Utorak
26.09.2017.

Pisati po brusnom papiru

naslov knjige Mostarska zbirka autor Almin Kaplan
izdavač V.B.Z. godina izdanja 2017.



Extra_large_mostar
Mostar (Foto: vacation2 / Flickr )
A+ A-
Sve je teže jasno govoriti u ovom vremenu neosjetljivom na riječi. Ostali smo bez onih punoznačnih ili smo ih možda tek ispraznili. Riječi su danas isto što i boce bez povratne naknade, nakon što iskoristimo sadržaj – tko ih uopće treba? Reciklira ih još jedino poezija. Ipak, i poneki pjesnik neuspješno traganje za pravom riječju prikrije četirima drugima, često nedostatnima. Kada govorimo o autorima čiji je stil čist, jasan i zvonak, govorimo uvijek o onima koji nemaju potrebu za širokim stihom, za pȉtanjem pjesme suvišnim riječima. Oni uspijevaju stlačiti svijet u tek nekoliko njih. Ako vam pak nije do svijeta, ako biste više voljeli, recimo, grad – uzmite Almina Kaplana i njegovu Mostarsku zbirku.
 
Kaplan (1985.) iza sebe ima već tri objavljene knjige, Biberove kćeri (2008.), Čekajući koncert roga (2013.) i Ospice (2014.), a ova zbirka, podnaslovljena kao mali roman o gradu, skup je prizora iz života u jednome gotovo mitskome prostoru koji egzistira u međuvremenu, između prošlosti i sadašnjosti. Ipak, unaprijed očekivane velike teme autor je ostavio pjesnicima 20. stoljeća, a u svome se odlučio za prikazivanje svakodnevice. Pjesme odlikuje izražena slikovitost, a fiktivna persona lirskoga subjekta preobrazila se u objektiv. Upravo zbog toga zbirka se doima kao dugi neizrađeni kolut filma koji je potrebno usmjeriti k svjetlu da biste u njemu prepoznali zatamnjena lica i stvari.  
 
Kaplan je ekonomičan i kod njega nema suvišnosti. Svaka je riječ pomno odabrana, izbrušena i stavljena u okvir pjesme. Kada je riječ o minimalizmu, težinu značenja mnogih riječi često preuzima jedna. Malen broj riječi u pjesmi svakoj od njih pridaje veću važnost nego što bi je imala u bilo kojem drugom kontekstu. Upravo zbog svoje semantičke obremenjenosti, pogrešan izbor samo jedne ili dviju može nepovratno uništiti čitavu pjesmu. S druge strane, pronalazak onih pravih kreira čitav niz mogućih značenja i osigurava estetsku privlačnost. U tome vjerojatno treba tražiti objašnjenje za veliki umjetnički raskorak između pojedinih pjesama. Kaplan želi suštinu i do nje dopire, ali, nastojeći 'ogoliti' pjesmu, jednom riječju može je učiniti remek-djelom, jednako kao i neuspjelom srednjoškolskom zadaćom.
 
Među boljim lirskim ostvarenjima u zbirci nalazi se i pjesma Stari most: "Svaki bogovetni dan / Jedna starica, što pati od demencije // Na ogradu Starog mosta u Mostaru / Iznosi u saksijama božure // Reda ih po samoj ivici / Pazeći na ravnotežu // I čitav grad joj tada / Izgleda // Kao da gleda kroz prozor"
 
Na ovome bih primjeru pokušala prikazati kako Kaplan strukturira dio svojih pjesama i zašto one međusobno djeluju tako usklađeno. Autor, u većini svojih tekstova, odgovara na sva ona pitanja koja su potrebna da bismo dobili potpunu informaciju. Iznosi se, ne nužno ovim redoslijedom: oznaka vremena (Svaki bogovetni dan), lice o kojemu je riječ (Jedna starica), njemu se zatim pridaje određena kvaliteta (što pati od demencije), lice djeluje (Iznosi u saksijama božure / Reda ih po ivici), ponekad na posve određen način (Pazeći na ravnotežu), a završetak je definiran kao posljedica djelovanja ili usporedba – u ovome slučaju oboje (I čitav grad joj tada / Izgleda // Kao da gleda kroz prozor). Ovom tipu pjesama pripadaju i Pjesnik, Gospođe, Kuće, Autobusi, Parkovi, Prodavačica, Udovice, Stara gospođa i slične. To su pjesme koje imaju narativ, priče u malome.
 
