Petak
16.11.2018.

Doomsday Clock




Extra_large_spermy
A+ A-
Neki kozmolozi uvjereni su u postojanje Velikog praska. Iz beskonačno velikog nepostojećeg središta iskočio je znani svemir, kao striptizeta iz torte, ako možemo zamisliti da se ta striptizeta zatim stala groteskno širiti pa joj evo bicepsi u par stotinki deblji od milijardu kilometara, a da ne govorimo o prstima i grudnom košu.

Odvratno.

1. INICIJACIJA

Kad padne noć uobičajeno je da se s njom spusti tama. Tako je bilo i sada. Tama je obujmila Zagreb, naglo, poput vreće nabijene na glavu zatočenika u američkom sabirnom centru za pojačano ispitivanje u Guantanamu. 

Kao što u jezovitom filmu iz ulica grada po kojima protagoni protagonist najednom biva isisan život, umjesto kojeg se u njih stane ulijevati zloslutna tišina, tako se moje vedute sad pune tišinom kao što se olimpijski bazen puni modrom tišinom.

Paranoik bi zacijelo pomislio da se ima dogoditi nešto strašno, ali baš me briga. Volim šetati Zagrebom noću; ja, jazidski pjesnik što ruje po zelenom dnu nekog davno obezribljenog mora.

PARACELSUS 

Nedavno su ga otkopali stručnjaci, kostur Paracelsusa, da vide što se događa. A ima toga.

Za početak, bit će da je bio hermafrodit, dobri naš Paracelsus. Bombastična vijest, i to ne samo u okviru nas malobrojnih čitatelja njegova opusa kao i korpusa tekstova njegovih nastavljača. Otkriće nije obespokojilo svekoliku javnost, jer ljudi ni ne znaju tko je Paracelsus bio. Ali znaju i čuli su svekoliki za hermafrodite, a to nalaze čudovišnim, ne znaju što da rade s tim.

Paracelsusovom ekshumacijom pozabavio se tim ljudi između ostalog osobito stručnih za stvari vezane uz androgini, ali i dvospolni kontekst. No sada kada to znamo, a njegovi široki bokovi odnosno savršen struk ne ostavljaju mjesta nedoumicama, puno toga u vezi Paracelsusa postaje jasnije. To da je Paracelsus bio hermafrodit objašnjava štošta, napose njegov uspjeh na polju alkemije i čarobnjaštva, jer je golema prednost u rečenim strukama to kad već u sebi i u fizičkom smislu sadržiš i muško i žensko načelo. Osim toga, sada je malo razumljiviji njegov čudan odnos prema svemu vezanom uz seksualnost, koja mu se gadila. Međutim, kada je u pitanju hermafroditski aspekt, jedno se polje djelovanja ovog velikana znanosti sa same ivice srednjeg vijeka ističe više od svega ostalog. Paracelsus je, naime, slovio za neospornog majstora kreiranja artificijelnih ljudskih bića. Njegova stručnost kada je riječ o stvaranju homunkulusa nikada nije bila dovedena u pitanje.

Ovo je bila njegova receptura, citiramo iz njegove Knjige recepata:

Receptura za spravljanje homunkulusa:

Moraš u posjedu imat aparaturu, a ponajvažnijega znaj dat je držat uzse što više moš izdrkotne, baš pozamašne količine trebaš sjemena izmuszt i nakupit, ako moš skup ti i prek po litere, pa se sve to liepo izpromućka dok ne vidiš gdjeno se udare javljat i nadimljat posvud mjehurići zlaćanoga odsjaja, a kad ih ugledaš etot pravoga časa da to štos prodrmo naliješ fino u maternicu neke životinje, po moguć neke što moš veće beštje, recmo najbolje ipak blaga, da bude poveliko da se mali ima mjesta razvit i porast (možda je najbolje nalit sve u maternicu krave, ak je imaš uzse). Onda pripustiš da sve malo čeka da odstoj pa radiš drugih stvarjeh i štogod da si već odprije naumi čint. Samti pust nek vrjeme isto dadne obola vlastitogah, nek iono rad zate pa dat pripomogne na svoj način, kak isključno vrijeme zna da umije, a niko drugi nezna.

Upregni ga, vrjeme, da radi pa ćet dat što može. Vjeruj u njeg, ono ćet odradit poštenski svoj dio posla, to štos mu ponamijenio. Sam ne smetni su uma to štotje najvažnije. Moraš da imaš usvom vidu i umemoriranoga da se ta mješina gdjeno si usipo zlaćanu spermatozoju ljepo pozatvori. Nezaborav je dobro izpozatvarat velim, a pritma znaj da to ide uz zaziv i ljepu zamolbu za Hermesa i rječ dvetri iz Pimandera, i još ak oš iz Korpusa što oš, paz na maternicu da si posvud pozaklopio, nema gdjeđda puštat jer ak pušta znaj da s fasofo -, zatim puniš toga uterusa krvlju 40 tjedana. Nemoj više otog, a ni manje. Nakon tog eto nam malca, ugled ćeš homunkulusa!

Mali pizdek, nemaš ga šta vidjet, a ima znanja o svim zanatam i stvarima. Maltne ti je on učen i više oteb. Mož bit omaleni sve kakgod mu se sprdne i štogod požel da bude. Viš i sam, taj je čim ga ugledaš većma znatan poznavalac sveg, zanatlija i po, a nevelik, možd koj cantimetar, u filovanu papriku ga moš zagurat, taki je to sitnež. Znaj da je sitni kano kakov govanc, toš i sam vidit da je malen, al da je povelik znalac. I radišan i vazdje spreman da se i dalje još obrazuje i uči  štogod oće. 
Al što je, je, smješan je šegrt kepec, nema tu, znatnog ponosa ćet namrijet, pizdek. Što još izreć, vidit to i drugo sve ćeš i sam samcat, ne trebam tot ja govorit o njem. 

