Riječ-dvije o alkemiji danas

Conjunge fratrem cum sorore

et propina illis poculum amoris.

("Fratri zakonjugiraše po sestricama

Propne se pop da i on gucne iz ljuvenog ćupića.")

Michael Maier, Atalanta Fugiens, 1618.

Ѭ   SATURN

Paradoksalno spavanje

Sada napokon svi znamo da rapidno energično micanje očiju u snu ipak nije isto što i san, pobogu, pa sanja se i izvan REM-a.

Prije naziva REM korišten je naziv 'paradoksalno spavanje'. Paradoks je ležao u tome što se um, u neurološkom smislu, za vrijeme sanjanja uspne po takozvanim somnambulnim lojtricama, što se također naziva stanje povišene svijesti. Aktivnost mozga na elektroencefalografu je gotovo jednaka onoj u budnom stanju. Sir Thomas Browne davnih dana dovodi to stanje u vezu s konkretnim događajem, čudesnim, naime ukazuje nam na gustu bijelu maglu koja je obavila velike dijelove Engleske i Nizozemske 27. studenog 1674. godine, kako na javi tako i u snu. To su kasnije preuzeli filmaši, konvenciju s izmaglicama, kad bi naumili da nam jasno pokažu da je sekvenca koju gledamo san, što se u početku snimalo uz pomoć dvije do tri stotine statista, ovisno o redateljskoj viziji, koji su morali pušiti tri cigarete odjednom, ispuhujući rezolutno dimove u svijet kadra. No ubrzo su sindikati stali toj praksi na kraj. Uglavnom, vratimo se paradoksalnom snu, gdje je sve vječito egzaltirano i nekako podignuto, jedino je tonus mišića značajno snižen, od toga ne možemo pobjeći. Promjene se uvode i na respiratornom nivou, a genitalije se uvećavaju.

Toma Akvinski

Toma je primjer talijanske hrabrosti i srčanosti. Usprotivio se mami, koja se usprotivila njegovoj odluci da pristupi Dominikancima, veli, odlučil sam mama, pristupil bum Dominikancu. Kaj si ponoril, sinek? Nisam, meni zgledi da jesi, al nisam, no pa ni važno ionak ne buš išel, išel bum, ne buš, išel bum, ne buš, išel bum, ne buš, buš mi ti zabranila, da ja bum ti zabranila, briga me jer bu tak kak sam rekel. (Tišina). (Da se malo smire strasti). Kad je malo pribrala misli, smirenijim tonom veli kako slijedi, mama Tome.

To je neprilično, sinek. Ugledan si mladić, fiskalno izniman, upravo dojmljiv: ajd ti lepo Benediktincu. Ne bum, idem v Dominika. Izvoli u Benediktinca, a mali to ma ni da čuje. No mati, odlučna da bude kak Bog zapoveda ni pet ni šest evo je zaključala Tomu u obiteljski dvorac. Na godinu dana. Pa ti vidi, mali, reče mama, i pojede ključ. Neš ti Tome Akvinskog, poentira za kraj mama, uz grohot koji se nekako prerano izvitoperio te se preobukao u gromoglasno groktanje, zbog čega se majka, lijepa žena, to se zna, malo zastidi, ne znaš ko gleda a i da ne gleda baš niko pa neprilično je, zar ne, pa se okrene i ode svojim poslom.

Toma sjedi na vrhu kule, narasla mu već duga kosa, po cijele dane bulji kroz prozor. U podnožju tvrđave skupljaju se čudaci razni, dolaze vitezovi, viču dal ga treba oslobodit, a i nekakve protuhe s lutnjama prilaze dvorcu i pjevaju i uzdišu na nekom čudnom jeziku, nit na latinskom a bome nit na našem, povulgarenom. Toma jedva da ih vidi koliko je sav nekakav, onako, sjetan je, melankoličan, evo već pomalo i pada u očaj, misli nikad ne bum zbrisal, a i di da idem zel ga očaj skroz, di nervoza, di stres, a mori ga i nesanica. Al najednom na ti munje ko iz vedra neba, sine mu, Tomi. Plotin veli Bog beskonačnost. I Toma veli nije da nije, je, beskonačnost je. Ali želi to pomiriti s Aristotelom. Sve tako razmišlja Toma, ne vidi da je već evo godinama vani, mama je odustala odavno, vidi nema tu sreće. A Tomi se u glavi kojekakve ideje stale vrtjet pa se vrte ko pjesnik Rumi kad se od strašnog očaja stao vrtjeti pa se pretvorio u svrdlo i već je bio par metara pod zemljom tko zna što bi bilo da ga nisu spasili drugovi i učenici, gdje bi završio, ispao bi u tamu noći jer bi probio na drugu stranu papira, eto tako se i Tomi u glavi sve uskovitlalo, misli se vrte i obrću, vamo tamo, tamo vamo, zapravo samo vamo tamo, jer imaju smjer, meni to izgleda ko da liješ finu graševinu u neki tuljac, misli fijuću, baš su ko krave kad ih pouraganjena pijavica pokupi pa ih malo povrti u svome trbuhu prije nego što ih porazbaca po smaragdnoj ploči krajobraza gdje ih brižna zemlja prima, tako se ideje pouzvrtile u umu našeg Tome.

