Utorak
15.09.2015.

Rasizam u američkoj poeziji




Extra_large_serena
foto: Marianne Bavis
A+ A-
Najbolji način da započnemo tekst o skandalu vezanom uz novu antologiju suvremene američke poezije, originalnog naziva Best American Poetry, jest da se osvrnemo na upravo završeni posljednji Grand Slam teniske sezone, US Open. Pritom nećemo govoriti o podvizima Novaka Đokovića koji je osvojio deseti Grand Slam naslov, kao ni o upornoj Talijanki Flaviji Pennetti koja je u 34. godini postala najstarija debitantska pobjednica u povijesti i nakon toga objavila kraj karijere. Ovo izdanje US Opena obilježili su drugi događaji, koji imaju malo veze sa samim tenisom, a više s rasizmom.
 
(Ovom prilikom, doduše, nećemo se fokusirati na skandalozno ponašanje gledatelja u finalu Đoković-Federer, o čemu se proteklih dana intenzivno pisalo, a koje su mnogi novinari te sadašnji i bivši tenisači nazvali čistim rasizmom. Usprkos tome, potrebno je naglasiti da nije nimalo slučajno da je odnos publike na Grand Slam turnirima, posebno na Wimbledonu i US Openu, prema tenisačima iz Istočne Evrope u najmanju ruku odvratan - od Ilie Năstasea pa do Ivana Lendla i mlade Martine Navratilove, od Monike Seleš, pa do Petra Korde, Jevgenija Kafeljnikova i sada Novaka Đokovića.)ž
 
Kada je riječ o pitanju rasizma, američkim medijima posljednjih dana dominira priča o poznatom tenisaču Jamesu Blakeu, nekadašnjem četvrtom igraču svijeta, kojeg je usred bijela dana u New Yorku napala policija, nanijevši mu lakše ozljede. Objavljene snimke nadzorne kamere pokazuju kako je Blakea, koji je ispred hotela čekao limuzinu koja ga je trebala odvesti u Flushing Meadows gdje se održava US Open, zaskočio policajac i brutalno ga srušio na pod, te mu je pred začuđenim prolaznicima i gostima hotela stavio lisičine.

Kasnije je policija objavila priopćenje u kojem se ispričavaju Blakeu, i naravno s indignacijom odbijaju sugestije da je bilo riječi o takozvanom rasnom profiliranju, fenomenu s kojim se redovito suočavaju afroamerikanci. Štoviše, da sve dobije bizarnu notu, NYPD komesar je rekao da se to dogodilo naprosto zato što James Blake nalikuje kao jaje jajetu osumnjičeniku s kojim se zamijenjen. Doduše, nije htio pojašnjavati zbog čega policija usred grada brutalno napada čovjeka koji je osumnjičen za falsificiranje osobnih iskaznica.
 
Paralelno s ovim nemilim događajem nekoliko američkih novina, a posebno se to odnosi na sjajne tekstove u Chicago Tribuneu i New York Timesu, objavili su velika istraživanja zarada tenisačica, prema kojima ispada da daleko najbolja tenisačica svijeta, i jedna od nekoliko najboljih u povijesti, Serena Williams, zarađuje mnogo manje sponzorskog novca od tenisačica koje redovito razbija na teniskom terenu.

Tako je, na primjer, Maria Šarapova u prošloj godini zaradila 25 milijuna dolara od sponzorskih ugovora, a Serena Williams gotovo upola manje, 13 milijuna. To ne bi bilo posebno zanimljivo da Serena Williams iz Comptona nije u posljednjih 17 mečeva Šarapovu pobijedila 17 puta.   

Spomenuti događaji daju potpuno novo značenje nazivu 'bijeli sport', a ovdje su nam poslužili samo kao dobar pokazatelj koliko je rasizam raširena pojava i koliko podzemne vode rasizma imaju ogromnu ulogu u američkom društvu.
 
Dakle, govorimo o događajima u proteklih nekoliko dana, i to onima koji su zbog činjenice da su u pitanju svjetski poznata imena dobili publicitet. Takvi događaji, i naravno oni mnogi gori koji se događaju svakodnevno, no koji medijima nisu nimalo zanimljivi, uzrokuju i nešto što se u Americi naziva 'bjelačkom krivnjom', licemjerje koje je jednako toliko sveprisutno kao i sam rasizam. 
 
