Imaginarij malog 'ja'

Maša Kolanović: Jamerika: trip (Zagreb: Algoritam, 2013.)

Emancipate yourselves from mental slavery,

none but ourselves can free our minds.

(B. Marley)

Naše predodžbe o Drugome, bilo da je riječ o pripadniku druge nacije, rase, religije ili seksualne orijentacije, uvijek su istovremeno i zrcala nas samih. Način na koji promatramo Drugoga uvijek može osvijetliti i našu vlastitu poziciju u svijetu zato što su te slike Drugoga tek diskurzivne tvorevine u najvećoj mjeri danas oblikovane medijima. Kako su naša viđenja onoga što nam je strano konstruirana i uvjetovana, na veoma jedinstven način otkriva nam Maša Kolanović u svojoj novoj knjizi, neobičnome žanrovskom koktelu pod imenom Jamerika: trip – verbalno i vizualno propitujući doživljaj Amerike kao mitske zemlje ostvarenja američkoga sna.

Riječ je o intermedijalnom eksperimentu koji spaja poeziju i prozu te crteže i strip, koje je izradila sama autorica. Njezina je knjiga mješavina narativne poeme i putopisa, a već riječ 'trip' u naslovu upućuje s jedne strane na temu putovanja, a s druge strane priziva halucinantno stanje izazvano psihodelicima, što odgovara šarolikim stranicama knjige, ali i poimanju slike Amerike kao jedne vrste iluzije. Naime, radnja nije nimalo neobična: pripovjedačica sa svojim roditeljima putuje iz Zagreba u posjet bratu, mladome znanstveniku koji je napustio domovinu i radi na Wall Streetu. Oni posjećuju najčešća turistička odredišta, New York, Los Angeles, Las Vegas i Grand Canyion, pri čemu nam se tekstom i ilustracijama pokušava dočarati središte neoliberalno-kapitalističkog mentaliteta. Naglasak nije toliko na obiteljskim odnosima, koliko na pripovjedačičinu doživljaju toga blještavog svijeta koji svakome nešto obećava.

Ono što u Mašinoj knjizi najviše privlači, i naposljetku može uzdrmati čitatelja, mehanizmi su kojima autorica oblikuje svoj tekst, koji su u izravnoj vezi s odnosom što ga pripovjedačica zauzima prema opisanoj mitskoj zemlji. Slojevita pozicija pripovjedačice, u tekstu samoprozvane 'ja' iliti 'mali Ju-ju', proizvodi spomenuto zrcaljenje između 'ja' (koji nerijetko prelazi u 'mi') i Amerike, odnosno omogućuje nam da kroz tu poziciju jasnije sagledamo američku kulturu, ali i samu pripovjedačicu, što naravno vodi i do čitatelja. Zbog toga i odlična jezična legura u naslovu – Jamerika veoma zorno predočava višestruk odnos i neminovnu uvjetovanost našega pogleda. 

Naime, čitatelj će odmah uočiti višeglasnost pripovjedačice koja se postiže preuzimanjem različitih diskursa – od usmene balade, Šimića i Matoša, citata Azre i Metallice, Marxa i Engelsa, do diskursa reklama, hip-hopa, cabareta, broadwayskog mjuzikla. Odlučivši se za kontinuiranu intertekstualnu igru, koja često djeluje veoma duhovito i nestašno, pripovjedačica samu sebe umanjuje utapajući se u najrazličitijim diskurzima. Takvim postupkom ne samo da se odlično dočarava njezina uronjenost u kulturu o kojoj pripovijeda, nego nam se i predočava zanemarivost njezine uloge u svijetu kapitalističkoga konzumerizma (Brat i glavna junakinja, hologrami M&M's-a./ Em su čokoladni, em su u boji./ Izvana preliveni glazurom, a iznutra ranjivi i topljivi/ potpuno nevažni kotrljaju se ulicima).