Pa se udari bavit alkemijom, te u kemijskoj reakciji jednog spoja i žive dobiva riječ amalgam, veli spojit ću riječ lama i mag, jer me zanima i orijentalna misao, pa ću onda okrenut naopako i dobi on amalgam, no još tada ne zna značenje riječi, ali zna da ima vrijednost, osjeća to, pa je zapisuje u bilježnicu. Taaako. No i dalje je opterećen Aristotelom, Učitelj ovo, Učitelj ono, počinje ljudima već ići na jetra. Tu se tada u tintari Tominoj – a ta je trak svjetla u tmini skolastičke misli – stade odbijati od malih bijelih reketa potencijalnost beskonačnog i konačnog, svašta ništa. Uvodi razliku između matematičke i metafizičke beskonačnosti. Prvo su znakovi, brojevi, a drugo apsolutno i svemoćno. A to su već stvari koje se ne tiču Aristotela, ima on svojih problema, a kako i mi polako prestajemo obraćati pozornost na to što govorimo i već neko vrijeme blebećemo jer nam to proizvodi ugodu – a to zacijelo onda i vama čini dobro – najbolje je staviti ovdje točku na i, što biste uostalom trebali cijeniti, barem ako išta znate o životu, budući da je taj postupak u tri etape mnogo opasniji nego što se čini, jer uvijek je tako kad je riječ o magiji, a ovdje je riječ o magiji, je, riječ je o magiji, o magiji je riječ, o omađijanoj riječi; dakle, riječju, o Riječi.  

1)  ( ● )  +  2)  ( І )  =  3)  ( i ) 

Planina Kaf

Ja općenito govoreći volim doline. No moram reći da isto tako volim i planine. Rijetko idem na skijanje, zapravo nikada. Zadnji put sam bio još negdje 1995. godine. Na planini Kaf. Sjećam se vrhunaca, sjećam se bjeline, ali isto tako i jezera, daleko, daleko, u klancu. Ne znam zašto, možda me pamćenje vara, ali sjećam se da su se po jezeru uz pomoć svojih magičnih štapova kretali maleni bijatlonci, išli su i za sobom tragove skija ostavljali, ili jurili ili milili, ti mali likovi skijaških trkača s puškama na leđima. Ne znam kako i zašto, o čemu je riječ. Ali vjerojatno je samo riječ o nečem konkretnom.

●     ●    

Popadanec

Ruska riječ za osobu koja se igrom slučaja nađe negdje drugdje, ili nekad drugdje. Kao da je život ulica načičkana bezbrojnim kanalizacijskim otvorima, otvorenim otvorima, zastrašujućim crnim točketinama, pa čovjek malo malo pa nestane, padne u nešto drugo, ili se najednom pojavi tamo gdje ga se dotad nije vidjelo. A to drugo je uvijek isto, kao psihoza u obitelji njemačkog patrijarha, razlila se dakako od oca, no vazda ista. Uvijek isto. Kao pikselizirani čovječuljak u kojeg bulje dječje oči dok se kreće razinama svijesti, vamo-tamo, tamo-vamo, trči trči gonjen žudnjom da se pretvori u paru, lijevo desno, vamo tamo, dođe do nekih ljestava, ide, pa preskače prepreke, radi što treba da preživi, vamo tamo, ide, pa preskače prepreke pade pokošen! umro je, spašen je!

                     Sudbina                     nestane   

Bože moj! Nije spašen, siroti, on je iznova stvaran, opet, ne da mu sudbina  da  nestane, nema da nestane, neće da nestane, neće da nesta, čovječuljak umire i nastaje, trči uvijek, vamo tamo, uporan je, radišan je, nije da nije, je, radišan je, uporan, tamo vamo, uvijek trči, nastaje i umire,

čovječuljak nesta, da neće, nestane, da neće, nestane, da nema, nestane, da sudbina mu, da, ne, opet se stvara, stvara se iznova, siroti, spašen nije, moj Bože!                              nestane                         sudbina

●             

ϟ̊̊̊̊̊Ϡ   

Pridržavanje šamana

Pogledate li znameniti filmski zapis o šamanima koji je snimljen prije par desetljeća u Sibiru, gdje vidimo šamanski ritual, vidjet ćete kako pridržavaju šamana. Vidite, pridržavaju ga da ne poleti, vežu šamana za pojavnu realnost, on je više ne vidi. Drže ga asistenti, oni mu ne daju da odleti. Oni nisu lanci šamanu, ne, no na niskom raslinju visoravni (tu tekst prestaje).

Pogani o kršćanima, tada

Da nema Marcusa Corneliusa Fronta pa i Minuciusa Felixa možda ne bismo ni znali za strašne orgije u koje su se upuštali kršćani, a sada eto znamo, barem ako je vjerovati glasinama nastalim osluškivanjem daleke naslade čudovišnih pohotnika iz sekte križa. Evo kakve strahote javljaju poganski pisci:

"Svi znamo i čuli smo za njihova slavlja… Na taj poseban dan evo ih oni stižu hrpimice, stižu na okup, tu se skupe i okupe, na kupu su takorekuć svi, jer su dospjeli ovamo s drugima, sa ženama, djecom, sestrama, majkama, ima ih svih spolova i svih starosti. Dakle, i mlado i staro je dospjelo na proslavu. Tamo se, pijani i prežderani, krenu izjebavat na sve načine, ponajviše trpat u dupad, gdjegdje bratimice i sestrimice pa nerijetko i vertikalno, gledaju oni samo kako će da ususrete svoje prirode rođenim roditeljima, a tek djeci. A tad krenu da draže ono slatko psetance koje su, krvnici kakvi jesu, prethodno zavezali za rasvjetni stup, draže li ga draže, ćuku bijednog, sad kostima, sad mesom, a sve ne bi li se ovaj porazjario, a gladan je, to treba naglasit, pa gledaju sve kako će nagnat pašče da potrči prema hrani, e da bi taj slatki mali i ljubavi i pažnje željan psić, ali povelik i snažan, treba reći, od silnog gnjeva i gladi srušio stup pa tako razbio svjetlo. E tu, s razbijanjem svjetla, nama čestitima pada tama na prizor pa ne vidimo više, ali znamo, imamo uši, pa tako i čujemo da s naglim mrakom započinje bludilo, tuca se sve i svašta, fuk lijevo fuk desno, pa i prema dolje, prčenja razna, svašta svakog jebe u guzicu i drugdje, zavijaju od bludila i jebnog zadovoljstva ti znalci protuprirodnog fukotvora kad udare u te svoje ekstaze, a sve je to, dabome, bestijalnog konteksta, i buntovnog, znate sve i čuli ste zacijelo i sami, svi se natječu u taslačenju pa i u šakobludu, svekolike strahote, eno i cara uzelo vrijeđat, stenju od naslade i smiju se, kršćani, je li."

