Utorak
03.10.2017.

Potraga za svetim mjestom

naslov knjige Pratišina autor Alen Brlek
izdavač Kontrast izdavaštvo godina izdanja 2017.



Extra_large_kozmos
Foto: Brandon Burris / Flickr
A+ A-
Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.
Pokušaj zapisati imena zvijezda.
(Slavko Mihalić)
 
Rijetka su djela za koja stječemo dojam da je nad njima majstor uistinu bdio uz svijeću, da je svaki tekst pisao kao da mu je prvi, ali i posljednji. Upravo takav dojam ostavila je prva pjesnička knjiga Alena Brleka, zbirka Metakmorfoze koja je 2014. godine zasluženo dobila nagradu 'Na vrh jezika' za najbolji pjesnički rukopis.

Kao član najmlađe pjesničke generacije, Brlek je pokazao da je još uvijek moguće inovativno se poigravati jezično-stilskim formama, ali i organizirati pjesmu tako da svi njeni sadržajno-formalni elementi budu u potpunosti iskorišteni. Naime, njegova nova knjiga Pratišina (2017.), koju objavljuje beogradska izdavačka kuća Kontrast, ostvaruje isti dojam kao i prvijenac, ali uz produbljenje – ulazimo u pjesnički svijet lirskoga kazivača kojemu je sve važno i sveto: "Učim se ulaziti kao da ulazim zadnji put" (Zaron).
 
Dakle, Brlek ide utabanim poetičkim putovima, iako se nova knjiga manje oslanja na ingenioznost i igru, a više na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, što je dobrodošlo kod pjesnika kojemu inače ne manjka promišljenosti i pomnoga rada na tekstu. Dok je prva knjiga u paratekstu posvećena zidarima slobode te je u svakome smislu potraživala slobodu (bivanja) u jeziku, Brlek u drugoj knjizi pravi lagani zaokret, okrećući se više obuhvaćanju kozmosa i pokušavajući naći tajne veze između različitih kozmičkih, intimnih i emotivnih procesa: "Zvijezde su jedina kuća / jednako živa i umiruća." Protagonist Brlekovih pjesama još uvijek traga za slobodom, no ovoga se puta sloboda pojavljuje u obliku odsutnosti svega suvišnoga te se kreće u potragu za mističnim stanjem, pratišinom. Pjesme stoga često donose raspoloženja koja nalikuju kakvomu meditativnom zanosu ili melankoličnom transu u kojemu je subjekt u potpunosti zaokupljen ritmičnošću i vezom neobičnih detalja.
 
Naime, Pratišina nije podijeljena u cikluse te se nalazimo u cjelovitome i homogenome pjesničkom svijetu, s onu stranu običnoga, banalnoga, potrošačkoga, suvišnoga i glupoga. Umjesto podjele na cikluse, funkciju razgraničenja, ali i povezivanja cjeline preuzima sedam pjesama koje nose isti naslov Portret, a njima se ujedno otvara i zatvara knjiga. U bezličnim opisima neobičnih prostora, poput tamnih šuma, hramova, polova ili nebodelta, tih sedam pjesama objavljuje ritualno stvaranje svijeta, povezujući različita vremena, prostore i likove. Njihova zvukovno-slikovna alkemija kao da potražuje spoznaju božanskoga, odnosno portret prapočela, boga/svemira. 
 
Jasno je kako su navedene pjesme autoru posebno važne i one stilskom ujednačenošću te nadnaravnim scenografijama dobro odrađuju svoju funkciju u zbirci, no riječ je zapravo o najzahtjevnijim i najhermetičnijim pjesmama knjige, kao što može dati naslutiti treći Portret: "To su kupole. Duplje. Kaluplja. Peći. / To ondje su hramovi, kažu, u kojima se krug / otvorio u kruh i podušio svijet. Kažu nastale boje i prelilo, rodilo čovjeka / ondje, narilo u ruke i zlatilo u glas." 
 
