Ponedjeljak
12.10.2015.

Naša vječna slovišta

naslov knjige razni autor Alen Brlek, Luka Mavretić, Stanislava Nikolić Aras
izdavač Algoritam (Zagreb) godina izdanja 2014.



Extra_large_kristina_mladez
Foto: St Stev (Flickr)
A+ A-
Alen Brlek: Metakmorfoze
Luka Mavretić: Igra kameleona
Stanislava Nikolić Aras: Takve se stvari događaju ljudima
 
 
Poeziju nitko ne čita
 
Razmišljajući o suvremenoj poeziji, često se sjetim jedne rečenice Irene Vrkljan: "Poezija ima smisla, jer je nitko više ne čita." Moram priznati da mi ta paradoksalna izjava dugo nije bila u potpunosti jasna, ako poeziju nitko ne čita, kako i kome ona može biti značajna? Svejedno bi me ta misao opsjedala kad god bih u ruke primila novu pjesničku knjigu. Čudnovato, kako to uvijek s poezijom biva, odgovori su se naposljetku oblikovali pri usporednom čitanju naših pjesnika najmlađe generacije, odnosno knjiga koje su uistinu pjesnički počeci.
 
Naime, riječ je o pjesničkim zbirkama koje su pobijedile na pjesničkom natječaju Algoritma i Zareza za neobjavljene rukopise autora koji su mlađi od 35 godina: Stanislava Nikolić Aras pobijedila je 2011., Luka Mavretić 2012., a Alen Brlek 2013. godine. Naime, sve su tri knjige izašle tek prethodne godine u izdanju Algoritma, a riječ je, dakako, o nepoznatim imenima, čije smo pjesme možda imali prilike čitati samo u pojedinim književnim časopisima. Još jedno zajedničko obilježje svih triju knjiga jest njihov nevelik format – to su knjižice koje nemaju više od sto stranica, tako da, ako želite, sve tri možete pročitati u jednome danu.
 
Metafora, igra, emocija

Natječaji poput spomenutog danas su gotovo jedini način da se mladim, nepoznatim pjesnicima omogući prostor na književnoj sceni. S obzirom na to da poeziju danas "nitko ne čita", odnosno čitaju je uglavnom samo oni koji je i pišu, ne donosi profit. Zbog toga se rijetko izdaju pjesničke knjige, a još manje one iza kojih stoje nepoznata imena. Međutim, baš zbog toga pjesnici, oni mlađi ili stariji, ne trebaju brinuti oko toga hoće li biti prodavani, odnosno hoće li biti lako razumljivi ili prihvaćeni, ne trebaju se priklanjati trendovima ili udovoljavati čitateljima. Zbog toga su jezične igre ili čudesan svijet metafora – koji od čitatelja iziskuju aktivan odnos s tekstom – nešto sasvim uobičajeno, štoviše, dobrodošlo.

Već svojim netipičnim posvetama Mavretić i Brlek daju naslutiti svoju pjesničku preokupaciju i stilski modus, ali i svoj slobodarski pristup književnosti. Tako knjiga Luke Mavretića počinje neobičnom posvetom: Za Val. Bez tvoje ključne kosti svijet se ne bi imao oko čega okretati, a Alen Brlek svoju knjigu posvećuje zidarima slobode. Taj će se slobodarski pristup možda ponajviše odraziti u njihovoj zaigranosti jezikom te pokušaju oblikovanja pjesme kao višedimenzionalnog organizma što nosi specifičan ritam, koji se i grafički učvršćuje. Stanislava Nikolić Aras je pak u svojoj knjizi u četiri dijela, Trnoružičarenje, Krov nad glavom, Wannabe Satva te Sedam samuraja, motive svakodnevice optočila motivima iz književnih tekstova, posebice bajki, te ostvarila poprilično heterogen kolaž u kojem se sup(r)ostavljaju idealan i realan svijet, san i java.
 
