Utorak
29.05.2018.

Je li promjena dovoljna?

naslov knjige Eksperiment Irene Tot autor Korana Serdarević
izdavač Fraktura godina izdanja 2017.



Extra_large_dogan_kokdemir
Foto: Dogan Kokdemir / Flickr
A+ A-
Koranu Serdarević publika već prepoznaje kao afirmisanu autorku kratkih priča, dobitnicu nekoliko nagrada u ovom žanru i autorku zbirke Nema se što učiniti, a krajem prošle godine objavljen je i njen prvi roman Eksperiment Irene Tot
 
Za razliku od većine prvenaca u savremenoj regionalnoj prozi, u kojima je na formalnom nivou, najčešće u vidu fragmentarnosti, očigledno da je autor ili autorka prvobitno pisao/la priče, u ovom romanu Serdarević pokazuje da ima dovoljno dug dah i autorsku koncentraciju da održi nit romana. Naime, njena priča počinje idejom kako "Promjena mora biti moguća", i u knjizi se doista prikazuje transformacija pripovjedačice i ujedno glavne junakinje. Kakva je promjena u pitanju otvoreno je za interpretaciju, ali ono što se pokazalo kao dobro rješenje jeste uvođenje promjene kao niti koja povezuje i čini tekst romana unisonim tokom.
 
Pripovjedačica Irena radi u farmaceutskoj kompaniji, ima sređen, predvidiv život i mogućnost da bude sa čovjekom kojeg voli. Samo naizgled neobjašnjivo, ona to sve odbacuje i umjesto očekivanog teži nečem nestalnom, promjenjivom. Ovaj pomalo hirovit ili neracionalan obrt kojim roman počinje vrlo brzo dobija uvjerljivo opravdanje. Postaje jasno kako pripovjedačica, umjesto da zadovolji očekivanja sredine, želi da posluša svoju intuiciju i sama pronađe način života u kojem će se osjećati ispunjeno. 
 
Istina, ovakav zaplet djeluje pomalo kao zaplet adolescentskog romana i ne otvara mnogo mogućnosti za neko neočekivano razvijanje. Lako se predviđa da će svojevrsna pripovjedačicina potraga za sobom nužno voditi preko nekoliko stranputica i da će na kraju doći do sazrijevanja. Postavka priče je stoga fokusirana na to kako će doći do transformacije i kakva će na kraju junakinja biti. Izvjesno pomjeranje od očekivanog jeste to što je pripovjedačica žena u tridesetim godinama, a njena priča je u formi Bildungsromana. Time, iako ne eksplicitno, otvara se tema produžene adolescencije, kao i iskustva izgubljenosti i nesnađenosti generacije xennialsa.
 
Na tom pripovjedačicinom putu, posebno je simptomatičan njen odnos sa mlađom djevojkom Luizom, koja se pojavljuje već u početnoj sceni u kupeu voza. Ta djevojka i njen iznenadni poljubac sa prozora kupea prelomna su tačka za pripovjedačicu. Neposredno nakon tog susreta u vozu, ovog puta osavremenjenog tolstojevskog toposa, pripovjedačica upoznaje Matka, u kojeg se zaljubljuje i sa kim isprva planira zajednički život. Njen strah da se obaveže u tom odnosu pretpostavljamo da ima veze i sa ovim homoseksualnim zapletom. To očekivanje isprva biva potvrđeno kada se ubrzo pripovjedačica i Luiza ponovo, poslije nekoliko godina od scene u vozu, sretnu i uđu u burni, ali kratki emotivni odnos. Tada se prvi put iznevjerava naše očekivanje. Pripovjedačica eksplicitno govori da nije lezbejka i da je ovaj odnos prolazan, iako je za nju to vrlo važno formativno iskustvo. 
 
Čak toliko važno da utiče i na transformaciju njenog tijela, tako da ona poprima Luizine osobine. Od nekadašnje plavuše postaje crnka, dobija punije usne, mijenja joj se ten. U stvari, njeno tijelo se neobjašnjivo mijenja poprimajući u sebe karakteristike drugih pripovjedačici bliskih ljudi. Tako od mlađeg brata, koji joj je najbliža osoba i za kojeg cijelog života brine kao starija sestra, 'dobija' mladež ispod oka. Kao što je susret sa Luizom preloman, tako je i bratovljeva priča i njegova krajnja, neočekivana tragedija posljednja stepenica na putu Ireninog sazrijevanja. Lik brata je na granici sa karikaturom, ali njegova početna depresija i njeno kasnije prevazilaženje važan su tok radnje i upotpunjavaju Irenino sazrijevanje. Očigledna metafora ovog učenja i upisivanja u svoje tijelo iskustava drugih jeste Luizina tetovaža I am other people.
 
Ogromnu promjenu tijela Irena ne objašnjava nikakvim racionalnim metodama (farbanje kose, hirurške operacije itd.), već insistira na tome da je u pitanju neki nadnaravni fenomen kao simbol metamorfoze. Priznavanje važnosti iskustva tijela svakako predstavlja feminističku ideju. Sa druge strane, doživljaj lezbejstva kao faze u sazrijevanju kako bi se do kraja napravio pun krug i Irena ponovo pronašla muškarca svog života (iako donekle nijansiran činjenicom da Irena upija u sebe Luizine karakteristike), vrlo je upitan segment teksta. 
 