Navedeni stihovi lijepo dočaravaju Brlekovu poetiku, iako je s Portretima mladi autor već na pragu ulaska u posvemašnje zamućivanje teksta, te postoji blaga bojazan da će njegova hermetičnost ubuduće prestati biti prozračna. Zbog toga su efektnije i dugotrajnije ostale pjesme u zbirci, čak i one vrlo kratke, koje djeluju manje pretenciozno. Po svojoj specifičnoj suptilnosti i tankoćutnosti mogu se izdvojiti Opisivanje svakodnevnog ili Plavo (po dvije pjesme istoga naslova), ili pjesme Višnjik, Mostarske tiše te Ambedo
 
Primjerice, Ambedo počinje stihovima "Treba učiniti nešto obično / kao pristati na zglob ponedjeljka, popiti čašu vode / preskočiti srce", a završava "Znati da nije pogrešno reći / - Volim." Naime, okrećući se ljubavi, koja se ponaša kao opna između kazivačeva svijeta i stvarnosti, kao tiha, istančana prisutnost, Brlek pjesmama daje spomenutu prozračnost, osvijetljenost i plavost – s druge strane crnila, ratovanja, gladovanja i logoreje ("Svi pomisle na rat / i netko kaže / nas neka boli, djeca nek se vole").
 
Kao što se može primijetiti, Brlek je treperavi ritam knjige uspješno postigao i ponavljanjem naslova više pjesama, ali i jezično-stilskih oblika. Također, zanimljivo je i kako se u ovome svijetu vrlo jasno izraženoga i osebujnoga pjesničkog glasa izbjegava govor iz prvog lica te Brlek vješto pribjegava konstrukcijama koje prikrivaju govornika, iako on ispunjava i preplavljuje svaki prostor (sličnim postupkom koristio se i Rilke u čudesnim Devinskim elegijama). Može se to vidjeti u stihovima Neretve ("Neretva je, dani bez češlja, ulazak u zemlju / plitki dah. Miris je vatre, miris vlage u zraku, / meki novinski papir na otvorenoj rani kestena. (…) Neretva rastem") ili u stihovima iz pjesme Nešto ("Neki kljun iznutra, kucanje sata, žudnja / nešto je nešto crveno kao leći pored / i generirati toplinu"), koji su odličan primjer kako se može nadvladati dnevničko pisanje u prvom licu, a opet postići zanesenost, napetost i punina, što obično predstavlja najveći izazov mladim autorima.
 
Na kraju, to što je Brlekova knjiga izašla u Beogradu podosta govori o autentičnosti njegova pjesničkoga glasa koji je prepoznat i u regiji, ali i o stanju u našemu izdavaštvu. Ostavivši već dobro poznate jadikovke po strani (bitno je da je njegova knjiga ugledala svjetlo dana, a nadajmo se da ćemo je uskoro vidjeti i u našim knjižarama), završila bih citatom Krune Lokotara, koji sjajno opisuje Brlekovu poeziju: "Ništa njemu formalno nije sveto, a posvećenost poeziji je očita. No ne radi se tu samo o posvećenosti, radi se o tome da duboko poštuje ono o čemu pjeva, da mu je cijeli svijet zapravo svet." 
 
Zaista, nalazimo se u pjesničkome prostoru u kojemu je svaka slika pomno odabrana i podešena, svaka pjesma ima svoju poziciju u tekstualnoj mandali Pratišine, sve je značajno i povezano: nedjeljno jutro, plavo, dječje japanke, glad, Hoffmann, Tesla, Michelangelo, bijeli sapote, kruh… Brlek kao da ide suprotno od struje, protiv manije potrošačkoga društva u kojoj se gubi svaki smisao, ali i protiv one Mihalićeve ironične, kao i simptomatične za dvadesetostoljetnu književnu i društvenu stvarnost: Majstore, ugasi svijeću.
POVRATAK NA VRH STRANICE