KRITIKA 103: Ivana Sajko

Nakon vrlo dobre recepcije prvog romana Rio bar (Meandar, 2006), dramaturginja Ivana Sajko krajem 2009. izdala je i svoje drugo prozno djelo, Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon (Meandar, 2009). Poznatija kao jedna od utemeljiteljica već kultne plesne trupe BAD co., zatim višestruko nagrađivana dramatičarka, te ništa manje i kazališna redateljica (posljednji samostalni teatarski uradak joj je zanimljivi Rose is a rose is a rose is a rose u zagrebačkom ZKM-u, podebljan živom svirkom, što je unatrag nekoliko godina postao pravi kazališni trend), Ivana Sajko bez sumnje vrlo koherentno i dosljedno vlastitu poetiku provlači kroz razne umjetničke medije. 

U Povijesti... se Sajko uhvatila nezahvalnog zadatka sažimanja obiteljske prošlosti u pedesetak burnih prošlostoljetnih godina. Na prvu bi se dalo očekivati kako će autorica iskoristiti osobnu priču i dati joj historijski okvir, sve samo zato ne bi li ex-cathedra i s povijesne distance dala svoje viđenje događaja koji su dijelili narode i hrpimice iza sebe ostavljali tragediju. Uostalom, to je sasvim legitiman i nimalo neuobičajen književni postupak, ali također stoji činjenica da su rijetki pisci uspjeli svladati takav postupak bez upadanja u zamku grandeura, patetike, hipernacionalnog zanosa ili pak nerealne želje za samodokazivanjem i upisivanjem u književni Panteon - takvima ionako vrlo brzo presudi vrijeme, odnosno zaborav. Na moje veliko zadovoljstvo, Ivana Sajko pošla je sasvim obrnutim smjerom.

Već iz samog naslova iznalazimo potvrdu teze i iščitavamo o čemu je ovdje riječ – naime, nijedan pisac (a da nije satiričar – usp. Bora Ćosić, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji) pri zdravoj pameti ne bi se usudio nazvati svoje djelo tako bombastično, bez da ne želi kompletno naglavačke postaviti 'larger-than-life' diskurs djela kao široke društvene kronike, bildungsromana ili u konačnici velikog nacionalnog romana XX. stoljeća. Ivana Sajko dekonstruira taj mit već u prvom poglavlju – ono je, naime, napisano dokumentarnim ispovjednim tonom, iz vizure same autorice koja objašnjava kako je roman nastao i čime će se uopće baviti sažetak te bremenite povijesti na tek stotinjak strana. U 'ozbiljnim' romanima koji pretendiraju veličini takva se ispovijed obično stavlja u prolog ili u autorovu bilješku – Sajko bez ikakvog problema upliće poetsko, ali ujedno i faktografsko obrazloženje u samo tkivo romana, time dodatno dobivajući na uvjerljivosti i iskrenosti. "Htjela sam pokazati da postoji nebrojeno mnogo načina da se govori o činjenicama. Niti jedan nije istinit. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. Oslobođenje Zagreba 1945. Velika poplava 1964. Otmica aviona 1976. Titova smrt 1980. Bla-bla-bla. Same bajke." E, baš ta brutalna dječja onomatopeja bla-bla-bla najrječitije govori o iskrenosti Ivane Sajko i o tome kako je uopće nije zanimalo pisati o općenitim sudbinama izmišljenih likova u vrtlogu velikih događaja – ona gotovo pa imenom i prezimenom piše o članovima svoje obitelji nakratko ih iz nekih vlastitih razloga otkidajući od zaborava, i time u potpunosti privatizirajući medij romana. Izvanjska događanja tu tek predstavljaju objektivnu, ali neobjašnjivu vanjsku zlu silu, nešto poput potresa ili tornada, ali iz tog neobičnog postupka proizlazi iznimno pregnantna proza. Jasno je kako svaka obitelj, bila ona tolstojevski sretna ili nesretna, ima svoje kosture u ormaru, neke tetke ili bake s čudnim ljubavnim ukusom i djedove ili ujake u krivim uniformama, koji su živjeli na strani gubitnika koji su postali dobitnici pa opet gubitnici. Možda je bilo i obratno, no to je iz pozicije danas i ovdje potpuno nebitno – važno je samo da će svaka nova generacija nalaziti vlastiti način da iščita obiteljsku povijest dokle god ona seže, sve dok fotografije nepoznatih pradjedova i prabaka postanu neprepoznatljive, i njihove priče nikome bitne. Ivana Sajko je napisala posve osobnu, iskrenu kroniku za koju je posve nevažno je li faktografski točna ili je, pak, potpuno izmišljena. To je tek njen način da opiše segment svog privatnog svijeta, na taj se način vraćajući iskonskom poimanju literature i pisca koji piše iz sebe, sebi i o sebi.   

Stil kojim Ivana Sajko piše izuzetno podsjeća na njen paralelni kazališni život  – naracija se redovno prekida kratkim eliptičnim rečenicama ili pak usklicima pisanim velikim tiskanim slovima, čime se postiže začudni dramski efekt, koji baš kao da, filmski rečeno (vidi npr. Alain Resnais, Moj ujak iz Amerike) zahtijeva stanku za razmišljanje unutar klasičnog linearnog konzumiranja pisanog teksta ili gledanja filma. U to sve se miješaju pseudodokumentaristički opisi ulaska Nijemaca u Zagreb, kazališnih predstava na oslobođenom teritoriju ili saveznog Dnevnika iz 1990. Ti povijesno stvarni događaji, citati iz ondašnjih knjiga i izresci iz novina ovdje su samo prazne, kartonske, teatarske kulise po kojima se igra predstava običnog života. A posve paradoksalno, među svim tim zvukovima, usklicima, stihovima, glasovima i pucnjima koji dolaze iz prošlosti, središnja ideja ove knjige je šutnja. Ne hrvatska šutnja ili obično odsustvo glasa, već tišina kao jedini mogući izraz, jedini način suočavanja s okolnostima, tišina i šutnja kao konačna pomirenost sa sudbinom i odgovor na njenu okrutnu zaigranost. "Šutnja je neprozirna poput kože. U kožnatoj vreći šutnje mogu izmaknuti okolnostima i iznevjeriti zapovijedi. Mogu si obećati neodrživa obećanja." 

Povijest moje obitelji vrlo je, vrlo neobična knjiga - izrazito subjektivno djelo koje vrlo uspješno kombinira različite izražajne postupke postižući rezultat vrlo karakterističan za kazalište, ali i krajnje neuobičajen u lijepoj književnosti. Baš kao što se svatko od nas sjeća gdje je bio kad je čuo vijest o rušenju njujorških tornjeva, i kao što se prethodna generacija sjeća trenutka Kennedyjeva ubojstva ili slijetanja na Mjesec, Ivana Sajko je uspjela postići da se paralelno čitanju njenog teksta u našim glavama odmotava osobni, crno-bijeli i nijemi film uloge vlastite obitelji u velikim zbivanjima na ovim prostorima. Čitatelj je u svakom trenu svjestan kako uranja i izranja iz poetskog teksta, naprosto je prisiljen biti analitičan i kritičan, a nije tek pasivan konzument napisanog. Brecht je u svom epskom teatru to nazvao Verfremdungseffect ili očuđenje; uzevši u obzir bogato kazališno iskustvo Ivane Sajko, nije nimalo čudno što se uhvatila eksperimenta sažimanja povijesti poetskim sredstvima koristeći inherentno kazališni instrumentarij, ali umješnost kojom je to uspjela, kao i sveukupni konačni rezultat zaista zadivljuje.

Božidar Pavlović

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.