Utorak
19.02.2013.

Ed Wood svjetskog pjesništva




Extra_large_mcgonagall
A+ A-

Swans sing before they die - 'twere no bad thing
Did certain persons die before they sing

Samuel Taylor Coleridge

Što je to pjesnik? Osoba koja piše pjesme, valjda. Ako je tako, onda valja postaviti pitanje što je to pjesma, odnosno što je to poezija.

Što je poezija tako je blisko pitanju što je pjesnik da odgovor na jedno sadrži i rješenje drugog. Jer to je distinkcija koja proizlazi iz samog poetskog genija, koji izgrađuje i uobličava slike, misli i emocije pjesničkog duha.

Ovo su riječi jednog od najvažnijih pjesnika engleskog jezika 19. stoljeća, Samuela Taylora Coleridgea.

Na pitanje što je pjesnik pokušao je odgovoriti Søren Kierkegaard, taj izmučeni geniji postdekadentnog kršćanskog Zapada.

Što je pjesnik? Nesretan čovjek koji skriva duboku patnju u svome srcu, no čije usne su tako sastavljene da kad uzdah i jecaj prolaze kroz njih to zvuči poput prekrasne glazbe… A ljudi se sjate oko pjesnika i kažu: "Pjevaj ponovno", što će reći, "Neka nove patnje razdiru tvoju dušu ali neka tvoje usne budu namještene kao i ranije, jer će nas jecaj prestraviti, ali muzika, to je blaženstvo".

Što je to pjesnik? Definicija pjesnika jest da je to osoba koja piše pjesme. Znači li to da je svatko tko napiše pjesmu pjesnik? Je li svatko tko fućka malenu improviziranu glazbenu temu skladatelj? Ili to postaje kad zapiše note?

Kad smo već dotaknuli polje muzike u kontekstu poezije, spomenimo i definiciju pjesnika jednog Boba Dylana, koji je rekao: "Mislim da je pjesnik osoba koja nikad ne bi sebe samu nazvala pjesnikom". Doduše, mnogo kasnije se malo pogubio te je izjavio i sljedeće: "Ja sebe prije svega smatram pjesnikom, a tek potom glazbenikom. Živio sam kao pjesnik i kao pjesnik ću i umrijeti."

Dylan jest protuslovni sroljo, što ne znači da nije genijalan. Iako mu neki to odriču, nazivajući ga kradljivcem. No, u modernistički kanon poezije Zapada odavno je ušla krilatica 'nezreli pjesnici imitiraju, a zreli pjesnici kradu'

Rijetki su genijalni pjesnici, zreli pjesnici tek nešto manje. A ima bezbroj onih kojima drugi odriču pravo da ih se naziva pjesnicima.

William Topaz McGonagall, devetnaestostoljetni škotski pjesnik dugo je smatran najgorim pjesnikom engleskog jezika. Njegovi suvremenici ismijavali su poeziju ovog pjesnika, autora dvjestotinjak pjesama, pogotovo njegovo korištenje ritma, koje su nazivali posve nepriličnim i pogrešnim. Ovaj je pjesnik zbog toga često postizao posve suprotan učinak od onog očekivanog. Bio je nepriličan. Njegove pjesme gotovo da su imale dadaistički karakter. Odatle i neizmjerno divljenje koje su prema njemu iskazivali mnogi nakon njegove smrti. A i njegovi javni nastupi imali su sudbinu sličnu nastupima dadaističkih pjesnika, posebno pariške horde 1918. i 1919. godine, koji su u konfrontaciji s publikom često dobivali smradne projektile u glavu. Zato se i njegovi nastupi danas čine poput pravih provokativnih performansa.

Za života ismijavan, ovaj je pjesnik doživio slavu nakon smrti. Kažemo 'pjesnik', iako su neki osporavali opravdanost naziva 'pjesnik' za ljude poput Williama Topaza McGonagalla, te su ih pogrdno nazivali 'poetaster'. Ovu je kovanicu stvorio Erazmo Roterdamski u drugoj polovini 16. stoljeća, a počela se koristiti ubrzo nakon toga, pogotovo u polemikama između pjesnika među kojima je vladala netrpeljivost.

McGonagall, koji je pisao u tradiciji britanskih pjesnika što su pjevali o velikim i važnim događajima za Krunu, bio je predmetom poruge još za života, a i danas ga se smatra Ed Woodom poezije na engleskom.

Baš kao što je zadnjih dvadesetak godina najčešća rima američkog hip-hopa 'nigger-trigger', tako su mnogi autori rugalica, mahom slabi pjesnici, govorili za McGonagalla da je poetaster i često uparivali taj naziv u bijednu rimu s imenom njegove možda najpoznatije pjesme, 'The Tay Bridge Disaster', u kojoj piše o poznatoj tragediji 1879. godine, kad je, nakon što se srušio željeznički most u Škotskoj, poginulo svih 75 putnika.

Donosimo pjesmu koja je toliko uzrujavala kultivirane duhove.


The Tay Bridge Disaster

Beautiful Railway Bridge of the Silv’ry Tay!
Alas! I am very sorry to say
That ninety lives have been taken away
On the last Sabbath day of 1879,
Which will be remember’d for a very long time.

’Twas about seven o’clock at night,
And the wind it blew with all its might,
And the rain came pouring down,
And the dark clouds seem’d to frown,
And the Demon of the air seem’d to say—
"I’ll blow down the Bridge of Tay.”

When the train left Edinburgh
The passengers’ hearts were light and felt no sorrow,
But Boreas blew a terrific gale,
Which made their hearts for to quail,
And many of the passengers with fear did say—
"I hope God will send us safe across the Bridge of Tay.”

But when the train came near to Wormit Bay,
Boreas he did loud and angry bray,
And shook the central girders of the Bridge of Tay
On the last Sabbath day of 1879,
Which will be remember’d for a very long time.

So the train sped on with all its might,
And Bonnie Dundee soon hove in sight,
And the passengers’ hearts felt light,
Thinking they would enjoy themselves on the New Year,
With their friends at home they lov’d most dear,
And wish them all a happy New Year.

So the train mov’d slowly along the Bridge of Tay,
Until it was about midway,
Then the central girders with a crash gave way,
And down went the train and passengers into the Tay!
The Storm Fiend did loudly bray,
Because ninety lives had been taken away,
On the last Sabbath day of 1879,
Which will be remember’d for a very long time.

As soon as the catastrophe came to be known
The alarm from mouth to mouth was blown,
And the cry rang out all o’er the town,
Good Heavens! the Tay Bridge is blown down,
And a passenger train from Edinburgh,
Which fill’d all the people’ hearts with sorrow,
And made them for to turn pale,
Because none of the passengers were sav’d to tell the tale
How the disaster happen’d on the last Sabbath day of 1879,
Which will be remember’d for a very long time.

It must have been an awful sight,
To witness in the dusky moonlight,
While the Storm Fiend did laugh, and angry did bray,
Along the Railway Bridge of the Silv’ry Tay,
Oh! ill-fated Bridge of the Silv’ry Tay,
I must now conclude my lay
By telling the world fearlessly without the least dismay,
That your central girders would not have given way,
At least many sensible men do say,
Had they been supported on each side with buttresses,
At least many sensible men confesses,
For the stronger we our houses do build,
The less chance we have of being killed.

Neven Svilar

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!