Srijeda
28.01.2009.

Zoran Lazić - 'Zakon!' intervju

n.s.



A+ A-

Nekoliko je razloga za intervju sa piscem i scenaristom Zoranom Lazićem. Jedan od njih, za ovaj razgovor najvažniji, od početka siječnja emitira se ponedjeljkom na Hrvatskoj televiziji - sitcom Zakon!, napisan perima Lazića i njegovog spisateljskog partnera Tonćija Kožula. Prije nekoliko dana imali smo priliku čuti raspravu Hrvatskog društva pisaca na temu Tko se može piscem zvati?. Lazić, pisac čiji je tekst posljednjih godina prisutniji u 'drugim medijima', pokušat će nam odgovoriti na pitanje može li se pisac scenaristom zvati?

Irvine Welsh prodaje na aukciji likove za Trainspotting prequel, nešto što si ti prije koju godinu s Kožulom već radio u Gori domovina. Što misliš o tome?
To je bila ideja našeg urednika Krune Lokotara. Inače, imena su rasprodana prilično brzo, gotovo sva, osim dva-tri među kojima je bio i vlasnik bifea 'Zoljica' u Brnazama koji se sada zove Vlado Bulić. Vlado je bio počašćen, jer to je, uostalom, i jedan od njegovih životnih ciljeva – imati birtiju na dobroj lokaciji.

Poznato je da si radio s Tonćijem Kožulom u paru. Što znači pisati u dvoje, možeš li opisati taj Iljf&Petrov proces s obzirom da si radio i roman i seriju Bitange i princeze s Kožulom?
Naše uloge u pisanju razlikuju se jedino utoliko što ja sjedim za tipkovnicom, iz razloga što sam priličan perfekcionist, navlačim te dijaloge do iznemoglosti, mijenjam ih petsto puta. Ali sumnjam da bih mogao, a siguran sam da ne bih ni želio, u dvoje pisati bilo što osim humora.

Pišete li zajednički epizode ili piše svatko svoju epizodu?
I jedno i drugo, inače ne znam ni kako bismo sve stigli. U teoriji, kad paralelno pišemo svaki svoje, to bi trebalo ići brže, ali nije uvijek tako. Često smo brži kad pišemo zajedno, za početak zato što tada imaš svoj 'live studio audience'. Nažalost, u domaćoj produkciji sve je u brzini, sve se radi na ho-ruk, pa mi se plače kad pomislim kakvu bismo tek kvalitetu mogli stvarati kad bi od nas scenarije naručili na vrijeme. Britanski model – sezona od šest epizoda – da ne spominjem.

Što to znači za pisca raditi za TV? Rekao si da ne odvajaš pisanje, da ne želiš razlikovati pisanje iako se mediji razlikuju?
Da mislim da je išta manje vrijedno, ne bih se time bavio. Štoviše, ova serija mi je najvažnija, a osobno, rekao bih i najbolja stvar koju sam do sada napisao. Ne želim sad ispasti narodni heroj, ali zaista, do sada sam se uglavnom držao toga da ne pišem ništa iza čega ne stojim. Puno se lošije osjećam kad moram potpisati neku glupost, nego kada nemam prebijene pare. Kad ljudima kažem da pišem sitcom, često slegnu ramenima i kažu: 'A šta ćeš, lova je lova'. A ja si mislim, fuck off! Taj stav 'od nečega moraš živjeti' govori štošta o ljudima, ali još više o stanju domaće televizije. Nedavno sam napokon pročitao Truffautove razgovore s Hitchcockom gdje Hitchcock kaže kako mu užasno na živce idu filmski kritičari jer ih zanimaju samo scenariji i ništa drugo. I ja, naravno, mislim da sa scenarijem sve počinje i završava. Možeš ti ne znam kako dobro snimiti i fenomenalno odglumiti stvar, ali ako scenarij ne valja, uzalud vam trud svirači. A kod nas se prema TV-scenariju odnose kao i prema bilo kojoj drugoj produkcijskoj stavci, kao da je to rupa koju treba ispuniti tekstom. Onda nije čudno da ga tako doživljava i publika. Kaže mi Vitez (redatelj serije, op.a.) da je jednom sjedio u kafiću i čuo neke djevojke kako pričaju: 'ja sam čula da Bitorajac to sve sam piše i izmišlja, to što govori u seriji'. Eto, tako ljudi zamišljaju taj proces, ali ne možeš ih kriviti. Većinom nam serije zaista tako i izgledaju, kao da glumci nešto palamude i izmišljaju na licu mjesta.

Rekao si da tamo gdje Bitange završavaju, tamo počinje Zakon...
Da, u smislu da smo neke 'bizarnije' trenutke, prema kojima smo gurali Bitange, ovdje izvukli u prvi plan. Ali inače, isti smo mi ljudi, isti je to humor, premda iz usta kvazi-mladih, kvazi-urbanih ljudi vjerojatno ne zvuči jednako kao iz usta jednog prgavog inspektora i jednog, neću reći retardiranog nego mentalno nedojebanog policajca. Ali po meni je sve to mainstream. Istina, možda prije engleski nego hrvatski, ali mainstream.

