Četvrtak
16.03.2017.

Novi europski kanon?




Extra_large_eu
Foto: European Parliament / Flickr
A+ A-
Europska unija ima 24 službena jezika. Unatoč raznolikosti jezika, pa i kultura, viziju koju ima Europska komisija jest Europe of the Regions - Europu razmjerno homogene regionalne socio-ekonomske strukture i zajedničkog sustava vrijednosti. 
 
Kultura jest ključni moment za stvaranje sustava vrijednosti kojeg 'ekonomski razvitak' potrebuje. Kako bi stvorila novog 'europskog građanina' opremljenog tim setom vrijednosti, EU je pokrenula kulturni program koji promovira područja kulture koja izviru iz zajedničke kulturne baštine svih Europljana. Konkretnije, to znači poticanje transnacionalne mobilnosti kulturnih radnika, umjetničkih djela i drugih proizvoda kulture te promoviranje međukulturnog dijaloga. 
 
Kulturni program među ostalim pokriva i projekte književnog prevođenja kako bi se potaknulo cirkuliranje književnih djela s ciljem širenja znanja o književnoj produkciji i baštini zemalja članica. Tako se i od 2009. Nagradom Europske unije za književnost nagrađuju suvremeni europski autori i podržavaju izdavači koji su voljni prevesti i izdati njihovo djelo. 
 
Svake godine bivaju nagrađena djela autora iz trećine zemalja od njih 37 koliko ih sudjeluje u programu Kreativna Europa. Konzorcij kojeg je nominirala Europska komisija (i koji se sastoji od predstavnika Europskog saveza knjižara, Europskog vijeća književnika i Europskog saveza nakladnika), ima odgovornost odrediti nacionalne žirije koji samostalno odabiru djela za nagradu. Uvjeti za dodjelu nagrade su da je autor građanin jedne od zemalja koje su te godine odabrane, da je objavio dva do četiri književna djela, te da je sámo djelo objavljeno na izvornom jeziku prije maksimalno pet godina. 
 
Odabrani autor se nagrađuje s 5.000 eura, te mogućnošću da mu djelo bude prevedeno na druge europske jezike, ovisno o interesima izdavača. Pored same nagrade, izabrano djelo dobiva veću vidljivost na velikim europskim sajmovima knjiga. Također, u sklopu programa književnog prevođenja inicijative Kreativna Europa, posebno se potiču prijevodi djela nagrađenih ovom nagradom (kao i prijevodi djela manjih jezika na engleski, njemački, francuski i španjolski). Izdavači koji se odluče prevesti i objaviti neko od nagrađenih djela dobivaju subvenciju do 50% ukupnog troška objavljivanja. 
 
Do sada su iz Hrvatske nagrađene autorice Mila Pavićević za knjigu Djevojčica od leda i druge bajke (2009.), Lada Žigo za roman Rulet (2012.) i Luka Bekavac za roman Viljevo (2015.) Nakon dodjele nagrade, za roman Viljevo stvorio se interes u više zemalja. Zasad se radi na prijevodu u njih sedam (na španjolski, talijanski, ukrajinski, mađarski, bugarski, makedonski i albanski).
 
Od izdavača se nagradi najviše posvetila Naklada Ljevak. Cijela je jedna biblioteka (Cicero) posvećena izdavanju nagrađenih knjiga, a ideja je da se, u skladu s vrijednostima Nagrade, promovira kvalitetnu europsku književnost prijevodima djela s većih i manjih europskih jezika (islandski, mađarski, danski, norveški, rumunjski, makedonski, albanski itd.) Neka od istaknutih imena su autori poput Afonsa Cruza, Ófeigura Sigurðssona, Bena Blushija, Lidije Dimkovske, Cristiana Crusata, Tomaša Zmeškala i drugih. 
 
Pored toga, Naklada već petu godinu organizira i manifestaciju Europea u Dvorištu koja će se 2017. protezati kroz cijelu godinu. Kristijan Vujičić, urednik Naklade Ljevak, naglašava kako je cilj manifestacije "da u Zagreb dovedemo autore knjiga (dobitnike nagrade) kako bi domaća publika u razgovoru s njima mogla uživati u europskoj književnosti, otvorenoj raspravi i prihvaćanju (kulture) Drugoga i drugačijega."
 
