Utorak
29.12.2015.

'Živimo u povijesnoj slikovnici'




Extra_large_img_1053
A+ A-
Razgovarali smo s književnikom i scenaristom Zoranom Lazićem u povodu premijere partizanske komedije Narodni heroj Ljiljan Vidić.

***

Scenarist si nove filmske komedije Narodni heroj Ljiljan Vidić koja se bavi 'aktualnom' hrvatskom temom – sukobom partizana i ustaša. Šijan je nedavno izjavio da su njegove komedije bile dobar način da se kroz smijeh i zabavu gledateljima servira teška istina. Je li i tvoj cilj bio kroz komediju otvoriti nelagodna pitanja ili, pak, potaknuti ljude da se manje sekiraju i da se smiju tim temama?
 
Pitanja koja postavlja Ljiljan Vidić otvorena su već 70 godina, i bilo bi divno kad bismo ih jednog lijepog dana napokon zatvorili. Pitati se je li NDH bila fašistička tvorevina jednako je kao pitati se, recimo, je li jogurt mliječna tvorevina. Jedino pitanje vrijedno postavljanja je, po meni, na kakve mi gluposti ovdje trošimo život. No riješiti se nacionalnih kompleksa i frustracija nije lako, ozbiljan razgovor na tu temu očito ne pali, jer ovo je država u vječnom pubertetu: na sve što nam nije po volji samo okrećemo očima, pokazujemo srednji prst, prozivamo Srbe, ustaše, komunjare, klerofašiste, udbaše, pedere... pa kod nas je čak i riječ 'antifašist' uspjela postati psovka! Tako da zapravo i ne vidim što se tu uopće može učiniti nego okrenuti sve na smijeh. Pa možda ljudima napokon dođe u glavu koliko je apsurdno da su partizani i ustaše godine 2015. 'aktualna tema'.
 
Film parodira suvremenu popularnu kulturu i režim NDH, a sprda se i na račun partizanskih herojskih epova. Koliko su stari partizanski filmovi i romani poslužili kao model za scenarij, a opet i kao predmet parodije? Je li Partizanska eskadrila bila tadašnji pandan suvremenom talent showu
 
Ne bih se složio da je Ljiljan Vidić parodija. Parodije se izruguju konkretnim djelima ili žanrovskim obrascima, a mi smo dali sve od sebe da ih zaobiđemo, da stvorimo jedan dosad neviđen, samosvojan filmski svijet, da iznevjerimo očekivanja koja se ljudima stvore u glavi na spomen partizanske komedije. Ljiljan je prije svega satira na život u Hrvatskoj danas, na račun mnogo toga – od korporativne kulture preko članstva u EU do konzumerizma i društva spektakla – a ispod svega stoji premisa da u nas Drugi svjetski rat nikada nije završio. Mada, ako ćemo pravo, ne živimo mi ni u 1945. godini – to bi nam bilo isuviše komplicirano za shvatiti – već u nekoj povijesnoj slikovnici prilagođenoj najmlađem uzrastu. To je tragično, kad partizanski filmovi postanu model za život umjesto za sprdačinu.
 
Jesi li se tijekom rada na scenariju uspio dočepati starih ustaških romana?
 
Nisam ni pokušavao, jer ionako u životu ne stižem pročitati ni ozbiljnu književnost, a kamoli trash. Možda zvuči neprofesionalno i nemarno, ali opravdanje imam u činjenici da ovaj film ionako falsificira povijest. Ipak, dok sam guglao Pavelića i Budaka, naletio sam na web-stranice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u diaspori: imaju sjajnu poeziju koju, želi li se čoviek odmoriti od mozga, najtoplije preporučujem.



Osim kao filmskog i televizijskog scenarista, čitatelji našeg portala sigurno te poznaju i kao autora knjiga među kojima su Miss Krampus, Ljeto u gradu i Gori domovina (nastala u suautorstvu s Tonćijem Kožulom). Koja je razlika u pisanju knjige i scenarija?
 
Ni ja sebe već dugo ne poznajem kao književnika, budući da sam posljednju knjigu objavio prije deset godina. Tako da sam ovaj put, kad sam se napokon uhvatio pisanja, i samoga sebe iznenadio: hm, zanimljivo, znači tako pišem danas. I prozi i scenarijima pristupam jednako: nastojim biti dovoljno otvorene glave da u nju može upasti svako čudo, volim ne znati što me u priči čeka iza ugla. 
 
Bitno je poznavati i priznavati specifičnosti medija u kojem stvaraš. Tako, recimo, kada naiđem na priču ili roman s naglaskom na dijalogu, dakle scenarij ili FAK-ovski igrokaz upakiran u knjigu, odmah dižem ruke od toga. Još kada i kritika govor likova pohvali kao 'živ' i 'životan' - pa kakva je to preporuka? Prozni dijalog zahtijeva artificijelnost i sažetost, od proze ne tražim da mi proda pitching za potencijalni film već da me dirne, protrese, pokosi vlastitim oružjem. Uostalom, nije li mnogim velikim romanima, a naročito onima koji su širili definiciju književnosti, zajedničko to što se opiru ekranizaciji?
 
Tvoje knjige prilično odudaraju od dominantnog proznog stila koji furaju autori FAK-a jer si sklon parodiji i igranju s formom. U prošlom razgovoru za Booksu pričao si o serijama koje su utjecale na tebe, a koji su književnici i djela utjecali na tvoj stil?
 
'Moj stil' je nešto što se sa svakom novom knjigom mijenja, a najnovija na kojoj radim, Zeko i ocean, mijenja stilove kao čarape. Tu sam naizmjence brbljav i škrt na riječima, eksperimentalan i tradicionalan, nađe se toka struje svijesti, čitavih priča u fusnotama, pa i golih transkripata dijaloga kakve sam upravo popljuvao. :) 
 
Što se utjecaja tiče, recimo da bi zajednički nazivnik činili slipstream i weird fiction, a ako bih baš išao raditi popis: Kelly Link, Robert Shearman, Ali Smith, Robert Aickman, Alan Moore, ima tu i nešto Kurta Vonneguta, pa čak i ranog Lazića.
 
Zeko i ocean će, dakle, prilično odudarati od laganog stila Narodnog heroja. O kakvoj je knjizi riječ?
 
Rekao bih da se radi o romanu u i romanu o pričama, romanu-zagonetki, pričama-metaforama kroz koje se pletu isti motivi: roditelji i djeca, raslojavanje ličnosti, putovanje kroz vrijeme. Pisao sam o crnilu oko nas i o tome što se događa kad nam se to crnilo uvuče u topli dom. O smrti, starenju, prolaznosti, o slatkim malim pokušajima da sve to ignoriramo bježeći u fantazije, što intimne, što nacionalne. 
 
Sve u svemu, pisanje te knjige psihički me prilično satralo, no test-publika ju je ocijenila kao vrlo zabavnu za čitati. Brian Evenson, jedan strašno turoban pisac, kaže da dobro pisanje uznemiruje, uništava i pisca i čitatelja. Dakle, barem pola posla sam obavio kako spada.
POVRATAK NA VRH STRANICE