Inače, pisac Fronto je zanimljiv lik, ako pod zanimljiv mislimo na ono što nećemo ovaj put izreći naglas, jer to ionako nije posebno interesantno.

Zašto je Fronto tako zanimljiv, pitate se, ne pitate se ●

Fairies, dakle vile

Oni su mrtvaci prerano otkinuti iz ovog svijeta, emanacija čežnje. Zato i jesu starmali, tako smatram. Ako vam je dijete mrtvo puhalo, ne preostaje vam nego testirati stvari. Makar da utažite znatiželju. 

Sveti Gral

Počinje sve s Chretienom de Troyesom. Kod njega Percival, neuk i priprost momak, no mio i drag – takav da bi ga poželio možda ne baš za prijatelja, ali svakako za znanca, i to dobrog znanca, pouzdanog – ode u vitezove. Jer što da se radi u životu, misli si on, a pošto je onakav priglup i jednostavan, ništa mu ne pada na um, iako čeka da mu nešto dođe, bulji satima u daljinu drhteći od uzbuđenja i iščekivanja, no sav je pustoprazničan, neće toj tikvi misao da pokuca na vratan. Srećom, Percival u daljini ugleda nekog viteza pa to zamijeni za misao i pucne prstima, veli, eto ti ga na! dosjetio sam se! Sav je ustreptao, naš budući vitez. No njegova se majka izuzetno protivi tom odabiru životnog poziva. Kasnije će se dogoditi neke stvari, no prije negoli se dogode ima tu još mnogo toga što ima neko značenje.

Mjenjolik

To je fairie dijete zamijenjeno za ljudsku bebu. Ista je kao zamijenjena beba. Postoje načini kako da se otkrije je li riječ o vašoj bebi. Jedan od testova je kuhanje vode u ljusci od jajeta. Recimo ujutro kuhate u jajetu kavu. Mjenjolik se neće moći oduprijeti izražavanju čuđenja nad tim činom. Njegov diskurs pokazat će vam da nije riječ o vašoj bebi.

W. B. Yeats zvan Okultko

Bio je najmanje drago dijete svoje majke. Jedino kad bi se povela rasprava o prikazama, vilama i sl. Yeatsova majka bi se ozarila slušajući svoga sina. On je zauzvrat postao čarobnjak riječi, prozvao se Okultko, čak je i postao drugi potpredsjednik londonskog ogranka grčke nacističke partije Zlatna zora, sve to da ugodi majci. Yeats je u govorima grčkim rasistima uvijek tupio o strašnoj snazi zvuka jezika, i sve je to u redu, zapravo se slažem s tim, pa ipak, meni se oduvijek činio nekako nesretan Yeats, il očajan il egzaltiran, nema kod njega između ilja. A ne može to tako. Mi pazimo na ono između ilja, jer inače što, pa postanete očajan, postaneš očajni, a i on postane, svejedno svi postanu svi, pa ipak pripazi, očajan, postanem, očaj, jači, čiji je, postaj, načmi, pazi oči, srči čaj, pazi, i, stani, i, jači tek, jar i tekst!

Vile djeca nevremena

Vile su fairies, što znači da su zarobljenici stanja koje nije definirano vremenom. Mi smo zarobljeni u vremenu, to jest u našem pogledu na vrijeme, pa i našim pogledom na vrijeme. S druge strane, težimo dokidanju vremena kako bismo iskusili totalitet. A on isključuje promjenu, granicu. Isključuje, dakle, smrt.

Fairies su pak zarobljeni u stanju bez progresa. Kao ukipljena sjena Aleistera Crowleya nakon što je Aleister Crowley umro i tako napokon prestao kriviti majku za smrt oca, bar na neko vrijeme. Zato su katkad i tako ozlojeđena ta nenormalna i naporna bića, rekao bih. Kao da im je dosadno, ali nije, samo su bezvoljni. Oni su poput planktona, valovi svjetlosti koje će uloviti dvjestometarska usta kita, ili posebno natmureni spektroskop koji je jutros upao u bitak, kao jedno od prvih čuda umjetne inteligencije. Zato nam i katkad podmeću sebe umjesto naše djece: starmali i dosadni, s potrebom da memoriraju beznačajne informacije i udžbenike iz povijesti - to je ono što vazda očekujem od takvih mjenjolika, a znaš da sam o tome dobro porazmislio●

Izbjeglice

Uzmimo recimo nekadašnji Cejlon, taj je poznat kao mjesto na koje je sletio Adam kad je izbačen iz Raja. Tamo je i pokopan, još uvijek postoji Adamova planina, gdje se nalazi Adamov grob. S druge strane, Marija je, o Bogorodici govorim, rođena na drugom dijelu svijeta, negdje u Litvi, ili možda Latviji. Zato su i pohitali Teutonci, da potjeraju divljaka i poganina, da očiste pradomovinu Marije.

Neki kažu da je tamo rođen, i to ne jednom, George Clinton, za razliku od recimo Domenica Di Giovannija, zvanog Il Burchiello. Taj, pak, nije imao nikakve veze s Cejlonom, a je li je uopće htio imati (ili nije) ostalo je nejasno sve do danas. Štoviše, smatram da se možemo odvažiti te jasno i glasno kazati da se ni tokom današnjeg dana ništa u tom smislu neće razjasniti, odakle zaključujemo to će pitanje biti nejasno sve do sutra.  