Nagrada u početku u Hrvatskoj nije bila odviše vidljiva. Jedan od razloga je vjerojatno i činjenica što se u prva dva kruga nacionalni žiri sastojao isključivo od članova Društva hrvatskih književnika koje nije, kao što znamo, jedina strukovna književna organizacija u Hrvatskoj. Od anonimnog izvora doznajemo kako je "Društvo hrvatskih književnika u potpunosti rukovodilo izborom nagrađenih autor(ic)a i cijelim ostatkom procesa; sve se događalo iza zatvorenih vrata i za nagrađene knjige jedva se čulo (...)”
 
Kao što stoji na službenoj stranici nagrade, "svaka zemlja uspostavlja žiri koji odražava nacionalne posebnosti knjižne industrije." Uz određena formalna ograničenja, poput raspona mogućeg broja članica i članova žirija, organizacije odgovorne za nagradu dozvoljavaju visoku razinu autonomije svakoj članici. Ipak, nije jasno kako se nacionalni žiri formira i kako to da je u Hrvatskoj u početku DHK imao monopol nad odlučivanjem.
 
Nismo uspjeli saznati tko je inicirao promjenu, ali je 2015. došlo do pregovora te je postignut dogovor o zajedničkom žiriranju Društva hrvatskih književnika, te Hrvatskog društva pisaca i Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske. Tako su te godine članovi žirija bili Ružica Cindori iz DHK-a, Boris Postnikov i Nikola Petković iz HDP-a, Lada Žigo kao prethodna dobitnica, te Neven Antičević iz ZNKH-a kao predsjednik žirija. Procesom je nastavio koordinirati DHK, ali je sada više ljudi različitih umjetničkih, svjetonazorskih i institucionalnih afilijacija moglo donijeti sa sobom veći izbor predloženih i žiriranih djela, iz čega je proizašla i veća medijska prisutnost nagrade.
 
Boris Postnikov objasnio nam je proces odabira djela: "Nakon što smo primjenom prilično detaljnih formalnih kriterija koje postavljaju europski organizatori, koji zapravo pokušavaju kvantificirati kategoriju emerging author ('autor u usponu', op.ur.) podacima poput broja objavljenih knjiga u zadanom prošlom razdoblju, ustanovili koje autorice i autori uopće dolaze u obzir za dobivanje nagrade, mi u žiriju nismo formalizirali nikakve dodatne kriterije. Do odluke smo došli kroz raspravu o knjigama i, u završnom koraku, ad hoc uspostavljenim internim sistemom bodovanja oko kojeg smo se prethodno svi složili. Dosta slično radu žirija drugih književnih nagrada, koliko znam.”
 
Unatoč pogodnostima koje autori i izdavači imaju priliku ostvariti ovom nagradom, ima nekoliko problema koji priječe put ostvarivanju cilja kulturnog programa EU. 
 
Prvo, kao što je rečeno, nije u potpunosti jasno kako se formiraju nacionalni žiriji. Moguće je pretpostaviti da se odgovorne organizacije obraćaju Ministarstvu kulture koji ih upućuje na strukovna udruženja književnika i izdavača. Ako takvih udruženja ima više, može se, primjerice, dogoditi da Ministarstvo odabere udruženje koje bi ideološki bilo bliže trenutnoj vladi. Primjerice, u Hrvatskoj 2009., kad je na vlasti bio HDZ, relativno je izvjesno bilo da će izbor biti DHK. Naravno, to samo po sebi nije problem kad je riječ o koordiniranju procesa, ali je problem ukoliko data organizacija u sam žiri ne uključi i druge relevantne organizacije i pojedince. 
 
Proces odlučivanja je time manje demokratski jer unutar jednog udruženja može postojati nekakva hijerarhija, pa time onaj tko je autoritet može nametnuti svoju volju ostalim članovima. Također, kao što je spomenuto, sam izbor djela koji dolaze u obzir je suženiji i u konačnici možda nije toliko reprezentativan. Tako postoji rizik da se u konačnici odaberu manje kvalitetna djela, za koja neće postojati dovoljno interesa za prevođenje. Ili, još gore, ta će djela unutar kompletnog programa prevođenja Kreativne Europe imati prednost pred kvalitetnijim djelima samo zato što su dobila ovu nagradu. Ako cjelokupni proces nije dovoljno transparentan, postavlja se i pitanje kakva su odista djela koja se prevode na hrvatski, a kakva djela propuštamo.