A zatim Paracelsus opominje na najvažnije, podvlači i podcrtava sljedeće:

NAPOMENA !!!

Moraš kepeca ispopunit ter izhranit od muški s krvlju. Ako ga se kljuka ženskih krvi i daš mu da lizne femininu sukrvicu dok taj jača i dok izrasta, recmo onom iz maternice, e tad nastaće jezvo čudovište. Tak radi sam ak želiš uprit uime dobivanja bazeliska, odvratno biće, zastrašuje sve i sva. Znaj: škicni ma i slučajno na bazeliskicu što se izrodla, strado si, nema tu više ote ničege, ma ako samo krajičkom oka mrvu promotriš: piš propalo prikane, survo si se dole na tle odma, pašćeš mrtav isti čas, vidćeš, zato pripaz.

HOMUNKULUS I ISTOČNI GRIJEH

Smatralo se da su u spermi mali, minijaturni ljudi. Danas znamo da nije tako. Zapravo, znamo da danas nije tako, no možda je nekada bilo tako kako su ljudi smatrali da jest. Posebno je fascinantan slučaj samoga Adama, koji je bio prvi čovjek, stvoren umjetnim putem i kao takav neka vrst homunkulusa. Adam je bio puka tulpa, usamljeni Golem koji međutim nije imao nikoga za koga bi se mogao brinuti i kog bi mogao čuvati od opasnosti. Bio je ogroman, pravi div, i izvanrednog zdravlja, sa životnim vijekom od oko 700 godina. Osjećao je mučninu, veli ovo je greška, ja sam usamljen, tupa culpa; ovo je golema greška.

Ali, čak je i takav usamljen kakav je već bio ipak na neki način bio u društvu, jer ono što on po svemu sudeći nije znao jest da je u njegovim mudima čekala prava armija novih ljudi, doduše premalenih da se Adam može podružiti s njima, popričati o stvarima. Neće biti da je znao da je tako sadržajan, vjeruje se da Adam nije u tom smislu mogao biti samosvjestan. Mada tko zna. Vidjeli smo maločas da je znao iznenaditi. Uglavnom, tako je na te stvari gledala inteligencija nekada, odnosno stručnjaci koji su se bavili tim pitanjima. Treba reći da su se naši nazori promijenili relativno nedavno, jer se sve donedavna, u pitanju je par stotina godina, smatralo da je baš tako i nikako drukčije.

Ali pred tim smatračima onda niče jedan mali problem. Ti su minimalni ljudi (što čekaju u spermi ko zapete puške da iziđu van ukaže li se za to prilika) ipak već pravi pravcati ljudi, ništa tu mikradiju ne razlikuje od nas, dakako izuzev njihove mikroskopske veličine. To što nisu okom vidljivi ne znači ništa, naprosto su maleni i to je to. Makar bili takvi, mali i nikakvi, oni su ipak imali u sebi isto ono što imaju oni koji imaju njih. Drugim riječima, i ti liliputanci su imali svoju spermnu armadu u svojim nano-mudima. Mada mali, imali su spermu, a u njoj namnožene mirijade budućih ljudi.

Čekaju da vide hoće li biti što od njih, ne znamo ni sami što rade takvi sitni, čime krate vrijeme. O njihovim željama, žudnjama i brigama možemo tek spekulirati. Ono što pak pouzdano znamo jest da su i ti nano-čekači u sebi imali čitave armije još manjih i nikakvijih pripravnika, malih piko-žitelja, tako nevjerojatno malenih da jedva da se može reći da postoje. Ali postoje. Pa čak su i u njima takvim ništavnima bile vojske novih ljudi - veličinom bliže ničemu nego nečemu - spremnih da reagiraju pa da u pravi čas pređu u novi stadij. I ti naši mali preci bili su sve manji i manji i tako u beskonačnost. Tome lancu nema kraja.

Generacije su čekale unjonjane i fino ušuškane u Adamovim mudima, narod spreman na rast, na razvoj; jedino što im je trebalo jest poveća doza strpljenja.  

No što? Adam imao spermu, a vektor prema dolje (šest hiljada godina), u smislu vremena, je li. Kad je on zgriješio, svi su s njim zgriješili, mnoštvo homunkulusa što se klatarilo između Adamovih slabina.

Tu nastaje problem. Adam je homunkulus, on kad je stvoren ne pati od istočnog grijeha.  A bogami ni sva ta ekipa što se njiše i zanosi u njegovim mošnjama - pa i ona koja je nakon šest hiljada godina izbrisana i oprana sa zemlje - nije po tom ključu nimalo grešna. A ako je on zgriješio, zašto se to okrznulo i o njih, ta nisu mogli reagirati ni na koji način sve da su i pratili razvoj u vanjskom svijetu.

Stoga nije posve jasno po kojem je propisu uslijedila kazna koju su sljedovali. Legitimnost te odluke ozlojeđivala je naraštaje intelektualaca, sve do Pascala, pa i kasnije. Reformacija je više-manje proizišla upravo iz rasprava o sadržini Adamove sperme, o tome jesu li mu jaja nabubrila od grijeha, kako prošlog tako i budućeg. Peccatum originale originans tako je bio multicipliran do bola u Adamu, zamislite koliko je u tom čovjeku bilo grijeha, nije ni čudo da su se odvili svi ti događaji koji su se imali odviti. Protestanti su nakon mnogo muke i upinjanja da se taj nerazmrsivi čvor otpetlja na koncu odlučili da stvari gledaju ovako: mi ljudi nismo aktivni sudionici to jest nasljednici Adamova grijeha, od tog smo čovjeka naslijedili tek grešnu narav.