Upozorenje Simplicija Simplicissimusa

Povjesničar Simplicije Simplicissimus poučit će nas da se velške vile nazivaju Tylwyth Teg, a tamo su dospjele iz Irske, pa ih neki poistovjećuju s irskim vilama Aos Si, mada kasnije Simplicije tvrdi da je obrnuto. Ima tamo mnoštvo klanova vilinskih, piše on u knjizi Fairie Queene (pod pseudonimom Simplicije Spenser) još tamo negdje 1580-ih: najmoćniji je aristokratski rod Bendith y Mamau (Blagoslov Majki), a na dnu su besprizorne vile iz kaste nedodirljivih: te vile niti su vješti pomorci, niti znaju raditi bogznašto drugo, pa su zato i nazvane pogrdnim nazivima Gwyllion odnosno Ellyllon. No poznavatelji materije sve to ionako dobro znaju. Nama je zanimljivo da su i hrvatske vile, a na to nas upozorava Simplicije, također plovile, doduše samo soj koji potječe s uskog poteza Pelješac-Župa-Kotor. Taj vilinski rod poznat po maestralnoj mornarskoj vještini znan je pod imenom Kroaton, a njihovi su emisari otplovili sve do otoka Roanoke, gdje su se kasnije odali poljodjelstvu i prirodnim znanostima, sve pod budnim okom nekog Thomasa Harrieta.

Oči

U 5. stoljeću pr. n. e. Empedoklo je postulirao da se sve sastoji od četiri elementa; vatre, zraka, zemlje i vode. Vjerovao je da je Afrodita načinila ljudsko oko od elemenata, i da je upalila vatru u oku koje je zatim zasjalo, time omogućivši vid. Doduše, tu su se javili problemi poput nemogućnosti jasnog viđenja noću. Empedoklo je to riješio teorijom interakcije između zraka iz oka i zraka iz izvora kao što je sunce. Platon je preuzeo teoriju emisije, koja će zatim biti razvijena u neoplatoničara. Oko 300. pr. n. e. Euklid je napisao djelo Optica, gdje je izložio rezultate svojih optičkih proučavanja. Iznio je tezu prema kojoj svjetlost putuje pravocrtno opisavši pritom zakone reflektiranja svjetlosti. Također je pokušao matematički dokazati svoje hipoteze. 

Leibniz i Newton

Newton je alkemičar, čovjek svjetla. Newton si je gurao debele igle u očne duplje ne bi li otkrio kako će to utjecati na vid. Newton je također znao gledati u sunce po nekoliko minuta. Valja reći da to nije imalo posebno pozitivan utjecaj na njegovo zdravlje, jer bi nakon takvih intenzivnih promatranja redovito ostao danima pa i tjednima u krevetu. Nešto slično kao i Leibniz, ako ne i isto, pa i isto u smislu vremena, istovremeno. 

Kamatarenje 

Calvin, recimo, veli da je lihvarenje prihvatljivo, a možda čak i poželjno ako pritom imate posla sa svim onim narodima koji su bili u doticaju sa Židovima, pa tako i Židovima. Jer, veli, pusti ti Židoviju, taj će se svijet već snaći nekako, poznata su nam svima, kaže, nahođenja tog življa da čini kojekakva podlaštva. Lihva je Židovlju, tako gleda on, rabota svakodnevna i ni po čem posebna što ne treba nikog da začudi, to su sve poznate stvari, odavno utvrđene i uviđene, nije to neka posebna nauka. Židov je takav ne može si taj pomoć sve i da hoće, a neće jer ne može, a i nije da želi, neće njemu past na um da čini čestito, na radost naroda, on to ne zna pa zato ni neće, a i da zna ne bi htio, zašto pa jer takav je Židov. Mnogi se već opeko što je pomislio da možda nije sve baš tako kako se misli i kaže, no čim bi to pomislio evo ide mu Židov ususret sve gledajuć gdje i kako će da ga prevari i pokrade, pa ga i prevari i pokrade, i eto ti dokaza da se i sam uvjeriš da je tako kako se misli i kaže, jer zašto bi se sve to mislilo što se misli i kazalo što se kaže da nije tako kako se misli i kaže, to ne bi imalo nikakva smisla, to vodu ne bi pilo. Gleda taj lihvar vazda gdje će da te prevesla, ti hodaš zemljom, radiš, sav marljiv, a on stoji besposlen, pa si sve misli i sve gleda gdje će i kako te posaplest pa dok ti ljevicom pomaže da se uspraviš na noge desnicom ti već uzima zlatnik, a možda i usput ostavlja neku urokljivu grozomoriju u džepu, crnu magiju ti je već ponamijenio, nema tu, to ne zna drugo ni drugačije, ide on kroz nespašeni život gledajuć samo gdje će i kako će da ti smjesti i da ti zlonaudi, jer rekosmo već citirajući našeg dobrog Calvina, tako to Davidovu sljedniku dođe, tu ti druškane moj nema unutra van.

Paracelsus

U svim stvarima nalazi se otrov, i ništa nije bez otrova. Samo doza određuje da li otrov jest, ili nije – otrovan.  Mala doza arsena je dobra, to znaju neka dobra braća. Arsen je jako spor ●

MJESEC

ﬓ 

                                                                                        

Domenico Veneziano i Andrea del Castagno

Evo me s pričom o znamenitim kvatročentističkim slikarima Domenicu Venezianu i Andrei del Castagnu. Dakle, ovako: Castagno, inače Firentinac i srcem i dušom, ubi Venecijanca Veneziana. Zlotvor, kažete? Možebitno. U svakom slučaju, taj nam zločin javlja Giorgio Vasari u svojim Vitama iz 1570. godine, veli Vasari da se Castagnu oko 1460. godine napunilo srce mržnjom i ljubomorom i raznoraznim nemilim stvarima pa ubio Veneziana. Poslije su kojekakvi znalci i školnici naobraženi po tim pitanjima doveli to u sumnju, jer da je Castagno umro okužen četiri godine prije Veneziana, što Firentinčevu krivicu u najmanju ruku čini dvojbenom. Međutma, ne bih rekao da to znači da sigurno nije kriv. Jer tko može znat što je ovdje bilo posrijedi, kakve su sve čarolije zakračunate u ovu nerazmrsivu zavrzlamu, pravu misteriju.