Od ove tri knjige najzrelijom i najuzbudljivijom knjigom, onom za kojom ćete posegnuti više nego jednom, pokazala se Brlekova Metakmorfoze, iako i druge dvije donose solidne pjesničke glasove. Naime, Brlekova je knjiga jedna od onih iz kojih poželim prepisati cijele pjesme, a razlog je tomu to što su pjesme koncentrirane gotovo do poetskih slogana, kao što je Lokotar dobro primijetio prilikom uređivanja knjige. Riječ je, dakle, o kraćim pjesmama koje su odrješite, jasne i često ironične dijagnoze unutarnjih ili vanjskih stanja lirskoga subjekta, a u kojima gotovo svaku riječ doživljavamo kao punkt. Događa se to zbog slijeda metafora koje su vizualno / auditivno vrlo dojmljive ili emotivno obojene, što proizvodi napetost tijekom cijele pjesme, odnosno ostvaruje snažne dojmove. Knjiga se tako otvara pjesmom u kojoj nailazimo na stihove: Eruptiralo danje u kopitu srne u kokpitu / srce eruptiralo u boga. Razlilo sjever, a mogu izdvojiti i slike koje zasebno vrlo snažno rezoniraju: bijela mina, jastvo ptica, anketne ljubavi, sinkopa – ptica na tlu.
 
Slijed snažnih slika Brlek dodatno oneobičava sinkopičnim ritmom koji postiže naglim razbijanjem rečenice ili nesvakidašnjom sintaksom. Primjerice, u pjesmi Mornarski čvor (drugi) misao se konstantno prekida točkom: To nikne korov, titanik, / ugljen i biseri. Na jeziku, a u pjesmi 'Do re mi' već je na putu prema odustajanju od sintakse: Uvijek oči dim / do re mi / i ptica u kičmi. Takvim postupkom osjetljivost lirskoga glasa dolazi do punog izražaja, a otpor prema svijetu u kojem ribe žive u vešmašinama / na dnu mora postaje uvjerljiviji. 

Sličnim postupkom koristi se i Luka Mavretić, ili je barem htio postići isti učinak. Naime, stihovi su u Igri kameleona pisani u obliku kraćih natuknica koje sijeku tijek misli, iako sintaksa ostaje sačuvana i neovisna o tom cijepanju (-pretpostavljam da ima / -i gorih čekanja / -od pisanja stihova / -pretpostavljam da ima i / -gorih načina / -kako dočekati / -gotov čaj). No s obzirom na to da je pisanje natuknica jedino što bi trebalo uspostaviti brz, staccato ritam, Mavretićeve pjesme ipak nemaju tu koncentraciju napetosti i dojmljivosti koju nose Brlekove.
 
Još jedan zajednički postupak ovih dvaju autora jest jezična igra koja se očituje u legurama riječi, kod kojih bi sljubljivanje dviju riječi trebalo donijeti nov prizvuk, očuđenje ili iznenadno, dodatno značenje. Na primjer, neke od Mavretićevih legura su želimsnova, prahposteljina, papirbjelina, ili specifična temper-a-natura, koja će se pojaviti u više pjesama. Brlek pak umeće mrvicu originalnije spojeve jer ustraje na spajanju nespojivog, poput moja vječna slovišta, ili Jezik ti (b)ura, puni krug. Također, on iskušava umetanje zareza unutar riječi (art,ikulacija za,reza), a moment igre očituje se i u tome što u zbirci pjesma 'Mornarski čvor (drugi)' dolazi prije pjesme 'Mornarski čvor'.
 
Inače, Mavretićevi su jači aduti jednostavnost, duhovitost i poentiranost, koja odgovara natruhama mudrosti koje ispadaju u natuknicama. Tako da ga više vidim u vrlo kratkim pjesmama u kojima upravo ta obilježja postaju najizraženija, a i sama poenta efektnija, kao što je to u odličnoj pjesmi 'Mesa je koliko i noževa': -ovdje se / -dajem na tanjuru, / -bez priloga i prologa. / -netko će jesti / -stihove, / -a netko čovjeka, / -mesa je koliko i / -noževa. U toj ironičnoj autorefleksivnoj pjesmi možemo vidjeti Mavretićevo suštinsko shvaćanje poezije kao mjesta igre, ali i potpunog i direktnog (po)davanja. 