Vjeruje se da su se zato i odali lihvi, kamatarenju, zelenaštvu, a posredno i racionalizmu i prosvjetiteljskim glavinjanjima i na koncu kapitalizmu, kolonijalizmu i prizivanju apokalipse. Vele, ako mislite da smo mi krivi, bolje svrnite pogled na Adama, njegovu prgavu narav, nervozan i osoran stav prema stvarima, prema svijetu oko sebe.

   *

A onda dolazimo i do Leipziga, gdje nad knjigom sjedi i nešto zapisuje neki Leibniz. Misli i promišlja. On će stati svemu tome na kraj, pitanjima vezanim za istočni grijeh homunkulastastih pokoljenja, zapravo svih jer smo zbog arke tu gdje jesmo. Odlučio je Leibniz pozabaviti se time. Odao se matematici, a razmišlja i o grijehu i nasljeđivanju, no odvojeno. Nije uzeo ta dva toka mišljenja i privezao ih jedan za drugi, spiralno. Proces je to, piše Leibniz, od tri koraka, inicijacije, elongacije i terminacije. Krenuo bi raditi sav uzbuđen, no uvijek zađe u slijepu ulicu, da bi na kraju odustao od svega. Prema van je sav neugodan, čak bezobrazan. Egzonski prevrtljiv. No jednoga dana, vedrog, bam! strašan udar zapara nebo. Imamo nekoliko svjedočanstava ljudi koji su se nalazili u blizini Leibniza, vele pogodio ga grom, ali ne divljački i brutalno kako to biva, samo ga je pomilovao. Ipak, osijedio nam Leibniz od šoka, a mlad čovjek.

Nakon oporavka veli on ljudima, ljudi, sinulo mi je napokon. Neće proći dugo i evo ga gdje se bavi homunkulusima u Adamovim jajima, matematički.

Tako je nastao infinitezimalni račun. 

Divlja djeca Peter Gabriel i Kate Bush

Uzeo ja čitati De mento, knjigu Pseudo Epikteta (valja istaknuti da je riječ o Pseudo Epiktetu, a ne Pseudo-Epiktetu; crtica između imena prouzročila je ogromne probleme historiografima i povjesničarima književnosti, usporedive tek sa štetom nastalom zbog nepažnje kod proučavanja korpusa Pseudo-Demostena, odnosno Pseudo Demostena). Čitam, čitam, a zatim odložim knjigu. Pomislih sljedeće (citiram pomisao od riječi do riječi): "Ja sam dementan, tu nema rasprave, to je ono što biste vi da ste ja u mladim danima nazvali činjenicom. Osobno nemam problema s takvom odrednicom. No lagao bih kad bih rekao da nemam problema sa svojom dementnošću, imam, doduše ne uvijek, ali često, ili možda ipak uvijek. Da, to je nešto što me neprestano obuzima, to pitanje dementnosti, a dok me obuzima i čvrsto obrgljuje i grli to u meni proizvodi reakciju, nešto čemu ću se kasnije ako se sjetim vratiti. Zasad ću reći tek da sam grljen potpuno, da me se grli stvarno, zagrljen sam onako kako nikada ne bih očekivao od dementnosti. Gotovo da sam počašćen, kao da me grli neki drevni Peter Gabriel, ili neka mitološka Kate Bush. Zapravo ne neka drevna ili mitološka verzija njih stvarnih, koliko jedan mogući Peter Gabriel, drevni, ili jedna moguća Kate Bush, mitološka.

Zapravo ne, ne jedan mogući Peter Gabriel, drevni, ili jedna moguća Kate Bush, mitološka već jedan mogući Peter Gabriel, drevni, ili jedna moguća Kate Bush, mitološka. Naslućujem te predjele odakle dolaze oni što me tako apsolutno grle, u kojima su Peter Gabriel i Kate Bush u najranijoj dobi nekom nesrećom završili kao statistika u okviru fenomena divlje djece, jer su ih odgojili i na noge osovili veprovi, puhovi ili tko god da se već od tih beštija odlučio na tu odgovornost, na podizanje i odgoj Petera Gabriela ili Kate Bush. S obzirom da nisu izronili iz beskrajne plaveti ostali su u singularnom stanju svijesti. Pa grle potpuno, kao da me nema, jer smo jedno,  i tako dalje i tako...

 

Vječno mladi proleteri

Na latinskom proleterii znači: oni koji se reproduciraju. Izraz 'proletarijat' odnosio se na milijune žena i muškaraca širom Europe što su zaglavili u trajnoj mladosti. Naučnici i oni koji su završili naukovanje nikako nisu mogli postati 'majstorima' pa tako zapravo nikada nisu odrasli. S vremenom su mnogi odustajali i rano se vjenčali, što je silno šokiralo moraliste, koji su tvrdili da novi proletarijat osniva obitelji koje ni u kojem slučaju ne može uzdržavati. U SAD-u će zato početi otvarati tzv. poorhouses, a žitelji gube pravo glasa i pravo na prokreaciju. Prije 30-ak godina te su ubožnice zamijenili zatvorima, pa tako drže besprizornu ubogadiju pod kakvom-takvom kontrolom. 

