povijesne građe) mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Premda je semantičko polje koje je stvorio Drugi svjetski rat golemo, te još uvijek određuje vrijeme u kojem živimo, ono koje je proizveo Prvi nije ni blizu tome da bude iscrpljeno. U to se, iz perspektive suvremene umjetnosti, gotovo atavističko polje uputio Aleksandar Novaković sa svojom najnovijom knjigom Vođa (VBZ, 2010.).  

Devet godina VBZ-ove književne nagrade u prvi je plan medijske pozornosti gurnulo kojekakve, mahom prosječne ili ispodprosječne, naslove koji su zaboravljeni gotovo istog trena nakon što su se pojavili. Vođa Aleksandra Novakovića, pobjednik prošlogodišnjeg natječaja, ne uklapa se u postavljenu paradigmu. Riječ je o izrazito uznemirujućem, inteligentnom i stilski minuciozno napisanom romanu kojemu je jedina zamjerka to što je prekratak. 

Vođa se odvija u jednom danu – Vidovdanu godine 1914. – danu u kojem će u Sarajevu biti izvršen atentat na prijestolonasljednika austro-ugarske krune Franju Ferdinanda. Stojan Stamenković, glavno lice i jedini fokalizator romana, kapetan 5. Čete Drugog puka vojske Kraljevine Srbije, pripadnik Crne ruke, pijanica, ratnik, zavjerenik i koješta drugo u ovom će danu, poput Leopolda Blooma na ulicama Dublina, tumarati Beogradom istražujući snovite krajolike vlastite psihe, derutne avlijske birtije, prošlost, sadašnjost i budućnost dvadesetog stoljeća na Balkanu. Novaković precizno omeđava povijesni okvir romana, puneći ga konkretnim događajima, povijesnim licima, bitkama i političkim programima, a sve kako bi nanovo oživio iščezlo vrijeme te pokazao kako diskursi rata, nacionalizama, snage, moći i ideologije ne počinju s Njemačkom invazijom na Poljsku već bivaju uspostavljeni puno prije nje. Razlažući ove teme, Novaković uzima Prvi svjetski rat kao tek jednu od mogućih konfiguracija proznog teksta, ne pridajući mu pri tome posebnu ontološku važnost. Priča o Stojanu Stamenkoviću funkcionira u bilo kojem kontekstu, u bilo kojem vremenu i s bilo kojom zastavom okačenom o njegovo ime.   

Premda je jasno strukturiran i relativno linearno izložen, Vođa je simptomatični roman postmoderne, prije svega zbog toga što izlaže nepovjerenje prema svakoj vrsti velikih pripovijesti. Istovremeno, roman računa na čitatelja koji je odbacio velike pripovijesti kao relevantne ontološke čimbenike. Stojan Stamenković, na što upućuje i relativno banalan anagram iz naslova, utjelovljenje je 'zla'. No, etička kategorija 'zla' ne razlaže se, niti se problematizira unutar romana. Nacionalistički diskurs kao uzrok svih zala funkcionira tek ukoliko čitatelj pristane na dekonstrukciju velike pripovijesti o Naciji, prepoznavajući taj pojam kao još jedno od konkretnih utjelovljenja mitološke paradigme. Postmoderni karakter romana očituje se na suptilnijoj razini. Stojan Stamenković je, prije svega ostaloga, idealist. Idealist koji se nalazi unutar svijeta koji funkcionira na pragmatični način. Monolitni, gotovo ničeanski karakter Stojana Stamenkovića, nalazi se u kontrastu sa svakodnevnim političkim razmiricama državnih vođa, malih funkcionera i sitnih zavjerenika, Stojanova fantazija o ratu kao najčišćem obliku ljudskog djelovanja nalazi se u kontrastu sa vizijom rata kao elementarne nepogode koju, prije svega, valja preživjeti (što je percepcija rata kakvu dijele svi ostali vojnici), Stojanova ideja o naciji pa tako i razumijevanje povijesti oslanja se na tradicijom potvrđen kanon brižljivo odabranih autoriteta koji ne trpi reviziju, a Stojanov tragični kraj vodi do jasnog zaključka kako idealizmu nema mjesta u stvarnosti ljudskog života. Neovisno o tome što je idealizam o kojemu je ovdje riječ radikalno desnog, agresivnog i inertnog karaktera. 

Razotkrivajući idealizam (a zajedno s njime i ideologiju) kao uzrok svih zala, Vođa istovremeno razotkriva samoga sebe kao odvjetak postmoderne misli koja traži kategoričko brisanje ili barem reviziju svih monolitnih sistema naslijeđenih iz prošlosti. Tek kao relikt prošlosti, tek kao skup mitologema i ideala, Stojan se otkriva kao 'đavo', kao glavni uzrok patnje i sukoba. U tom je smislu Novakovićev Vođa izrazito relevantan tekst koji pogađa u srž problema hrvatsko-srpske svakodnevnice. Ðavo je sasvim realnog ali ne i teološkog karaktera. Parafrazirajući Maxa Webera – đavo Aleksandra Novakovića daleko je stariji.

Vođa, dakle, funkcionira na nekoliko razina. Funkcionira kao pokazni primjer kako diskurs Drugog svjetskog rata nije jedini mogući diskurs za razumijevanje trauma dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća. Funkcionira kao kritika idealizma i totalitarnog nametanja arbitrarnih kategorija. Funkcionira kao kritika društva koje se oslanja na prošlost kao mjesto izvora vlastitog identiteta. Funkcionira kao pripovijest o povijesti i kao prikaz sadašnjosti. Na jedva stotinu i pedeset stranica Novaković je uspio ispisati kompleksan roman i pokazati kako se dometi postmodernog romana ne iscrpljuju u eksperimentiranju s tekstom i beskrajnom nizanju citata. 

Treba li čitati Vođu? Zbog svih navedenih, a i nekih nespomenutih razloga - treba. No posve je drugo pitanje što učiniti nakon toga. Riječ je o pitanju na koje književnost ne može dati odgovor.

Matko Vladanović

***

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.