Castagnov se zločin odista čini kompleksnim, ne nužno i kompliciranim. Što više razmišljamo o mogućim načinima počinjenja zločina to se množe pitanja, pa i potpitanja. Tko zna?

Je li Castagno možebitno otposlao Venezianu pismo puno kuge, pa je ovo malo duže putovalo? Nije nemoguće, bilo je to davno, em banditi, em loše ceste, a ljudi priglupi, nemaju ni znanosti ni tehnologije, skroz naskroz nerazumni, maltene djeca. Bilo je među ovom dvojicom svega, u to ne treba sumnjat, dubioza kojekakvih, a i raznih zlokrvljenja i tko zna čega sve ne, kako to već ide uz ovakve priče, misteriozne. Castagno je umro sav pokužen, nema se tu šta reći, kuga ga je pojela cijelog. Možda ga je to ozlojedilo, jer gleda on i sve si misli, je li to pravda, da ja bogomdan talent evo ležim mrtav kugom pokošen a ovaj ovdje iz Venecije, mada solidan slikar, razmjerno kvalitetne tehnike makar ne i posebno dobar crtač – on će da živi, njega pripustilo da nastavi slikat oltarne pale po crkvama moje domovine i tko zna što još. 

Da je Castagno bio spreman na razne nepodopštine, je. Pa opet, mislim si, kako je ubio Venecijanca ako je i sam mrtav, i to ne odnedavna pa da netko izloži kakvu postavku ili teoriju tog i takvog smjera, pokušavajući obrazložiti način na koji je slikar mogao ubit kolegu mada je i sam mrtav, recimo da može bit da se tek umrli Castagno – takav svjež i nov među neživim svijetom – možda nije još pravo ni uklopio u nepostojanje pa se nije ni posve umrtvio i zato ubija, što meni zvuči skroz besmisleno, ili se možda nakratko odrigorio mrtvački pa je onako usput nekim trzajem poveo suparnika Veneziana u smrt? Ne pristajem na takve hipoteze, pokušaj toga tipa oborit ću ja mnogim argumentom, oborim ga sve da je mrtav tek koji dan ili mjesec, no s obzirom da je bio mrtav četiri godine ništa od toga ionako neće proći, jer četiri je godine već prava mrtvost, nema tu više ni lijevo ni desno, baš si mrtvac, raspadaš se sav i pretvaraš u kostur, odbojan si i besprizoran kadaver, ni crve više ne zanimaš a i bakterije ljudožderke te zaobilaze ako mogu, čak si prestao i smrdjeti onako zastrašujuće i pakleno, napustili te svi strašni i jezoviti elementi pa te se ni djeca možda ne bi plašila da te iskopaju već bi ti šutali lubanju kao da je koščata lopta, drugim riječima već si toliko radikalno iščeznuo pa ti se ni ništavilo nešto baš ne raduje i odavno više ne gleda kako će da te primi i pogosti, a i obitelj te je postupno već zaboravila, ako već i nisu dokraja, osim tvoje obudovjele žene koja se već poodavno udala, ona te se zna sjetit, no nije da nešto rado pomišlja na te, jer ako i pomisli veli puj! mrtav si rugobo ljudska, neka si, vrag ti iskazo dobrodošlicu, no tebi je, misli ona, sigurno sve isto jer si bio ništarija pa ti ni nema neke razlike, a da ne kažem da si đubre oduvijek bio pa sad kad si se u đubre odoslovio ni ne vidiš promjenu, tebi uvijek sve ravno, takav si ti nitkov, bit će da veliš, veli, meni ni iz džepa ni džep.

Uostalom, pustimo taj slučaj, nije to tako bitno nama današnjima. Dobro sad, nećemo reći da je posve nebitno, nije nebitno, ni bitno ni nebitno, ko što kaže ona od maločas, ona mrtvačeva bivša, meni ni iz džepa ni u džep●

Tehnika prelazaka

Leonardo da Vinci: taj bi nahranio životinju, neku, otrovom. Nakon njezina uginuća secirao bi je i izvadio otrovani organ kojim bi nahranio sljedeću jedinku. Pa hajmo još jednom. Taj proces ponovio bi četiri ili pet puta. Smatrao bi da otrov jača sa svakim sljedećim prelaskom. Elegantno, mora se reći, kao smrt, kruta 16-godišnja debitantica u filmu Prohujalo s vihorom što se spušta niz stepenice dok joj cijeli establišment plješće, a najavljivač predstavlja: pozdravite velikim aplauzom prekrasnu gđicu Smrt! Kako je samo smiješna dok takva trapava silazi niz stepenište svijeta, obodrit ćemo je, siđi dušo, tako...

Alhazen

Tog Alhazena mnogi vide kao najvećeg optičara u povijesti. Ovaj učenjak iz Bagdada oborio je ustaljeno mnijenje, koje je u nepobitnu istinu uveo Galen u 2. stoljeću. Alhazenovo djelo Kitab al-Manazir (Knjiga o optici) tako možemo smatrati nekom vrstom prekretnice u povijesti misli, pa ga eto i smatramo. Zašto? Iako se smatra Alhazenovim znanstvenim remek djelom, ono je preživjelo jedva, ali kad kažem jedva mislim stvarno jedva, jedva. Napisao je tekst između 1011. i 1021. godine u Alhazenovoj kući, u kojoj se osjećao kao u zatvoru, no pretjerivao je po običaju Alhazen, bio je u najobičnijem kućnom pritvoru. Alhazen iznosi mišljenje da (tu prestaje tekst).