CALVIN, KMEĆE I VREMEPLOV 

Vidite, ja sam prvi koji ću reći da mi je srce puno ljubavi prema Calvinu. Ta i sami znate da koliko volim Calvina, kako i na koji način. Uostalom, puno sam ja priča o njem napričao, i nadam se da je na plodno tlo palo to očem sam vam prozborio. Velim prozborio, jer toliko sam o Calvinu kazivao da bi netko tko ne zna i ne vidi zacijelo rekao: "Ček malo, tiše, čuješ to? čuješ li ti to?, poslušaj, druškane, čuješ li? Koliko se samo tu priča o Calvinu namnožilo i uskovitlalo, to mora da je neki zbor prozborio!" E nije to zbor - iskočim tad ja pred njeg što je to reko, unesem mu se u lice i reknem - to sam ja! Ja kazujem u takvom ritmu i tolikoj silnoj mjeri da si zato, poznanine moj, i pomislio da sam prozborio!

Velim, puno sam o Calvinu rekao, možda se ni sam Calvin ne bi mogo prisjetit svih priča o sebi što sam ih pobrojo, ali koliko ih je kažem ja i to je nedovoljno! Zaslužuje taj još toliko. No važnije od tog silnog mnoštva raznih pouka, a jedna vrijednija od druge, jest ono drugo. Što? E, pa to ću sad razobjasnit, poslušajte. Vidite, sve te silne priče su beskrajno vrijedne, no i takve bi izgubile svu vrijednost da nema onog tko će ih poslušat i porazumjet onako kako ih treba porazumjet. Kada ne bi pale na plodno tlo izgubile bi one svu vrijednost, a tad bi bile bezvrijedne. Plodno tlo je zato najvažnije, uho onog što će da posluša, jer ako nema poslušnika kome onda da ja uopće sipam mudrost Calvinovu. Nikome! 

E, brajkadi moja, tu smo dakle. Što sve to vrijedi, i čemu sve ako nema plodna tla gdje će da nikne ono što je naša ruka zasadila, sjeme Calvinovo, koje ja nosim uokolo i nudim svakom tko ga je spreman primit. No znate gdje nema plodna tla? E pa baš tamo gdje ga se najviše namnoštvilo, tog plodnog tla. 

Mi danas, On sutra (ali i danas i jučer)

Saslušaj i ovo: oko 1520. krenu divljanja i glavinjanja seljačkih duša, neukih i nečistih, kažu ne valja nam ono ne valja nam ovo. Pa su se odali zloćuđu, i najednom rade zloštva, sve suprotivno pravdi i zakonu, i ovog ovdje, i onog ondje, gornjeg dakle. Božjeg. Ta se kmetska klatež razmilila po pokrajinama, onakvi prljavi i dronjavi, a nemaju znanja nikakva, žive praznih glavica, ko djeca su. Urlaju, idu vamo tamo, a ne znaju jadni ni kamo idu ni kud su krenuli al na silu da su spremni spremni su, u to ne treba posumnjat. Velim, rasklatalala se kmetska masa, namnožilo se vremenom kmeće ko šume ih je, trče lica rogobornih po grofovijama njemačkim, ne zna to da kontrolira bijes.

Srećom bilo je tko će se usprotiviti tim priubogim nasilnicima što žele a ne znaju što žele. Sve bi nešto silom, bez dogovora, bez kompromisa, nema tu političke volje ni želje da se postigne dogovor na boljitak zemlje, pa da se zakorakne u blagostanje, žele ljudi to i dan danas. Kažem dan danas, a imam dobra objašnjenja zašto sam to rekao, dan danas, a sad ćete i čuti na što mislim. Zato što smo mi danas, a oni su jučer, zato sam reko dan danas. Mi ne živimo kad i oni, to ti je, pribrane moj. To je važno jer porazmisli malo, da smo mi jučer a oni danas kako prepričat što sam vam naumio prepričat. Ja ti se, polumbrate moj mili, ne sjećam dobro budućnosti. Al ima kom ti je sve to sporedno. Svevišnjem. E tu smo. Njemu ti je to sve dječja igra. Ne polaže ti on na važnost tog što govorim, oni tad mi sad, mi ovdje oni ondje i tako dalje. Ak ne moš to sebi predočit, zamisli da nad nama sad proleti anđeo, baš na visini. On ti vidi sve, anđeo ti cijelu Šlesku obufati pogledom. E, a Bog ti je ko anđel ponad anđela, odatle je i steko ime Svevišnjeg. To ti ja, kajmakane dragi, nazivam reputacijom. 

Njemu ti je to, pobro moj, sve isto, on ti sa svoje visine svevišnje razgledava ne samo sve što se događa dolje na zemlji već i ono što je između sedam planeta na nebesima, samo ako mu se tako prohtije i kad osjeti da će mu to godit. Ali nije tome kraj, rođače, gleda ti on što poželi. Znaj da njemu distanca ništa ne značij, pa ti ode on gdje hoće ukaže li se kakva nužda ili potreba, mada sve i da hoće otić negdje daleko on to zapravo ni ne mora, ne treba ti on nigdje odlazit jer je već tamo gdje bi trebao otić, ako me pratiš i slijediš to što ti otkrivam.

Kažem, čuli ste svi da sam to reko, može gdje hoće, da hoće, međutma može on još toga, to jest sve. Pa ti njemu ne predstavlja sve to baš nikakav izazov samo ako odluči da pogleda što je bilo prije, vidi ti on koje god vrijeme zaželi i koji god trenutak mu se omili, samo ako poželi nešto bolje prostudirat pa da vidi što i kako.

Gleda ti on, znanumane važni, lakoćom unazad, ne mora ti on ništa pamtit, mada bi mogo sve zapamtit da želi, ali nema ti on za tim potrebu, on ti vidi prošlost ako je poželi vidjet. Ti se pokušaš prisjetit i to prije njega, mudro šutiš, a kad ono on već zna, saznao nekako, ti misliš pa kako? E tako, on je već pogledo, a ti još razbijaš glavu, balalale moj bijeli. Poželi on vidjet nešto što je bilo, evo, već ti on gleda i sve zna, njemu ti je to čas posla, samo ako mu to tako zaprija ili ako osjeti neku potrebu za tim.

