Petak
23.03.2018.

'Kolektivno pamćenje oblikuje i pjesmu i prostor'




Extra_large_36680_129258830442367_7344126_n
Foto: John Goodby / Facebook
A+ A-

Razgovarali smo sa Zoë Skoulding, englesko-velškom pjesnikinjom, prevoditeljicom, profesoricom i urednicom, gošćom Goranovog proljeća.

***

Čini mi se da u vašem pjesničkom radu zadnjih deset ili petnaest godina redovito eksperimentirate s organizacijom i stalnom rekonstitucijom jezika i značenja u različitim poljima.


Problemi poezije su problemi organizacije riječi u odnosu na određeno polje značenja. To možemo nazvati i psihološkim prostorom, sve i ako ga doživljavamo kao nešto konkretno, poput naše sobe. Naravno, to ne znači da je to uvijek utisnuto u moj rad. Katkad posve izlazi iz tih okvira, i to u svakom smislu.

U novijim pjesmama forma je iznimno čvrsta, a pjesma je kompaktna definicija koja se čini kao kameleon tradicije.

Evo, večeras ću pročitati pjesmu koju možemo nazvati čistom formom koja emulira tradicionalnu kompoziciju, dakako u kontekstu modernizma. No, s druge strane, ne bi bilo krivo reći da je na djelu tek iluzija. Čvrsto tako postaje lelujavo u suradnji s pjesničkom tradicijom. Kao mlada pjesnikinja osjećala sam da me tradicija engleske poezije guši i morala sam naći način da joj umaknem. Američka tradicija je ostavila ogroman dojam i izmijenila me, posebno pisci takozvane beat generacije, čak više prozni pisci nego pjesnici. Otkrila sam da mogu po volji, ili unutarnjoj nužnosti, pjesmu prepustiti zvuku ili čak dahu. Tu mi je pomogla recimo Kerouacova proza koja se gradila upravo izdahom, kao ritmički izraz blizak jazz improvizaciji

Recimo, u vašoj zbirci Remains of a Future City čini mi se da se pitanje uspostave značenja jezika kreira putem ideje negacije. Dezintegriranje prostornog i vremenskog odvija se i kroz metričke obrazce. Sudar jezika i predodžbe na polju stiha ipak se ne odražava u raspadanju forme. Koliko je arhitektura važna kao pokretač pjesme? 

Forma nije tu da imitira volju, iako može i to. Pjesme o gradu zaista se mogu istaknuti kao posebno otvoreno istraživanje naših ustaljenih predodžbi – o stalnosti promjene, koja se katkad očituje i u iluziji nepromjenjivog, kontinuiranog. Poput maske iza koje se nalazi nešto što tek naslućujemo.

Pjesma je tada kao lažno pročelje crkve, poigrava se s našim navikama i očekivanjima. Postaje li kompozicija tada nekom vrstom simulacije građevine?

Neke od tih pjesama jesu odjek tog tipa. Ali ne bih rekla da kompozicija nužno postaje imposter, iako pjesma može preuzeti upravo takav stav. Potreba za suočavanjem s tim problemima nametnula mi se kada sam s nekim kolegama boravila u Poljskoj. Tada je na mene velik dojam ostavila arhitektura, točnije odnos između građevine i promatrača na koji utječe pamćenje, a isto tako ono najednom može biti bez ikakvog utjecaja. Govorim o pamćenju pojedinca, no isto tako možemo govoriti i o onome što se naziva kolektivnim pamćenjem, koje je i posljedica djelovanja velikih trauma i ideologija. Recimo, industrijska arhitektura u jednom poljskom gradiću na mene je ostavila izvanredan utisak, dok je kod mojih poljskih kolega ona bila nešto sasvim drugo, poput kolektivnog ožiljka. Tu vidim važnost perspektive u odnosu između promatrača i objekta.     

Neke pjesme čine mi se kao pokušaj da se prevlada ono što smatramo nemogućim razlikama, primjerice u vašem susretu s novosagrađenim varšavskim getom, zapravo simulacijom. Arhitektura je tu mnogo više od Potemkinovog sela, ona je fizički iskaz eskapizma...

Pjesma tada preuzima na sebe teret suočavanja, naravno samo kao ideju. Najbolji primjer je naš maloprijašnji razgovor koji smo vodili prolazeći pored Meštrovićeve Džamije. Tada ste govorili o tom prostoru kao nekoj vrsti kontejnera traume, odnosno trauma, na koji utječu ideologije, ljudske žrtve i prolivena krv, mijenjanje naziva trga i bezbroj stvari. A prolazniku koji nije upoznat s tom, zapravo kratkom historijom, to bi bila tek obična građevina, možda ponešto neobičnog izgleda. Prostor pjesme, kao i fizički prostor, fenomen je koji se stalno uspostavlja i razobličuje.   

Kada je riječ o organizaciji stiha kao dijela šire cjeline, uočljiva je stalnost promjene. Taman kada čitatelj prihvati izbjegavanje fiksiranja forme kao ključa u razumijevanju iskaza, dolazi do promjene. Stih se učvrsti tradicionalnim versifikacijskim postupcima i najednom možemo govoriti o onome što se nekada nazivalo 'arhitekturom' pjesme. Koliko je pjesnička tradicija engleskog jezika važna u tom smislu?

