Između granica – ka antikolonijalnoj književnosti

Slovenačka spisateljica Gabriela Babnik je roman Sušno doba u originalu objavila prije sedam godina, a prošle godine Sandorf je izdao njegov prevod. Isti roman preveden je i u Srbiji pod nazivom Doba suše (Vulkan izdavaštvo, 2015), i kako u blurbu piše, na ukupno jedanaest jezika. Od prije dva mjeseca u prevodu se može naći još jedan njen roman, Intimno, objavljen kod beogradskog izdavača Clio, a i Sandorf je najavio njegovo objavljivanje.

Osim interesovanja naših izdavača za slovenačku književnost i relativno dobre povezanosti postjugoslovenskih književnih scena, razlog za prevođenje svakako je i to što je ovaj roman dobio Nagradu za književnost Evropske unije. Na ovom mjestu valja napraviti malu digresiju, jer je riječ o temi koja je važna za izdavaštvo na koje sve očiglednije utiče, ali joj se u javnosti često ne pristupa na dovoljno kritički način.

Kontekst u kojem se nagrada dodjeljuje povezan je sa kulturnim politikama EU, sa željom da se poveća vidljivost književnosti manje zastupljenih jezika, kao i sa evropskim fondovima za prevođenje. Dakle, za objavljivanje neke od knjiga koje dobiju ovu nagradu, a svake godine ih ima više i iz različitih su evropskih zemalja (zemlje iz kojih dolaze dobitnici/e se rotiraju), izdavači na konkursima dobijaju dodatne bodove. Ova nagrada tako obavlja ulogu svojevrsne preporuke.

To je legitimna i valjana praksa, ali kao i u drugim djelatnostima, umjesto za inkluziju ona počinje da se često koristi ili kao sredstvo kojim izdavači pokušavaju da se održe čak i ukoliko objave knjigu iza koje ne stoje u potpunosti, ili koja se baš najbolje ne uklapa u njihov izdavački plan, ili nije ni dovoljno relevantna da bi se prevodila. Tako, postoji sve više prevoda knjiga koje maltene niko ne čita, jer ni ne dobijaju priliku kod publike, kratko se promovišu, jedna knjiga smjenjuje drugu, žargonski rečeno štancaju se, čime se donekle i obesmišljava primarna ideja osvjetljavanja manje vidljivih književnosti i otvaranja raznolikije književne diskusije.

Problemi se uočavaju i kada se pogleda sa druge strane, tj. ko od autora i autorki sa naših područja dobija nagradu. U tom se izboru među knjigama poznatih i relevatnih autora i autorki nađu i knjige koje jedva da su značajne u lokalnom kontekstu, ali ih objavljuju izdavačke kuće koje imaju dobru saradnju sa npr. PEN centrima koji obavljaju selekciju knjiga. Zato je važno imati kritički otklon kao i prema svakoj književnoj nagradi inače, ali i dodatno u ovom slučaju postavljati pitanja – koliko je odabrana knjiga značajna i književno uspjela, šta njen prevod može da doprinese interknjiževnom dijalogu, kako se čita u sredini u kojoj je primarno objavljena a kako u onoj u kojoj je prevedena, i sl.

Povratak na kritiku

U slučaju ovdašnjih prevoda romana Sušno doba jezička i kulturološka distanca je minimalna, što je i logično zbog razmjene između slovenačkog i bhsc jezika i književnosti. Ipak, već na osnovu samog zapleta čini se kako je ovaj roman bliži nekim drugim književnim scenama, poput angloameričke, nego regionalnim koje su fokusirane na ovdašnje ratove i tranziciju. U ranije linkanom intervjuu, autorka sama navodi  da je zaplet preuzela iz romana Filipa Rota Životinja na izdisaju, s tom razlikom da je obrnula identitete i uloge protagonista. Naime, tema romana je odnos šezdesetogodišnje dizajnerke Ane iz male srednjoevropske zemlje i dvadesetsedmogodišnjeg Ismaela iz zapadne Afrike, kako već iz blurba saznajemo. Zaplet je, čini se, jednostavan – pratimo šta bi se dogodilo kada se emotivno i seksualno povežu dvije osobe različitih godišta, rodnih, "rasnih", klasnih i kulturoloških identiteta.

Kod izbora ovakve teme izazov za autorku prije svega je u tome da izbjegne stereotipno pisanje o Africi, te da oblikuje antikolonijalni tekst. Na formalnom nivou roman se zasniva na principu smjenjivanja Anine i Ismaelove perspektive. Tako je prevaziđena dominacija tzv. zapadnog kolonijalnog pogleda. S druge strane, uključivanjem Anine, ženske perspektive, tekst se opire još jednom dominantnom, u ovom slučaju "muškom" pogledu. Po sličnom principu kontrastiranja i međusobnog upotpunjavanja mogu se čitati i drugi slojevi njihovih intersekcionalnih identiteta.