Pa, evo, gleda ti on i mene dok sad ovo izražavam, ja izričem a on ti zna već što ću reć, rečenicu bi mi svaku mogo taj pozavršit, a ako mu se prihtije da pogleda može on pogledat i vas dok ovo čitate, može pratiti pogledom i tekst jednim oko osjeti li on kakvu hotnju i ako zasmatra da će mu to u ovom trenutku pričiniti neku ugodu. Ako hoće nije ti njemu velika stvar to sve u isti tren, da gleda mene dok ovo govorim, vas što napeto slušate i da usput čita moje zapise o Calvinu. A još si pritma i misli nešto svoje i kuje kojekakve planove, sve odjednom.

Međutma, budi siguran rođeni moj da ti on i zna i umije još toga kolko oš. Pa može ako poželi bacit pogled i na prošlost da se podsjeti što je bilo i tko je prvi počeo sukob, makar ima on dobro pamćenje, pa mu to ni ne treba da premotava kazetu, zna on taj film brajko moj napamet. Svejedno, ako mu se ushotne da vidi tu radnju iz prvog dijela filma, možda zbog lijepih prizora, ili nekog vojnog okršaja, eto ti njega već ti on to pregledava i studira, prije neg se tebi uopće javila u glavi spoznaja da je to moguće što sam ti sada objasnio. Ako hoće može bacit ovlaš pogled na to kmeće koje sam ti nema tome puno ocrto i opiso, gleda Gospodin ako mu se dadne taj prizor, pa vidi gdje baulja uokolo kmetež i sili se svima, pa se evo već i unosi visokorodnim i plemenitim u lice, urla nešto na način koji jedva da možemo razumjet, mada osjetimo da je sav obnevidio od bijesa.  

Gospodar jauka

Velim ti, družemire silni, može ti Stvoritelj to onako ovlaš jednim okom škicnut, no ako se odluči na nešto usredotočit pa da pobliže to prouči, čas posla. Evo, za primjer, možda poželi da vidi što se odvija Anno Domini 1520. u utvrdi Marienberg u Würzburgu. I tamo naumilo dodijavati pa i prijetiti dostojanstvenom svijetu koji zna kako se vlada i kako se ponaša. Grčio se seljan knezovima raznim, pa je htio i markgrofu Kazimiru, a znaš i sam, branulume moj omudreni, da ti nije on za te stvari, nagle je naravi. Razljutio se malo, pa je poizvadio oči 58-ero svojih seljaka jer "da su odbili u njemu vidjeti svoga gospodara".

Njegov krvnik, Augustin, kojeg zovu Gospodar Jauka, kasnije mu je podnio i račun da ga se isplati jer se i dobrano naradio, treba to sve izpočupat iz duplji, to ti nije lako kako misliš. Nemoj mislit da mu markgrof Kazimir - velikaš prijeke čudi no prije sveg čovjek od riječi - nije pošteno isplatio, neće taj da dužan ostane. Kazimirov brat Georg zvan Pobožni u pismu je podsjetio svoga brata da to što je potamanio sve seljake u svome kraju i počupao im oči nije dobro za lokalnu poljoprivredu. Pa i to je na neki način bilo potrebno kazati, eda bi se sve vratilo na svoje.

Sad je nama – u vrijeme kad, smatram, naše njemačke zemlje očekuje razdoblje mira i prosperiteta koje se ne pamti - teško shvatit zašto se uzvrpoljio kmet,što mu je to tako najednom usfalilo, što ga je nagonilo na zločinjenje. No, zna to onaj koji treba znat, a meni je to saznanje dovoljno.

POTPISNIK _________ (Anno Domini 1618).
 

2. ELONGACIJA

PRINC PICO

Prodao je Pico della Mirandola svoje nasljedno pravo kao plaćeni vojnik iliti plaćenik, e kako bi si dobavio najbolje knjige iz cijele Evrope. Htio je imati najbolju biblioteku, i evo već ima najbolju biblioteku.

Bio je učen više nego što se može naučiti, poznavao je starogrčki i hebrejski. Mogao je što je htio pa i više.

Ako biste mu pročitali naglas pjesmu na grčkom on bi vam je bez problema ponovio, a po potrebi je izrecitirao unatraške. Međutim, našao bi se u problemu ako biste pročitali pjesmu na grčkom tiho, zapravo nečujno, u sebi, on bi je tada nastojao ponoviti, ali ne bi uspijevao, a bogami je ne bi umio ponoviti ni izrecitirati unatraške. Tada bi nešto procvilio i podvio rep među svoje tanke noge – a imao je najdulji rep u Toskani, po navodima svog nećaka Gianfranceska della Mirandole bio je dug gotovo dva i pol metra – te pobjegao negdje u tamu, po mogućnosti iza zastora, ako ih je bilo u sobi ili hali. Katkad bi to učinio izvinuvši se unatrag, ajme meni – kao da mu je kičma trakavica a ne kičma – i sada je nalik stolu s trbuhom prema svodu, s pupkom prema nebu, vidi ga! ode naš stolastik unatraške, nestaje u mračnom kutku. Vrag će ga znati gdje će završiti, čudak. 

Charles II.