Moram reći da je književna tradicija uvijek u igri, bez obzira na svjesno artikuliranje takvog suodnosa. Naravno, pisanje pjesme nije ishod pomnog planiranja već kombinacije većeg broja elemenata koji će dovesti do rješavanja pitanja forme. Teško je govoriti o pjesmi u tom pogledu, zbog stvaranja distance. Samim time što nije svaka pjesma plod istog misaonog procesa (ili snova, svejedno), organizacija će se svaki put ponovno nametnuti kao problem.

Zapravo, čak i da su u igri uvijek iste varijable na koje imate utjecaj, ne bi li rezultat u smislu forme bilo nemoguće predvidjeti naprosto zbog djelovanja onih elemenata nad kojima nemate svjesnu kontrolu?

Jasno da bi, jer da nije tako, ne bismo govorili o pjesmi kao umjetničkom djelu, već o nečem drugom. Pjesmu u formalnom smislu možemo shvatiti kao neku vrstu posude, fizičkog utjelovljenja nekog duhovnog razvoja. A te reakcije je nemoguće točno predvidjeti, obuhvatiti, izračunati.

Uz pjesništvo, bavite se i akademskim i pedagoškim radom, kao i književnom kritikom. Kako se sve to odnosi prema pjesničkom radu?

Nesumnjivo je riječ o stvarima koje su povezane s radom na pjesmama iako je teško govoriti što točno prevladava, jer pjesništvo preuzima ono što treba iz cjeline iskustva pojedinca. No ono što svakako ima opipljiv značaj, koji je ipak nemoguće kvantificirati, rad je sa studentima.

Velik broj pjesnika s iskustvom pedagoškog rada, najčešće u akademskom kontekstu, ističe da rad sa studentima daje značajan impuls njihovom pjesničkom radu. Koja je nagrada u poučavanju?

Smatram da nipošto ne treba zanemariti razliku u godištu. Ona me drži napetom. Mislim da generacijski jaz ima mnogo veći značaj u tom pogledu od, recimo, stupnja znanja, bez obzira govorimo li o pjesničkoj tradiciji ili poopćeno govoreći, onome što nazivamo 'znanjem'. Drugim riječima, to je generacijska stvar. Mladi ljudi imaju potpuno drugačiju vizuru u svakom smislu, a u zajedničkom radu nešto od toga neminovno prijeđe na vas. To može biti samo pozitivna stvar.

Vjerujem da to vrijedi za pedagoški rad općenito, no zacijelo ne vrijedi u jednakoj mjeri za, primjerice, kemiju i pjesništvo?

Iako nastojim biti precizna i smanjiti razinu neodređenog i zamagljenog, ipak nije riječ o znanosti. U umjetnosti govorimo o odnosu pojedinca prema svijetu. A on nije statičan. S godinama je vremenski jaz koji razdvaja profesora i studente sve veći. Zbog toga su sve veći i izazovi s kojima se suočavate, jer govorimo o fluidnom fenomenu. Vi morate biti osjetljivi na uvijek drugačije efekte tog sudara. Dvadesetogodišnjaci danas strahovito se razlikuju od dvadesetogodišnjaka prije dvadeset godina, a samim time drugačiji je i njihov odnos prema tekstu, pogotovo prema onome što ćemo nazvati pjesmom. Iluzija je da će vam vaše pedagoško iskustvo omogućiti laku prilagodbu, naprosto zbog činjenice da vi kao učitelj sa svakim novim naraštajem svaki put stupate u drugačiji odnos. Jedini kontinuitet je stalna promjena i nužnost prilagodbe.

Kad već razgovaramo o djelovanju književne tradicije na pojedinca, i čitatelja baš kao i pisca, važno je imati na umu da to djelovanje nije nešto jasno fiksirano. Pitanje je što sve ulazi u tu formulu. Ja želim da dijelimo zajedničku književnu tradiciju. Uzmimo tradiciju eksperimentalne poezije. Ono što ja smatram eksperimentalnim današnji studenti više neće vidjeti takvim. Njima će to biti dio konvencije.

Možete li dati konkretan primjer?

Uzmimo recimo Tristana Tzaru i fenomen cut-upa. Vjerujem da bismo još relativno donedavno nailazili na stanovit otpor čitatelja prema tekstu koji nije pomno planiran. No danas mladi čitatelji to smatraju nečim posve prirodnim. To je nevjerojatno. Utjecaj slučaja postao je dio kolektivnog make-upa. Vi se suočavate s razarajućim djelovanjem teksta, i to u okviru tradicije. Pa tako s vremenom Tzarina pjesma prestaje biti prije svega nosilac subverzivne klice.

Što se tada dešava s opasnošću i subverzijom?

Upravo to je izbezumljujuća stvar. Borbenost postaje samo dio tradicije. Danas mladom čitatelju poezije to nije nimalo šokantno. Što onda ostaje od pjesme, kako se uspostavljaju novi odnosi? Sva ta pitanja primoravaju vas da doživljavate tekst u okviru tradicije, koliko god vam se on činio drugačijim, kao nešto nestalno, u stalnom pomaku. Samim time i vi pridonosite tradiciji. To nije nužno svjestan intelektualan čin, već s vremenom postaje instinktivno.

Čini mi se da time dobivate mogućnost uvida u čitateljsku perspektivu, s obzirom da su studenti književnosti čitatelji poezije. Hoću reći, svijest o pjesmi kao vječnom work-in-progress fenomenu može biti samo pozitivna.

Možda, ali inzistiranje na intelektualnom planu ne mora uvijek biti plodotvorno. Vjerojatno vas može nagnuti i opasno zaljuljati. Uostalom, tko zna što se zapravo sve zbiva u tom čudnom prostoru?

POVRATAK NA VRH STRANICE