La Taffana  - Aqua Taffana

Prodavana u Italiji kao preparat za njegu, no žene bi dobivale upute prilikom kupnje. Autorica Taffana je odgovorna za najmanje pet stotina mrtvih muževa.

Muhare i tehnika prelazaka

Evo, čitam knjigu leksikografa i farmakologa Ljubiše Grlića, ima tu svega, pa tako i ovoga što se upravo spremam izreći. Na Kamčatki šamani žderu muhare pa gledaju uokolo, gledaju da vide, baš sve, sve što žele. A i bogat svijet se onda krene obžderavat muharama pa zvjerkaju uokolo, vidoviti su, pa onda ispravno predvide događaje što će se dogoditi za par minuta, kad će priubogi polusvijet gladan toga da i on vidi doći hrpimice pred kućne pragove bogatih muharoždera, leći na tlo i otvoriti usta, sve se to lijepo vidi mada se nije još dogodilo, a onda će ugledni i ekonomski stabilni otvoriti vrata, evo praktički već to čine - poklopilo se viđenje s vremenom u kojem obitavaju nevidoviti što vide njih vidovite, a opet to nije obično gledanje već idealno gledanje bez pogleda naprijed nazad vamo tamo, sve se preklopilo i poklopilo – otvaraju vrata, otkopčavaju hlače, vidoviti muškarci uzmu uda a žene čučnu nad otvorena usta sirotinje pa hajmo, zlato prelazi iz jednog u drugog, iz jednih u druge, pišanja razna, pišaju svi, likvidno društvo, pišaju tu pa tamo, ponajviše u razjapljene ralje priprostog polusvijeta, vidi ih što pišaju, pišaju u usta vidoviti ovima što će tek da progledaju. 

Melankolija i erotska patologija

Melanchthon, pravim imenom Philipp Schwartzerdt, između melankolije i erotske patologije stavlja znak jednakosti. Međutim, u to vrijeme znak jednakosti još nije izmišljen stoga taj iskaz ništa ne znači. Svejedno, veli Melanchton – u našim krajevima poznatiji kao ljubavnik i izvršilac oporuke Matije Vlačića Ilirika – melancholia illa heroica! On se u te stvari razumije, uostalom, zato se je i prozvao Melanchthon, jer ga je gnjurilo u crnu vodu melankolije svako malo, svako malo. No čujmo mi radije što kaže liječnik iz Montpelliera Bernard Gordonski, on je ipak najveći znalac u tim pitanjima. U poglavlju knjige Lilium medicinale naslovljenom De amore qui hereos dicitur kaže:

Bolest zvana hereos je melankolična tjeskoba koju izaziva ljubav prema ženi. Uzrok te bolesti je slabljenje sposobnosti procjenjivanja, radi veoma snažnoga dojma koji ostavljaju stas i lice. (…)Njegova (muževljeva, opa!) je prosudba do te mjere iskrivljena da on neprestano misli na žensko obličje, zapušta svoje poslove i jedva čuje što mu netko govori. A budući da je radi toga stalno zamišljen, to se stanje može nazvati melankolična tjeskoba. Ono se naziva hereos, jer ta bolest često pogađa plemiće i velikaše koji se odaju užicima i sladostima. 

Bernard nastavlja s očitavanjem sindroma bolesti, eto tu je i "nedostatak sna, hrane i pića". Ističe kako muškarac pogođen tom bolešću postaje krajnje emocionalno nestabilan, iregularnog bila, a česta je i "manija lijevodesnog hodanja".

Što se tiče prognoze oboljelog muža, Bernard Gordonski je uvjeren da to ne sluti na dobro. Ako se ne liječe, kaže profesor doktor, postaju manični i umiru. Pa ipak, Bernard Gordonski predlaže terapiju za oboljele, kuru koja započinje 'nježnim metodama' poput razgovora, uvjeravanja. No nakon tog nježnijeg uvoda liječnikova metoda nalaže nešto žešće lijekove, primjerice bičevanje, u kombinaciji s recimo dužim putovanjem, a sve to uz pojačanu dozu erotskih zadovoljstava. Za takva će djela velikaš uperiti pogled prema dolje, u smjeru sramnog i neukog polusvijeta, jer poradi prekomjerne razine raspomamljene bludičnosti nema govora o druženju s uglednim i čestitim djevicama. Stoga lijek valja tražiti ubirući sokosočne plodove žena društveno nevažnih, među dnokacnim svijetom. Napaćenom heroju niskorodne besprizornjače valja ubrati po potrebi, namaknuti ih silovito i bezdogovorno. Valja doličniku istrgnuti ženturače brutalno, ako se ne daju drugačije, a zatim ih poradi zdravlja i postizanja psihofizičkog ekvilibrijuma divljački istaslačiti, potapunjati sladostrasno. Poradi zdravlja valja zatočniku tu ženskad žestoko i raspomamljeno razodžbudžuriti, kakogodno, kako se već oboljelom mužu mili i na koji način naslada velikašu prija, ovisi o finesama njegovog fukotvornog sintetizatora, a sve to ne bi li se tako protucao put do izlječenja, odnosno nasladom očistio od zlog virusa iz samog pakla odaslane melankolične opsjednutosti. To treba dodatno pospješiti pojačavanjem doze, uvođenjem više žena u sladostrasnu jednadžbu.