Također, autorica se koristi pozicijom infantiliziranoga pripovjedača (ja sam samo Traveler the Triper/ putujuća gumena patka/ pripovjedač/ica/ pjesnik/inja/ bricoleurkinja/ cica mica ilustrator/ Marx je moralizator) namjerno odustajući od autoritativnoga glasa koji je u stanju moralizirati, oslonivši se na (auto)ironiju. I dok tako kapitalistički div postaje još veći, autorica o siromaštvu kritički ipak progovara u umetnutim kraćim epizodama u kojima daje svoj glas Marxu i Engelsu, te svoju knjigu posvećuje beskućnicima, zbog čega istovremeno raste i čitateljska svijest o siromaštvu i izvrnutim ljudskim vrijednostima.

Navedeni postupci naglašavaju i konstruiranost pripovjedačičine slike Amerike, jer je i ta slika samo kolaž sastavljen od različitih elemenata popularne kulture. Tako je Amerika: Michael Jackson/ O. J. Simpson/ Čovjek na mjesecu/ s puškom na ramenu/ i spržen u McDonaldsu. Percepcija se američke kulture dodatno podupire kolažom koji je načinila autorica, primjerice, umetnutim licima poznatih glumaca poput Marilyn Monroe na televizijskome ekranu ili opisom SAD-a koji izlazi kao oblačić iz televizora. Upečatljivi su i njezini crteži nebodera izrezani iz barkodova koji izrastaju u prave simbole američkoga potrošačkog društva i tako služe kao jukstapozicija viđenju Amerike kao zemlje iznimnoga bogatstva i uspjeha.

Ne smije se zaboraviti ni to kako nam se Amerika kroz čitav tekst predstavlja reklamnim tonom, lakonski i s mnogo dosjetljivih jezičnih igara (Barbika/ Disneyland/ i Coca Cola/ to je Amerika! To je to! Amerika do gola.) Na taj je način čitatelj suočen sa sličnim tržišnim mehanizmima kojima je bombardiran svaki dan, odnosno s upućivaćkim i agresivnim predstavljanjem proizvoda koje nerijetko umanjuje našu predodžbenu moć i spontanost. Još su T. Adorno i M. Horkheimer govoreći o 'kulturnoj industriji' naglasili kako nam ti tržišni mehanizmi nude uvijek iste proizvode pod krinkom izbora, umanjujući našu kritičnost i selektivnost, čemu donekle i odgovara izjednačenost svih diskursa, pa tako i tzv. visoke i niske kulture u Mašinoj Jamerici (Draga, smanjio sam likove ove priče!/ Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod vertikala). Ponovo, tijekom čitanja taj reklamni ton postaje sve uočljiviji, sve dok nas i sama pripovjedačica ne prozove: Čitatelju!/ Zastani/ na tren/ i promisli/ što čitaš/ što ti serviraju/ čime te šopaju/ day by day (...) 

Naposljetku, inzistiranjem na reklamnome diskursu i umanjenjem pozicije pripovjedača autorica je zapravo postigla to da se u njezinu (inter)tekstualnome melting potu Amerika predstavlja gotovo samostalno kao glavna tema djela. Mašin šarolik imaginarij, koji čitatelja svakako može zabaviti svojom domišljatošću te odnosom verbalnoga i vizualnoga, pokreće ono što možda ne bismo odmah očekivali od njezine knjige: ozbiljno kritičko sagledavanje toga mitskog lika. Ne samo to, dijelovi njezina kolaža uistinu funkcioniraju kao komadići zrcala u kojima možemo vidjeti sebe kako sjedimo ispred televizora, ispijamo Coca Colu i maštamo o Kaliforniji, dok beskućnici u Hollywoodu/ i ulicama/ lete/ lagani i bosi/ gužvaju se i šuškaju/ vrećice/ potrošenih/ ljudi.

Kristina Špiranec
foto: Matt Santomarco

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.