 
Tu dolazimo do drugog problema. Iako je misija nagrade poticati međukulturni dijalog i upoznavanje književne baštine europskih zemalja, na kraju taj cilj ipak ovisi o tržištu. Postoje slučajevi nagrađenih djela koja nisu prevedena niti na jedan jezik. Također, može se dogoditi da za određena djela postoji interes samo u njihovim regijama, a da se, s druge strane, djela velikih jezika i književnih tradicija mahom svugdje prevode. To naravno i ne mora biti slučaj. Kako saznajemo, autor rekorder u broju prijevoda, njih čak 50, dolazi s Malte. S druge strane, kao što je naglašeno, ako nagrađena djela dobivaju prednost pri subvencioniranju, onda je njima lakše probiti se na tržište iako su možda manje kvalitetna.
 
U svakom slučaju, nije dobro za kulturu da ovisi o tržištu. To u najmanju ruku dovodi u pitanje iskrenost želje da se odista upoznaju razne književne tradicije. Te tradicije donose sa sobom i različite vrijednosti, od kojih se možda neke i ne uklapaju u dizajn novog europskog građanina. Pa zašto bi neki belgijski izdavač (usput rečeno, dvije od tri organizacije odgovorne za nagradu imaju sjedište u Belgiji) riskirao s knjigom koja vjerojatno kod prosječnog belgijskog čitatelja 'neće proći'? Knjiga nam se tako potvrđuje kao roba kao i svaka druga, a ne kao nekakva 'baština'.
 
Ipak, s obzirom na navedenu misiju kulturnog programa Europske unije, možda fond djela koji se stvara Nagradom nije tek nakupina robe. Unija zasigurno drži do stvaranja svojevrsnog novog zajedničkog književnog kanona. Na prvom natječaju u okviru projekata književnih prijevoda izdvojeno je 3,6 milijuna eura. U Hrvatskoj se na natječaju Ministarstva kulture za sufinanciranje hrvatskih institucija koje sudjeluju u programima Europske unije Kultura i Kreativna Europa u 2016. godini odobrilo sveukupno 254.000 kn za prijevod pedesetak knjiga šest izdavačkim kućama. 
 
Iako nije isključivo vezana uz Nagradu EU za književnost, zbog svoje je simptomatičnosti jako zanimljiva agenda VBZ-ovog projekta Europom u 30 knjiga koja je na natječaju dobila daleko najviše novca – 130.000 kuna: "Europska unija zasnovana je na ideji zajedničkog, europskog kulturnog identiteta koji se temelji na jedinstvenoj europskoj povijesti i iskustvu. Cilj izgradnje takvog koncepta identiteta jest podizanje svijesti o činjenici da smo svi jednaki kao građani jedne transnacionalne tvorevine u kojoj se možemo slobodno kretati, surađivati kao profesionalci i dijeliti svoje životne priče koje su nas oblikovale kao pojedince. U tom je smislu upravo književnost, kao umjetnost pričanja priča, savršen medij za jačanje svijesti o našem europskom podrijetlu i identitetu."
 
Možda bismo tu mogli primijeniti tezu Rastka Močnika o školskoj lektiri koja je, unatoč tome što je kao i svaka umjetnička vrsta razvojem tržišnih odnosa postala robom, ipak u isto vrijeme i institucija. Estetska priroda lektire dopušta joj uživanje tobožnje autonomije, pa je moguće, i u trenutku kad su sve političke opcije zakazale, uhvatiti se za nju kao neku neupitnu vrijednost. Tako je za Močnika lektira glavno oruđe kulturne hegemonije bez koje država, koja po svojoj logici teži 'kulturnoj unifikaciji' (a čemu u našem slučaju očito teži i EU), ne može preživjeti.
 
Stoga, iako je Nagrada dobra prilika da se stvori jedan veliki fond novih knjiga – bilo time što se knjige prevode ili time što je piscima novčanom nagradom omogućeno vrijeme za rad na novim djelima – treba biti na oprezu.
 
Sufinanciranjem izdavaštva i promocijom autora potiču se prijevodi čije bi izdavanje inače možda bilo financijski rizično, ali i dalje, kao što smo vidjeli, previše toga ovisi o tržištu. S druge strane, na lokalnoj se razini ne inzistira dovoljno na transparentnosti oko donošenja odluke, unatoč tome što ona govori o tome iza kakvih smo (umjetničkih) vrijednosti, kao društva, spremni stati. 
 
Oba problema dovode u sumnju vjerodostojnost ideje Nagrade EU o književnosti kao sredstvu dubljeg povezivanja i stvaranja svijesti o pretpostavljenom zajedničkom europskom identitetu, te upućuju na ispravnost teze o ovakvim kulturnim politikama kao sredstvu društvene hegemonije.
POVRATAK NA VRH STRANICE