U sklopu metode odvraćanja jedan Marsilio Ficino preporuča coito, digiuno, ebrieta e esercizio. U slučaju da ni to ne pomaže (isključivo ako ništa drugo ne pomaže) Bernard Gordonski predlaže usluge grozne starice. Vještičurina tada priprema dramatičnu jebnu inscenaciju,drugim riječima šok-terapiju, to ima da pomogne heroju, a ako ne, eto ti ga mrtvog, mrtav je●

Poisoned Apple

Leonardo je hranio drveće otrovom, voćke u voćnjaku. Tažio im je žeđ ulijevajući im otrov u koru. Sve kako bi neka mlada dama, svejedno kako se zove, ubrala jabuku i pojela je. Dobro kaže onaj koji je rekao da ga sve to podsjeća na Atalantine zlatne jabuke pune DDT-a.

Aristotel i anđeli

Naravno čim je čuo za anđele evo trči već Aristotel, pokušava shvatiti načelo po kojem anđeli djeluju. Kako princip može potaknuti akciju, djelovanje? Uvodi niz posrednika. Elementi između principa, mediji koji potiču fenomene. Osim toga, pita se, od čega se sastoje njihova tijela? Nisu korporalni, ali svakako postoje. Što se tu, kvragu, događa?

Paradoksografi

Stari Grci pa bogami ni Rimljani nisu upotrebljavali termin paradoksografska književnost. Sve se mijenja pa i taj naziv. Inače, ta se inovacija pripisuje Westermannu, koji je 1839. godine sasvim slučajno nabasao na nju u svojoj knjizi Scriptores rerum mirabilium Graeci. Doduše, ne smijemo prijeći preko toga da Tzetzes još 1826. koristi izraz paradoksa, na to nas još 1912. godine upućuje Schmidt, ali neki kažu da je to kod Tzetzesa (po njemu je dobila ime ce-ce muha) štamparska pogreška, da je naumio da kaže paralaksa, oko čega uostalom do dandanas traju silni prijepori. Umjesto toga Grci su koristili naziv thaumásios za literarne poduhvate tih i takvih literata, paradoksografa, valja priznati u znatnom postotku šenutih entuzijasta, iako nije lako reći kojemu, no svakako u znatnom.

Znam da nemate vremena ali sad kad sam spomenuo Schmidta bila bi šteta ne reći da su Schmidt, ali i Christ, bili oštri na jeziku, bogami bili su baš strah i trepet klasične filologije a i drugih humanističkih područja početkom 20. stoljeća: Uns erscheint diese ganze Schriftstellerei als ein Parasitengewächs am Baum der historischen und naturwissenschaftlichen Literatur!!!

Tu se ne bismo usudili ni što dodati ni oduzeti●

Anđeli

Anđeli su Božji glasnici. Na grčkom angelos znači glasnik, izaslanik. Prema židovskoj tradiciji to bi možda imalo značiti da su anđeli tek riječi, ili jezik. No možda (sljedeća dva reda nečitka)

Škole trovača

U renesansi su se najcjenjenije škole za obučavanje trovača nalazile u Rimu i Veneciji. Između njih je vladala stalna napetost, nešto poput hladnog rata. Odnosi su se popravili s vremenom.

MARS

ʩ̊ 

Anđeli u vremenu

Dakle, neki anđeli su pali, pali anđeli. Međutim, neovisno o tome, s vremenom se znalcima, misticima i vizionarima objavilo da anđeli nemaju volju. Oni su poput baterija koje napaja svjetlost Boga. Oni su čista svjetlost, čista ideja, to jest objava. No, pitam se, jesu li zaista. Beskonačnost u svjetlosti, a to nam je poručio Leibniz, može biti Bog, i samo Bog. Diogen u 5. stoljeću razmišlja o tim stvarima. Kerubini su baterija znanja, Serafini ljubavi. Tron moći. Oni su prvi posrednik, napajaju se božjom svjetlosti kao leptir koji kontemplira svjetlost lampe u tmini. Anđeli kruže oko svjetlosti posve obnevidjeli, u čistoj kontemplaciji, okrenuti magnetičnoj ljubavi Svevišnjeg. S njih, kroz njih, preko njih, svjetlost ide prema dolje, prema novom trojcu, a zatim preko njih prema zadnjem triju. Koliko se energije gubi u procesu, takve stvari zanimale bi Aristotela da je hijerarhija bila uspostavljena. Zapravo zanimale su ga, no preko njegovih sljedbenika sljedećih 1500 godina.    

Asurnasipal II

E, taj je znao da bude okrutan, bit će da je imao i psihopatskih tendencija. Međutim, dobar vladar, stabilan. Volio je da potpali, to ćemo priznat, međutim, ljudi zaboravljaju, bio je rat.

Anđeli stanari

Sada ću reći nešto, sačekajte trenutak.                                       Evo, ovo: postavljam pitanje stanara: tko je vlasnik, tko je podstanar, i kakva kvadratura u metafizičkom svijetu nam se uopće nudi. Recimo franjevci, posve privrženi Franji, bili su posve sigurni, a možda su još uvijek, da je pokojni Franjo, Asiški dakle, na neki način uselio u prazan anđeoski stan kao hrvatski branitelj u stan protjeranih Srba '91, zauzevši mjesto koje je nekad okupirao anđeo. Franjo je preminuvši osnažio. Postao je anđeo. Kako sad to? odakle sad to? e Toma Akvinski neće se nikako složiti s time, veli kako sad to?. Pitanje palih anđela postoji, pa ipak ne opstoji. Kako je to moguće? Nikako, u tome i jest ključ. To je pitanje ad acta, anđeli, rekosmo, nemaju volju koja bi ih mogla potaknuti da padnu. Oni ne posjeduju osobnost. Ne može im biti dosadno. U redu, ali saslušajte što hoću reći. Stari indijski mudraci znali su da se bog nalazi u svima nama. Oni su taj entitet, to duhovno načelo u svakom čovjeku, nazivali – stanarom. Je li možda Franjo preminuvši upao u tu zapremninu kao da je riječ o srpskom stanu a ne onom u vlasništvu anđela, a ako jest je li se anđeo izlio u očaj, a ako nije, je li se onda barem Franjo promijenio i do kraja ispunio svojom voljom prazan prostor bezvoljnog poštara i je li ga otkupio i pošto, a i što ako je, a i što ako nije, ta možemo li uopće govoriti o promjeni, ta možemo li uopće govoriti o ičemu, pa i rečenoj promjeni, dakle postavlja se pitanje možemo li govoriti o promjeni, a ako možemo, dakle ako govorimo o promjeni govorimo li u tom slučaju o nekoj promjeni?