Mosley Hall u Middlandsu u Velsu. Skrio si se kod katolika u njihovoj ostavi za skrivanje u Mosleyu, gdje su se skrivali naraštaji, i to dobro; ni tebe Cromwellovi ljudi nisu uspjeli pronaći. Obećao si ocu Huddlestonu koji te sakrio malo više slobode, nema više hvatanja i ubijanja i mučenja i protjerivanja i uopće groznih stvari, bar ne toliko, ta katolici bježe još od prije Elizabete, smiluj im se, Charlese II. Ali, ne zaboravi ni da si prezbiterijancima škotskim obećao proganjati katolike. Nema veze, to ćemo poslije riješit, misliš si, kad najednom opa! evo ti nalet energije, Charlese II., ajd na noge lagane, bježi po domovini, to jest svom posjedu. Bježao si, bježiš, bježat ćeš narednih šest tjedana po Engleskoj. Pa hop, u Evropu.

Volio si tucat, to ti se mora priznat, tu nema smisla negirat. Charlese II. nastavi harati Evropom, sveudilj tucajuć'. Neumoran si jebač, tako tvrdiš po dvorovima. I jesi, što jest, jest.

Cromwell umire 1658. i eto ti prilike da se vratiš kući, Charlese II., pa si stigao natrag 1660. godine. A narod te voli. Evo te nazad, u Londonu, a tek ti je 30! Restauracije su sjajne! I žene su sjajne, misliš, a i ja, Charlese II., i ja mislim da su žene sjajne. Ženiš Portugalku Brigante, jadnu katolkinju, smjernu svu. Ona izrađuje goblene, svetica, a ti i dalje neumorno tucaš, revno jebeš uokolo, evo čuje se već i beblji plač. Stale žene rađat tvoju kopilad, zapravo da su bar stale, misliš si, nisu stale nego su tek počele rađat, evo ih nagrnula derišta, koliko ih je, deset, petnaest prinova. Bastard do bastarda, bastardić. Plod tvojih fukova. Plače, žena ti. Hahahaha, smiješ joj se, Charlese II., hahahaha, smiješ joj se unoseći joj se u crveno uplakano lice, hahahaha, smiju joj se dvorjani, što se smijete, zaurlaš na njih, samo ja se smijat smijem, veliš, no nisi stigao ni očitat im bukvicu do kraja a misli su ti već posvećene maštanju o mufovima, odlutale su nepovratno prema jebanju. O čemu smo ono pričali?

A onda 1665. udari kuga, 100 hiljada ih se skljoka, a ti Charlese II. hitrog skoka hop na vranca i ko vjetar! Gledaj se kakav si!, maestralan! si, magistralan! si, čak i dok s dvorom kukavnim bježiš u Oxford. Pukla bruka, o tome se mora progovorit. Hvala bogu, iduće godine evo gori London, pa ostaješ i gasiš vatru. Heroj si, Charlese II., baš kao što zaslužuješ. To će mi priskrbit pokoju dobru pičku, misliš si. S pravom. A evo 1667. pozapališe ti četiri broda i otmu admiralski brod naziva Charles. Nizozemci, jel? E bruke!

Hvala bogu na tucanju, tu se dobro jebalo, bilo je ovog i onog. U teatru sretneš kurvu, glumačku prvakinju Nell Guin! Pa hajmo!

Luj XIV. te doziva preko potoka. Potpišeš sporazum, dobiješ i lovu, a obećao si da ćeš bit lakši na okidaču kad je riječ o katolicima. Bit ćeš! Pa ćeš kasnije izgubit u bitci s Francuzima protiv Nizozemaca i tako dalje, to su sve manje važne stvari, a bijele poput oblaka.

KUPANJE U POTOKU

Proleteri na latinskom znači "oni koji su se okupali, svojom voljom, u rijeci zaborava".Mi srećom znamo gdje se ta rijeka nalazi, ali džaba nam znanje, jer je nemoguće doći do njezina korita i forenzikom ispitati istinitost ovih tvrdnji, s obzirom da je cijelom svojom duljinom na posjedu u vlasništvu kompanije Nestle.

ADOCENTYN, NOĆU

Noć, i da, voljom Stvoritelja hodam ulicama. No ovo nije skitnja Zagrebom, ovo je drukčije utoliko što je ovo skitnja ulicama nevidljivog grada Adocentyna. Iako mi je sve poznato, čini mi se kao da nemam slobodnu volju, no to ne može biti istina. Znam da je imam. Kao i moć gledanja na daljinu. Prije sam hodao sredinom ceste, a sada kada hodam hodam sredinom ulice, hodam sredinom ceste, dok me bijela linija opružena po asfaltu reže po sredini, ili možda ja nju režem, pa se pojavljuje u obrocima. Ne posustajem, zanesen ritmom nestanaka i nastanaka, jednom nogom u jednom smjeru jednom svijetu, a drugom u drugom u drugom, uviđam: znam kako izgledam. Izgledam dobro. Izgledam doista dosta dobro, što mi samo može biti poticaj. Za što, ili na što, poticaj? Pa, za nešto, ili na nešto.   

EKONOMSKE MJERE ERICA GLAVOSJEKA, ENGLESKOGA KRALJA (a.d. 975.)

Kralj Eric zvan Glavosjek se odlučio na ekonomske reforme. Krenulo se sa sječom glava, rezolutno se tu rezalo. Engleska dobila blago crvenkastu boju, a i ljudi se nekako odinkarnatili, od silnog pogleda na rijeke krvi postadoše nekako riđi, doduše ne svi. Mnogi. Glave lete amo-tamo, posvud, na sve strane, u tolikoj mjeri da bi čovjek prisutan glavosjeku morao piruetu načiniti da bude siguran da će vidjet krajnje odredište glave što se odrazila pa plovi zrakom. 