S druge strane nalazi se tip pjesama u čijem je središtu pjesnička slika, u njima su metafora i usporedba osnovni gradbeni elementi i upravo to su mjesta gdje je Kaplan uistinu briljantan. Ovome tipu pripadaju pjesme kao što su: S Fortice, Rijeka, Brda, Večer i Snijeg. Kao najreprezentativniju izdvojit ću pjesmu Ulice: "Gradske ulice su / Razmotani kablovi majstora // Što vare veliku željeznu konstrukciju / Da nas odbrani - ako nebo padalo // A kad padne mrak / Ulice se namotavaju // Na džinovske kolutare / I nestaju"
 
Čitajući zbirku teško je ponekad povjerovati da je pojedine pjesme napisao isti autor. Ne zato što odudaraju jedna od druge, jer je pjesnik dosljedan u stilu, već stoga što Kaplan ponekad prelazi iz krasnog suptilnog osjećanja boli i inovativne motivike u ispisivanje neimpresivnih referenci i poredbi koje čitatelja ostavljaju posve ravnodušnim. Na svu sreću, onih dobrih mnogo je više. Problem nije u talentu autora, jer on je neosporan, već u pjesmama koje se nisu ni trebale naći u zbirci jer ne dosežu kvalitetu drugih; pa tako zbirka ne bi ništa izgubila kada bi se iz nje izbacile pjesme kao što su Emina, Ribari ili U cvjećarama
 
Ako autoru oprostimo što je zbirku otvorio zasigurno najslabijom pjesmom u njoj i ako ona već na početku posve ne obeshrabri čitatelja, isti će uvidjeti kako u pjesmama koje slijede može pronaći i one uistinu vrijedne. Ali, što je zapravo problematično s prvom pjesmom naslovljenom kao Mostarska noć? Izdvojimo neke njezine dijelove s početka i s kraja: "Samo tada // Kada se sve njegove duše / Ko mokre gunjine / U svoje visine uruše // Samo tada / Kada pijani pjesnik/ Prestane da povraća svoju žuč // Samo tada / Kada je muk / I kada svjetla rasipaju svoju žuć [...] // Samo tada – / Tito se popne na križ // I spava"
 
Naivno složeni parovi riječi kao što su duše-uruše i žuč-žuć te pijani pjesnik udružen s mȗkom noći dobitna su kombinacija za lošu pjesmu. Netko će možda i pomisliti, gledajući obrat na samome kraju, da je riječ o ironijskom postupku, o izmijenjenom načelu pripadnosti jer, u lirici, duši svakako pripada poniranje (u propast ili u sebe), pjesniku pijanstvo, a noći muk – jedino je Krist ostao bez svoga križa, uzurpirao ga je Tito. Negaciju toga tumačenja vidim u ponavljanju izraza samo tada, Kaplanova nevermore, koji u pjesmu donosi fatalnost. Ukoliko pjesma ne ironizira sam fatalizam, što ovdje nije slučaj, ironijski i fatalistički ton nužno se međusobno isključuju.
 
Kaplan ima dobar osjećaj za ritam i jasno izraženu svijest o tome gdje je potrebno završiti pjesmu. Specifičnom ritmu pridonosi autorova opredijeljenost za kratke strofičke oblike. U devedeset posto slučajeva riječ je o distisima koji se povremeno kombiniraju s katrenom, tercetom ili monostihom, dok su tri pjesme pisane kao monostrofa. Muzikalnost pjesama proizlazi, dakle, prvenstveno iz toga što se autor unaprijed odlučio za određeni oblik i u taj je oblik inkrustirao riječi pjesme. Neobično je to upravo zato što je praksa većine mlađih autora naknadno traženje oblika za već dovršenu pjesmu. 
 
Kada smo već kod ritma, nije naodmet spomenuti i to da autor povremeno u slobodni stih ubacuje i rimu. Ona se javlja na tek nekoliko mjesta, nije dominantna, ali je zato uočljivija. S obzirom na Kaplanovo odlično vladanje slobodnim stihom i osjetljivost na njegovu melodioznost, takvi su izleti uglavnom nesvrhoviti i narušavaju sklad ritma više nego što mu pripomažu.
 
Premda je većina pjesama kvalitetna, Kaplan, kao i svaki drugi autor, povremeno upadne u zamku zanesenosti određenim motivom ili slikom koji, ako već nisu klišej, vrlo su blizu da to postanu. U tri različite pjesme javlja se slika narkomana koji vene probadaju iglama. Umjesto da pridonese dramatičnosti, u sva tri slučaja navedena slika ne djeluje ni bolno, ni zapanjujuće, ni mračno nego naprosto jeftino, posebice u pjesmi Ribari gdje se našla na samome kraju: "Zabacuju svoje udice / U zelene virove Neretve // Onda dugo čekaju /U mutnu nabujalu vodu buljeći // Tada, za njih / nema grada / Već samo njegova vena // Poput one na ruci narkomana / Kada ga gleda majka"
 
Bez obzira na sve navedeno, ovo je ipak knjiga za preporuku jer je pogled koji autor nudi drugačiji nego što biste očekivali kada se u prolazu susretnete s tako običnim nazivom kao što je Mostarska zbirka. Na Kaplanovim greškama mora se učiti, Kaplanovim se pjesmama mora i diviti jer pjesnik koji tvrdi da Neretva izgleda kao svijet / Kad ga gledaš / Kroz staklo slomljene boce / Sarajevskog kiseljaka, ne može ostati nezamijećen.
POVRATAK NA VRH STRANICE