Kada pišeš roman ti si slobodan, jer, iako imaš urednika, pišeš sam, bez nekoga nad glavom, bez kompromisa. No ovdje definitivno nije tako, imaš redatelja, producenta i druge faktore. Predstavlja li ti to problem?
Na početku je bilo teže: kao i u svakom poslu, moraš otrpjeti nametanje kojekakvih mediokritetskih gluposti i biti uporan ako im se baš želiš suprotstaviti. Zatim stalno moraš postavljati pitanja tipa: je li ovo produkcijski izvedivo, da li ovo smijemo izvesti zbog nekakvih pravnih prepreka i slično. Još kad ti je jedan od uzora South Park, dakle animirana serija u kojoj, ako hoćeš, možeš imati i čudovište koje žvače cijeli planet, e onda si u problemu. Ovo je serija koja također traži veći broj glumaca, uvjetno rečeno, policijska serija koja za svaku novu epizodu traži novi slučaj, novi set epizodista, stvarno jako puno likova, što i produkciju čini skupljom. No ljudi, naravno vide ofucanu policijsku postaju i stanove koji izgledaju ušminkani po posljednjoj modi sedamdesetih, pa pretpostave da je serija produkcijski jeftina.

Kada govorimo o tipu humora, on se dosta razlikuje od drugih serija koje gledamo. Kako ljudi reagiraju na humor Zakona, imamo li na umu da je naša publika odgojena na američkom sitcomu, koji se bazira na brzom izmjenjivanju štosova, i gdje svaki dijalog mora završiti s nekim punchlineom, a za svaki slučaj je nasnimljen i smijeh.
Meni je osobno najveći izazov i sreća kada humor nađem na nekom neočekivanom mjestu, pa zato uvijek i samoga sebe pokušavam iznenaditi nekom posve pomaknutom situacijom ili replikom. Iz istog razloga mi je jako zanimljivo pratiti reakcije na Zakon!. Zasad su poprilično šarene: nekima je serija odlična, nekima imbecilnija od Nad lipom 35, neki su jednostavno zbunjeni. No ovo je, kažem, serija u kojoj je iznenađenje dio koncepta, i uvjeren sam da se iz dosad prikazanih epizoda, koje jesu nešto mekše, još uvijek ne da naslutiti koliko je u stanju dobaciti.

Smeta li ti kada glumci mijenjaju tvoj tekst?
Naravno, svaki pisac voli svoje rečenice, a naročito u ovom mediju gdje svaka rečenica i jest bitna. Ali to je takav posao: možeš se ili sam prihvatiti režije ili naći nekoga u koga imaš najviše povjerenja, u ovom slučaju Ivana-Gorana Viteza. Vitez je jedan od rijetkih 'humoristično' obrazovanih domaćih redatelja, dakle nije gotovan koji je u životu pogledao samo Mućke i ‘Allo ‘Allo, pa bi on sad malo radio svoju seriju. A sad, koliko sam vidio u ovih prvih četiri-pet epizoda, zna se tu dosta replika promijeniti. Dogodi se i da neke stvari pisane s jednim tipom glume u vidu, izvedene malo drukčije, jednostavno ne funkcioniraju. No, na svako takvo neugodno iznenađenje, pojave se barem tri ugodna, što je prosjek s kojim sam više nego zadovoljan. Na snimanju nisam bio često, ali zato sam sudjelovao u castingu i pisanju muzike za seriju, a nije mi vrag dao mira, pa sam i glumio, što možda nije bila najpametnija odluka. Također, Tonći i ja radimo sajt, zapravo portal fiktivnih Svetkovačkih novosti, najčitanijeg tjednika u Svetkovini, mjestu radnje serije. Kao bivše studente novinarstva, najviše nas veseli pisati kolumnu Elvisa Katića, koja objedinjuje sav jad i bijedu domaćih 'socijalno angažiranih' kolumnista-narikača.

Koje serije voliš, da ne kažem koje su utjecale na tebe?
South Park
ne posustaje, The Mighty Boosh je bezgranično blesav, The League of Gentlemen je moderni klasik, spoj žanrova koje najviše volim, horora i komedije, Peep Show polako prelazi svaku granicu dobrog ukusa, Human Giant je najveći skeč-šou danas… Volim sve što piše Graham Linehan, Black Books, The IT Crowd i naravno, Father Ted, najgenijalniji sitcom svih vremena, o tri popa na malom otoku. Zvuči još manje uzbudljivo od dva policajca i jednog zatvorenika u malom gradiću, ali eto, Father Ted je lijep primjer svetog pravila komedije, ako ne i života uopće: nije bitno o čemu se tu radi, već kako se to radi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.