(Treba li uopće reći da pod tim mislim na živog, cjelovitog muža, onog koji još nosi glavu na ramenima a ne na onog koji je upravo obezglavljen jer taj bi sve da je i obdaren posebnim sposobnostima morao imati ne znam kakve sreće da mu se sve poklopi, pa da radi piruetu tražeći svoju vlastitu glavu. Razmisli malo, to ne drži vodu. Jer da kaže 'eno je glava odletjela tamo, vidim je', reći ću mu e teško da je vidiš, ta zar si zaboravio da nemaš oči pa neće biti da je vidiš, a kako su ti i uši otišle na put nije da ih možeš naćulit pa da osluhneš odakle dolazi prasak nastao sudarom glavuše sa zemljom što je gostoljubivo prima; aj radije budi čovjek pa priznaj da si se malko preračunao kad si naumio da kažeš eno mi glave tamo i tamo, jer pošto si i bez usta ostao ne možeš zapravo ni izreći to što si naumio da rekneš; doduše ne možeš ni naumit da rekneš ni zaključit uz pomoć ovog i onog jer, razmotri malo, osto si bez uma koji je odletio tko zna gdje pa ti je izlišno da se sad ovakav bezuman trsiš i upinješ da nam objasniš, neće to polučit rezultate. Ni govora. Osim ako si možebitni trbuhozborac kakav nije viđen, pa govoriš iz ždrijela, no i to bi te teško tko mogao razumjeti, eventualno da nasloni uho na trbuh pa pažljivo posluša to što se trsiš objasnit, da te čudi novootkrivena tišina jer ne čuješ a i silne glave što te okružuju i muče. Valjda ima i takvih dobrih duša, negadljivih, voljnih strpljivo saslušati što si već takav čudovišan naumio izgrgljat, evo ja ću prvi priznat da te ne bih poslušao da te vidim kako mi prilaziš mašuć rukama u želji da mi objasniš kako ti se glava nalazi tamo gdje se već nalazi, a iz vrata ti umjesto glave nekadašnje sad predstavu daje i egzibiciju od sebe radi buket najrujnijih ruža, ko crveni gejzir, razmeće se mlaz i mijenja oblik i razinu uzbibanuća, ko' crveni vodoskok što se osilio pa pravi od sebe nepotrebni spektakl. Da mi priđeš takav bezglav a ispružene ruke u želji da se rukuješ sa mnom, zacijelo bih se izmaknuo i rekao mani me se, spodobane, izgubio si glavu, ne ponašaj se kao da nisi jer ne samo da nije primjereno već je brat bratu zastrašujuće. Uznemiruje čovjeka i sam pogled na te, a još da i porazgovarat moramo, e neće to proći).

Drugim riječima, morao bi skočit u piruetu i to u slow motionu da stigneš obuhvatit sve moguće destinacije putujuće glave, sve potencijalne pravce u kojima glava plovi plavetnilom nebeskim i proučiš sve moguće putanje glavoleta po svršetku glavosjeka. To je tako, to je priroda glavosjeka, glava poleti tu, pa odleti tamo, leta kako joj se prohtije, ima tu razloga raznih; sjekira upada pod kutom ovim, pada glava, pod kutom onim, eno je već leti u neočekivanom smjeru, odsječena od napornog sidra koje ju je držalo uzemljenom, slobodna svih onih utega koji su je opterećivali u njezinom razvoju od veličine nedostojne i samog punoglavca pa do prave pravcate tikve, opterećene kojekakvim mislima, pa i brigama, a i ponekim, zašto ne bismo i to rekli, veseljem, jer glava zna što znači poslovica udri brigu na veselje, pa je središte obradovanja, u potezu od blagog obradovanja pa sve do onog srednjeg intenziteta, kontroliranog razumom i razboritošću, jer kad god se emocija popne iznad crvene linije na pokazivaču osjećaja te dođe do nekontroliranog veselja i radosti eno ih gdje se iste te emocije najednom sele u srce, pa tamo plešu i orgijaju do iznemoglosti - uz ritam i zvukove pneumatskog sintesajzera što sintetizira srčano - zacijelo još i više jer ko da su puštene s uzdi, znaju one da su umakle kontroli i prijekornom pogledu razboritog duha, pa se uhvate u kolo i plešu, uz viku i ciku nedostojnu pristojnog čovjeka, kao da su poganke od Hekate odaslane i njenom bezvjerskom čarobnom vodicom poškropljene, a ne puki osjećaji, makar i ekstatični.

Puno ih je posječeno, glavurdi, pa su krvnici morali naručiti i velike košare da potrpaju sve te tintare na jedno mjesto pa da ih se baci u dumaču, a ne da ih se nosi i raznosi kako tko stigne, jednu glavu u jednu ruku, a drugu u drugu, pa sad hajmo. Ima da ih se pobaca tamo gdje je naumljeno, ili nabije na kolac, pa da te glavice onako izbeljene i iskolačenih očiju unose nemir međ žiteljstvo našeg kraljevstva, da nam obespokoje seljaštvo, preneraze gospe i uveseljavaju djecu. Valja reći, Eric Glavosjek je dobro i na primjer budućim naraštajima sve to uredio i organizirao, znalo se uvijek tko je za što zadužen, tko siječe, tko skuplja, tko čisti, tko sjekiru izrađuje, tko na kolac nabija, tko tintarama jamu puni, a svi ti ljudi koji su sudjelovali u toj raboti za istu su i nagrađeni, pa se i tu profitiralo i otog zaradilo, i gladna su se usta nahranila. Vidje i uvidje kralj da se od glavosjeka može profitirat pa je malo i produžio kampanju dekapitiranja, možda i ponekog nevinog sasjekao, možda i posjekao pokojeg što se našo na putu veli ni kriv ni dužan, al i taj nevini bi da je živ priznao, ako je pravi kršćanin i podanik ispravnih načela i pogleda, da je dobro sve to kralj smislio i ispravno odredio, pa sve ako se gdjegdje i pretjeralo pa se i gdjekad zašlo u neki vrt u koji se nije možda moralo i poneka glavica luka odsjekla tamo gdje nije trebala. Uostalom, tko su oni da propituju zašto je kralj uradio to što je uradio, bolje da šute, jer ima kralj rješenja za takve orogoborene, na bunu spremne i pripravne. Helebarde je dao izbrusiti, sikirice naoštriti, mačeve nove izliti a i velike sjekire za novi glavosjek pripremiti. Rasporedio je Glavosjek glavosječu po cijelom kraljevstvu, da svi vide neki dinar od silnih glavurdi i da se oprospere podanici.