A taj tip licemjerja je vrlo često najviše izražen upravo u onom segmentu društva što samoga sebe smatra prosvjećenijim i znatno naprednijim od ostatka Amerike. Upravo zato prave ispostave waspovskog intelektualizma, poput njujorških galerija ili izdavačkih kuća koje objavljuju poeziju, pokazuju se kao prave maskote licemjerja pozitivne diskriminacije. Sljedeći primjer se u tom smislu pokazuje kao idealan uzorak.
 
Pjesnik Michael Derrick Hudson, inače bijelac iz najbjeljeg bijelog odreska Amerike, Indiane, godinama je neuspješno pokušavao objaviti svoje pjesme. I onda je kao kakav pjesnički profesor Baltazar razmišljao, razmišljao, razmišljao, i napokon se dosjetio! Njegove pjesme se već neko vrijeme lijepo objavljuju, pa je tako prošli tjedan nekoliko pjesama objavljeno i u antologiji suvremene američke poezije. Kako je došlo do te promjene?

U malom tekstu uz pjesme autor je priznao kako je pjesme iz antologije The Bees, the Flowers, Jesus, Ancient Tigers, Poseidon, Adam and Eve dugo pokušavao objaviti bez ikakvog uspjeha. Nakon što ga je odbilo više od 40 izdavača, Michael Derrick Hudson odlučio se na radikalnu promjenu. Uzeo je pseudonim, i to ne bilo kakav, već kinesko ime. Nakon što je promijenio ime u Yi-Fen Chou pjesnik je vrlo brzo ne samo našao izdavača, već je postao cijenjeno pjesničko ime čije pjesme sada ulaze u antologije. Kad god ga časopisi odbiju dva-tri puta, Hudson, ne budi mu teško, odluči promijeniti ime, i eto pjesme u časopisu!
 
Ovo priznanje u antologiji koja je objavljena prošlog tjedna izazvalo je veliku aferu u američkom izdavaštvu, potaknuvši brojne autore, posebno azijskog porijekla, na reakciju. Književnica Jenny Zhang je objavila tekst u kojem je pozvala publiku da potraži tekstove američkih pjesnika azijskog porijekla koji nisu uključeni u antologiju, no čija poezija treba ostati upamćena i dugo nakon što svi zaboravimo na tog tipa sa žutim imenom.

Jenny Zhang je napisala i kako su je njezini bijeli kolege na književnim radionicama konstantno podsjećali na činjenicu da je ona trenutačno u mnogo boljem položaju od njih, s obzirom na pozitivnu diskriminaciju koja je na snazi u američkoj kulturi.
 
Zheng je rekla i ovo: Bili su besramni u svojoj ljubomori i sigurnosti da su moja rasa i spol nedvojbeno goleme prednosti, što je impliciralo da je moja poezija mogla biti totalno mediokritetsko sranje i da bih svejedno uspjela kao pisac. 
 
Najgore u ovoj posljednjoj izjavi jest da su ti bijednici zapravo bili sigurni da su u pravu, no ono što oni nisu shvaćali, niti će ljudi poput njih to ikada shvatiti, jest da su oni sami zapravo razlog i uzrok situaciji u kojoj se može dogoditi skandal kao ovaj s Hudsonom.
 
Ken Chen, direktor Asian American Writers’ Workshopa, valjano je ukazao na uzroke situacije, pogodivši Hudsonov psihogram: U New Yorku, gdje skoro 70% stanovnika nije bjelačko, samo 5% pisaca koji su recenzirani u New York Timesu nisu bijeli. Hudson je vidio te mrvice zapitavši se zašto nisu njegove. Prije nego lukavi oportunist, on je samo još jedan histerični bijelac, ljubomoran na onih nekoliko obojanih pisaca koji su probili književnu karantenu.  
 
Inače, taj isti New York Times otkrio je kako je Hudson ime Yi-Fen Chou preuzeo od svoje razredne kolegice iz srednje škole u Fort Wayneu. Chou je odbila dati izjavu, no njezina sestra je rekla kako je Yi-Fen strahovito bijesna zbog postupka svog nekadašnjeg razrednog kolege. 
 
Probijanje književne karantene je privilegija rijetkih, a kolonijalni mentalitet prisutan u kulturi je toliko snažan i gust da svi ne-bijeli pisci također mogu kao parolu preuzeti onu strašnu prošlogodišnju I can't breathe. Koliko god sve to živciralo književne talente iz radionice Jenny Zhang. 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.