Fumo mortale

Leonardo da Vinci je pokušavao usavršiti kemijsko oružje koje je trebalo pasti s neba na neprijateljske brodove. Kombinacija arsena, žabljeg otrova, sumpora, otrova tarantule pomiješana sa slinom bijesnih pasa. Borgije su pokazale određeni interes, a sa sobom su donijeli recepte otrova iz Španjolske, tradiciju arapskih znalaca, i, najvažnije od svega, Picatrix. Voljeli su i otrove s faznim pomakom, ali i one koji su odmah djelovali. Recimo La Cantarella, pripravak od malo poškropljenog arsena na svinjskim crijevima, s malo fosfora i drugih kemikalija. Arsen nema okusa ni mirisa, ne ostavlja trag, ali je jako spor, kao što sam već rekao, barem mi se čini da sam to već rekao●

Mandragora

Pri čupanju madragore iz tla ona vrišti poput Gospodara, i onaj koji čuje vrisak mandragore ući će u društvo onih koji nikada nisu ušli u postojanje.

Ginevra D'Este u vrtiću

U Vrtiću sam, budući nadaren, zavladao nad drugom djecom istoga časa, pogotovo kad su vidjeli da mogu levitirati. Vladao sam poprilično strogo, ali pravedno. Najradije se sjećam jedne djevojke, ime joj neću spominjati, a nije ni važno, jer sam je ionako nazivao Ginevra D'Este. Ja sam nju nagovorio da me zove Monsieur Helebarda, a u nešto intimnijim prilikama dopuštao sam joj da mi se obraća s Gospodičić Sikirica. Znao sam joj darovati drago kamenje. Voljela je opal pa bih joj ga i darovao, prigodice. Mladost, ludost, kažu, iako oduvijek govorim da ti koji su to smislili ne poznaju život, a da ne govorim o onima koji to kažu, ili čak počesto govore, bože me sačuvaj takvih. Ne poznaju život, ali ne poznaje ga zapravo nitko, svakako ne kao što ga poznajem ja●

Fikcije

Descartes je imaginarne brojeve nazvao imaginarnima, no zamislite ovo!, nisu oduvijek bili takvi, imaginarni, stvari se mijenjaju, sve se mijenja. Slušajte me kad vam velim da ih je engleski matematičar Wallace prije toga nazvao fikcionalnim brojevima. Ali nemoš protiv Descartesa, taj je svugdje bio, sve vidio, gledao je uživo sa svojim prijateljem Sir Thomasom Browneom znamenitog dr. Tulpa gdje operira po mrtvacu i usput poučava prisutne anatomiji, doktoru je to čas posla, a i Descartesu, taj je znao s vremenom, sve je bilo kao po špagici, praktički si mogao sat naviti po njemu, baš je bio aktivan, evo čitam da je bio on navodno i u Tibetu, vidio je kako nastaje projekcija cijele naše stvarnosti, kako je sve puka Tulpa što je otjelovljeni Buda projicira po platnu dimenzija, išao je tamo sa svojom suprugom, Amerikankom Diane Evans, koja tamo kao da nije bila baš svoja, al baš su bili svjetski ljudi, iako malo ukočeni, kao kakvi automati, gospodin i gospođa Rene Descartes.  

ਇ pa i ਈ 

U kmici ਇ je izgubilo nešto od svega što je imalo, no što je imalo i gdje sam to ja i tko to neprestano govori? 

Parisina Malatesta

Kasnije sam djelić svoje pozornosti poklonio curici koju sam oslovljavao s Parisina, no češće s gđica Malatesta, a pokadgdje i Malamadam Zločesta. Njoj se svidjelo, koketi, pa je uokolo trčkarala i vikala ja sam mala testa! ja sam mala testa! Mene je to beskrajno zabavljalo, baš kao i ljubomorni i zločesti Ginevrini komentari, kojima nije kvalitetno prikrivala jar. Sjećam se da sam joj kazao; "Ako sam i zabludio, svjetlo moje, to sam učinio kao okularni atletičar, kako bi rekao Chesterton, dakle, pamti! zabludio sam tek okularno. Dok ne zabludim molekularno ima da budeš kuš, mače moje, pače, luče mi pripadajuće."

Ona mi se na to nasmiješila, sirota, misleći valjda da sam joj time dao do znanja da postoji mjesta za samo jednu mladu damu u mome svijetu. Tada bih je pokretom koji odaje iznimnu sigurnost u eleganciju vlastitih kretnji privukao k sebi. U otvoreni bih joj dlan stavio rumeni kamenčić, doduše ne baš dragi kamen koliko kamen dragog, to jest mene. Njima sam obilovao, tim kamenčićima, crvenim. Reći ću vam ovo: to su bili u crveno ofarbani bubrežni kamenčići, najednom sam njima stao obilovati. Bili su mi puni džepovi kamenčića, tog bub-kamenca, sitnih lažnih opalčića, pa i safira. Neke sam naumio pretvoriti u smaragde, no sada se ne mogu sjetiti jesam li to učinio.

Jesam li? 

    Sretni dani●  

Crkva i ropstvo 

U vizigotskoj Španjolskoj u ranom srednjem vijeku crkva koja posjeduje manje od deset robova smatra se siromašnom.

Crkva i ropstvo

    Sretni dani●

Neven Svilar (Tu tekst prestaje)