Uostalom, kraljevstvo mora od nečega živjeti i preživjeti, jer neprijatelj je uvijek blizu, a poneki i među nama samima, spreman da se oda teroru i napakosti narodu. Priprema neprijatelj zlo, to nam valja uvijek upamtiti, da znamo reagirati kad do toga dođe, a doći će. No, dok je kralj tu, neće se taj zločinac zločina nazločiniti! Branit ćemo se mi gdje god treba i kako god treba. Kralj naš Eric uzeo nas je u protekciju, da nas obrani i od zloštava bezbrojnih sačuva, i njemu predajemo svoje živote da ih zaštiti i da nas od zla spasi.

POČECI

א בראשית ברא אלהים את השמים ואת הארץ
Skupina stručnjaka, možda istih onih što su iskopali Paracelsusa, nedavno je ekshumirala tijelo Pica della Mirandole. S Picovim je kosturom izašlo na vidjelo više toga zanimljivog, pa su, primjerice, dokazane pretpostavke da je otrovan. To ne iznenađuje s obzirom da imamo pisano priznanje čovjeka koji ga je otrovao, Adenina Zitosinija. Drugo je otkriće mnogo važnije. Naime, na Picovom repu dugom dva i pol metra, koji se tokom pola milenija potpune tmine zavrnuo u sebe kao kakav svitak, pronađena je utetovirana inkantacija na latinskom, na tumačenju koje sada radi skupina stručnjaka, doduše ne ovih koji su ga iskopali i po njemu čeprkali. Donosimo prijevod s repa:  Kaže: Nasred šume vašeg života, nađoh se na nekom svijetlom putu jer sam bio pobjegao iz zastrašujuće šume, vidim i putokaz  

               veli noć je
                i krećem se
                 dakle idem 
                 šećem se.                                 
                     Spreman 
                  za promjene, 
       u mom Adocentynu,
               na nevidljivim 
                   cestama
                 zavojitim,
                 ma pravim 
                   serpentinama, 
                    pun energije,        
                    agregat mi
                      u džepu 
                    kaputa, 
              posvećen 
             sam mogućoj 
                 soluciji, 
                 odgovoru
                na pitanje 
                nastalo
                  tempiranjem
                    odgovora na 
                        temeljna 
                       pitanja,                
Podvrgnut najtežim naporima, kolebam se između komfora i raspuštenog života. U komformacijskim
       kolebanjima 
     zbog energije 
                 nastale
           nemišljenjem 
               pregrijale
                  se misli 
               otopile u
            samima sebi.
             U tom plesu  
              slijepih ulica 
        sa slijepim ulicama
     misao rastežem 
     kao žvaku koju     
      nastojim odlijepiti 
          s guzice: stanje 
           rastegnutosti    
          na stražnjem
          džepu hlača.   
            Ne razmišljam 
         bar ne mnogo      
       o tom lancu
       praznine
         između 
        misli, jer 
      može biti
     da je baš
      to autentično, 
        ono moje,
          to ipak
            postoji,
             mada ljudi 
                      misle da
                            je buka
                          ono što je
                                 zaista
                             ono što
                         su zaista.
                     Zamračen
                  je pogled
               na konvoj,
           što mili u
             sjećanju.                                 
Prije formiranja kaste svećenika svi su se praćakali u odsjaju što će biti pometen pod tepih satkan od neonskih niti jezika. No evo kraja pa ću reći da se rastežem 
  slično 
   gumenoj 
  traci. 
  Koristeći 
   optička 
     kliješta, 
       entropijsko 
 r  a   s   t      e       z        a            nj                     e
 steže pluća                          , 
 okularnim
   atletičarima, 
   recimo troskokašima
Serpentine mi postaju ili prevelike ili tako male da ih se jedva može nazvati zavojima. Pozitivan sam, dobre volje, i sam, pa evo krećem zavijati u noći, kao što zavijaju odbojni mačo muškarci u holivudskim filmovima. Zašto mi je super zavijanje, to nema smisla. Stanje in vivo je negativno stanje. Gle, kako se tekst odmotava, kao što su bogataši na zabavama u 18. stoljeću odmotavali egipatsku mumiju tokom cijele večeri, a kad bi je odmotali krenuo bi srdačan razgovor, a zatim orgije: (Prijevod tetoviranog repa sa stražnje strane):

               Našao sam
                   spremnost 
                     na promjene, 
                      ta nalazim se
                   u specifičnom 
                     dijelu grada
                 punom doista
                nevidljivih 
                 i sitnih
                  ljudi i
                  isto
                  tako
                    ne-
                      vi-
                         dlij-
                             vih
                                  kvar
                                        tova             
 n    e     v     i      d     Adocentyna    lj    i    v     o      g  
                                          Napor.
                                         Kolebanje.                 
                                              Sijamski
                                                   život,
                Kako se on zove?          Na koga misliš?     
             Mi smo se sjetile!                  Pjesnik izbrisana   
        imena slijepe ulice                          iza tvoje zgrade
    Reci. Aleksa. Kako?                               Šantić Šantić Šantić
                                         

3. TERMINACIJA

 

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.