Drugi, za ovaj tekst veoma važan aspekt je gotovo poetski jezik kojim se gradi specifična atmosfera u knjizi povezana i sa samim naslovom. S tim u vezi je ukupan doživljaj knjige pomalo filmski. A baš takav stil osim ljepote sa sobom nosi i opasnost pretjerane romantizacije prostora i društva o kojem se piše. Čini se kao da tekst levitira na finoj granici između pretpostavljenog stereotipa o tome što za osobe iz (jugozapadne) Evrope znači zapadna Afrika, i sa druge strane, nekog ako ne "autentičnijeg" ono ipak kreativnijeg i u umjetničkom smislu "istinitijeg" prikaza ovog prostora. Gotovo da je iluzorno zamišljati kako je uošte moguće bez ikakvog kreativnog učitavanja pisati o drugačijim kulturama, ali u ovom slučaju autorki uglavnom polazi za rukom da ne pređe u kolonizatorski diskurs.

Sem navedenih formalnih, svakako je razlog tome i što se često opisuju emocije i lična iskustva likova, koja su opšteljudska, podjednako su legitimna Anina kao i Ismaelova. Oboje su samo ljudi, sa potrebom da budu voljeni i prihvaćeni. Tako je i pored svih razlika između njih jedan od ključnih formativnih odnosa onaj prema majci i iskustvo majčinstva. U Ismaelovom slučaju, njegovo teško djetinjstvo obilježeno je majčinskom figurom koja kao osoba sa psihičkim smetnjama živi na marginama društva. U slučaju Ane, pratimo i komplikovani odnos koji je ona imala sa majkom, ali i, s druge strane, njen podjednako komplikovan odnos prema sinu. Anu, dakle, vidimo i u ulozi djeteta i u ulozi majke. I u ovom slučaju autorka ulazi u prostore tabua propitujući teze o bezuslovnosti majčinske ljubavi, dovodeći ne samo glavne već i sporedne likove u granične situacije.

Ono što je u romanu takođe veoma uspjelo jeste to što se priča o ličnom ne zadržava u vakuumu, nego se govori o mnogobrojnim temama koje su kako društveni, tako nažalost često i književni tabui, poput seks-turizma, silovanja i seksualnog nasilja nad djecom, diskriminacije ekstremno siromašnih i sl. Možda ovako jednostavno pobrojano izgleda kako je autorka samo htjela da čekira sve politički zanimljive i "provokativne" teme, ali u samom tekstu one su uglavnom dosta dobro uklopljene i motivisane. Na taj se način dobija uvid u to kako u društvu dolazi do nagomilavanja i međusobnog uslovljavanja nasilja i neravnopravnosti.

U najboljim aspektima romana, kada se piše o iskustvu osoba sa društvenih rubova, čije su mogućnosti "slobodnog" izbora zbog društvene nejednakosti krajnje sužene, perspektiva Ismaela podsjeća na neke od upečatljivjih i tragičnijih perspektiva u romanu Marlona Jamesa Kratka povijest sedam ubistava ili na naratorke u romanima Arundhati Roy. Zanimljivo je da je Anina perspektiva unekoliko stereotipnija, iako pripada istoj sredini kao i autorka, pa bi se očekivalo da je lakše oblikovati ovaj lik. Ipak, Anini su postupci ponekada bespotrebno metaforizovani i nemušto motivisani, valjda iz potrebe da se tek kasnije u tekstu jasnije otkriju uzroci njene usamljenosti i izopštenosti. Ismaelov lik djeluje zaokruženije kada se sagledaju svi razlozi koji ga vode do njegovog konačnog izbora, i dinamika kojom se razvija je bolje usklađena. Sam kraj knjige jeste opravdan, ali, što je posebno uočljivo u posljednjem poglavlju, u samoj fabuli ima lošije razrađenih mjesta. U stvari, vođenje i dinamika radnje nisu uvijek uvjerljivo realizovani, i kao takvi predstavljaju slabije segmente teksta.

Zbog ovih nedostataka roman na momente izgleda poput stilske vježbe iz koje proviruju nesređeni šavovi, ali u cjelini se preklapanjem različitih elemenata – multipersektivnosti, poetičnog stila, detabuiziranja tema – zaokružuje priča koja ima sopstveni smisao i značaj. Kao takva možda nije najreprezentativnija za savremenu slovenačku književnost, ali je opravdala dobijanje nagrade za književnost Evropske unije. Svakako, pokazala je da se ne mora pisati samo na jedan način i uvijek o istim temama, a kako bi se prikazale dublje sličnosti u iskustvima svih nas koji živimo u nepravednom i surovom neoliberalnom kapitalizmu i kako bi se on kritikovao sa antikolonijalnih pozicija.