Još problematičniji iz feminističkog ugla jeste prikaz pripovjedačicine majke. Ona je ambiciozna, ohola, stroga i maltene 'kriva' što ju je muž ostavio jer je htjela da ga kontroliše. Prikazan je napet odnos između ćerke i majke, koja je do kraja i ne prepoznaje jer ne može da razumije ćerkinu metamorfozu. Naspram ove napetosti u lancu ženske genealogije, između Irene i njenog oca se uspostavlja saveznički odnos. Stoga, umjesto da majka koja je obrazovana i samosvjesna bude prikazana ako ne pozitivno, ono barem nijansirano, ona je stereotipno predstavljena kao isfrustrirana, opterećena kontrolom i kao antiprimjer za Irenu. 
 
Možda i najproblematičnije od svega jeste to što lik majke obolijeva od raka dojke, što je tipično 'ženska' bolest (iako od nje, istina rjeđe, obolijevaju i muškarci). Zato je u ovom slučaju majčin lik doslovno uništen iznutra, jer joj se na najgori mogući način vratilo i osvetilo ono 'žensko' koje je pokušala da potisne. Ta bolest jeste jedino što ih na neki način čini bliskim i što Ireni omogućava da se barem nakratko poveže s majkom, prije nego što dođe do kraja metamorfoze. Tek nakon majčinog potpunog poraza ćerka može da se ujedno oslobodi njenog uticaja, ali i tako slobodna da empatiše sa majkom. 
 
Ovakvo razrješenje je nužan ishod početne zamisli lika majke koja je krajnje svedena i uprošćeno zasnovana na opozicijama ambicija / ljubav, kontrola / bliskost, samostalnost / porodični život. Umjesto toga, tema teksta mogla je biti propitivanje ustaljenih opisa napetih žensko-ženskih međugeneracijskih odnosa i društveno poželjne slike ženske ambicije, a ne njihovo nekritičko i uprošćeno prikazivanje.
 
Sama pripovjedačica, koja ne početku ima stabilnu karijeru, do kraja romana fokusira se na pronalaženje emotivne stabilnosti u odnosu sa muškarcem, njemačkim novinarom Thomasom, a njen profesionalni uspjeh se samo usputno pominje. Thomas kritički piše o hrvatskom društvu, u kome su sve izraženije desne tendencije. Irena ne dovodi u pitanje i ne primjećuje njegov patronizujući ton, već nakon završetka teksta povodom koga on i dolazi u Zagreb da uradi istraživanje, ulazi u seksualni i emotivni odnos sa njim. 
 
Veza sa Thomasom predstavlja gotovo idealni happy end. Irena dobija emotivnu podršku, izmješta se u neku drugu, 'uređeniju' zemlju, ima i posinka koji liči na anđela, i dobar posao. Svi raniji pokušaji da se osamostali tako što bi promijenila zanimanje, radila u školi, prodavala kozmetiku, nisu bili rješenje za njenu nesigurnost. Tek na samom kraju, kada uspije da se emotivno otvori i kada se srećno zaljubi, onda i njena metamorfoza biva zaokružena. Naravno, nije u pitanju samo banalni ljubavni roman, tako da svaki od Ireninih pokušaja da nađe odgovarajuć posao predstavlja njen otpor i kritiku sistema, bilo da je posao državni ili privatni biznis, ustrojen po strogim kapitalisitčkim pravilima. Ali, i pored toga, i dalje ostaje problematičan završetak prema kojem je, za razliku od samostalne i (zbog toga?) usamljene majke, Ireni potreban muškarac kako bi do kraja sprovela svoju transformaciju.
 
Konačno, ovim prvencem autorka je pokazala potencijal da napiše dužu priču i formalno je uobliči u konzistentan roman, čak i da postavi neka važna pitanja o ženskom iskustvu sazrijevanja. Ograničenja se tiču nemogućnosti da se pojedine postavke izvedu do krajnjih konsekvenci. Obrt koji je bio povod za Ireninu promjenu, odbijanje običnog predvidivog života, kako ga pomalo tinejdžerski shvata pripovjedačica, na kraju se ne završava na radikalno drugačijoj tački od početne. Naprotiv, jedna od krajnjih scena u romanu jeste ona u kojoj Irena u toku šetnje sa svojim partnerom i posinkom sreće Matka sa njegovom novom partnerkom i djetetom. Srednjoklasni, bračni ideal se nije promijenio kao što je to isprva dijelom bilo najavljeno. Na kraju je (samo) došlo do promjene Ireninog pristupa svijetu i međuljudskim odnosima. Ona shvata da istinska promjena ne znači nestabilnost već iskrenost prema sebi i zrelost da se uđe u ravnopravne međuljudske odnose i da se nosi sa bolom gubitka člana porodice. 
 
Osim što je u pitanju utješna misao, time se ispunjava i namjera svakog obrazovnog romana, jer junakinja pronalazi način da se pomiri sa svijetom i nađe svoje mjesto u društvu. Problem je samo u tome što u ovom slučaju srećni kraj nije ironizovan, a Irenino pomirenje podrazumijeva odbacivanje majčinske figure i shvatanje homoseksualnih odnosa kao prolazne životne faze, dijelom i odlazak u inostranstvo kao gotovo deus ex machina razrješenje koje omogućava bezbolno izmještanje iz nestabilnog društva.
POVRATAK NA VRH STRANICE