Takav apsolutan odnos s tekstom vidljiv je i u knjizi Nikolić Aras, iako je njezina poetika mnogo drugačija od poetike dvaju nagrađenih pjesnika. Naime, njezine su pjesme duže i raspričanije, a u zbirci se nalazi i nekoliko lirskih crtica. Ono što mi se najviše dopada, ali je ujedno i najproblematičnije mjesto njezine zbirke, jest navala različitih dojmova i doživljaja lirskoga subjekta. Bujica je to koja kao da dolazi nepozvana u posve svakodnevnim situacijama, a lirskom subjektu ne preostaje drugo osim da joj se prepušta, i da bilježi. Očituje se to u spomenutoj narativnosti pjesme, ali i u tome što nam Aras gotovo u svakoj pjesmi donosi i svojevrsnu scenografiju, opisujući prostor (i vrijeme) u kojem se lirski subjekt nalazi, od vrha do poda. Ne čudi stoga što su joj oblaci jedan od glavnih motiva pjesama, koje će vrlo efektno nazvati divovskim kokicama ili usporediti s vaticama za skidanje šminke. 
 
Kompletiranje različitih doživljaja dovodi do čestog nabrajanja i zbijanja raznolikih motiva, kao što nam to metatekstualno izražavaju 'Izmišljena pjesma': Kad počne nova pjesma / ja ću u ovu još gurati / retrovizore, čekaonice, bočice, / tablet, autocestu, mikrofon / i kavu za put, te lirska crtica 'Intimna': Tekst se napuhuje kao riblji mjehur, škrge, val, u podne, na obali val i tekst pod palmom, kokosov orah med. Međutim, u toj navali dolazi i do nepotrebnih ponavljanja, redundantnih elemenata te prečeste upotrebe apostrofe. Stoga treba naglasiti kako su joj pjesme u kojima piše o nastajanju teksta ili se poigrava tuđim tekstovima, kao u zadnjem ciklusu knjige, uspjelije, jer silovitost emocija prati veća promišljenost i ironijski odmak.
 
Poezija ima smisla jer ne treba imati smisla
 
Kao što sam već naglasila, upravo zato što je danas nitko ne čita, poezija svojim autorima dopušta da budu jedinstveni, ali i kadikad krajnje hermetični, kontradiktorni i emotivni. Zbog toga bih se usudila reći da je domaća pjesnička scena mnogo jača od prozne, što dokazuju i značajne europske nagrade koje dobivaju naši pjesnici. Također, sve je više novih pjesničkih glasova koji obećavaju.

Takva su i spomenuta tri, a među njima prednjači Alen Brlek, čija je knjiga možda najzahtjevnija od ovdje spomenutih triju zbirki, ali i ona koja svaki svoj aspekt – figurativnost, emotivnost, ritam, igru, (auto)ironiju, paradoksalnost – iskorištava maksimalno. Čitajući njegovu knjigu, dobiva se dojam kao da je svaki tekst njegov tekst prvi i zadnji: Ne vjerujem u povijest svoje boli; / sve što je iza leđa ne postoji

Istina je, mali će broj ljudi čuti za navedene tri knjižice, još će ih manji broj pročitati, a još manji broj razumjeti. Svijet neće promijeniti još jedna pjesnička knjiga, ali će čuvati kreativne potencijale jezika, kao i proturječja naših bića, na koje proza prečesto zaboravlja, ili ih se namjerno odriče. A oni koji čitaju (i pišu) poeziju znat će čemu, primjerice, Paveseovi stihovi: Stvorio sam je iz dubine svih stvari / meni najdražih, a razumjeti je ne umijem ('Susret'), te zašto se takvi stihovi, ili užitak u njima, jednostavno ne daju parafrazirati. I zato ja vjerujem u poeziju, iako ona (možda) nema smisla.
POVRATAK NA VRH STRANICE