Nedjelja
27.09.2015.

'Stiže post-Tito generacija pisaca'




Extra_large_nata_a
foto: Naklada Ljevak (Facebook)
A+ A-
Razgovarali smo s Natašom Krambereger, jednom od najperspektivnijih slovenskih autorica, čiji je roman Nebo u kupinama nedavno u Hrvatskoj objavila Naklada Ljevak. U Zagrebu je prošli tjedan bila gošća festivala Europea u Dvorištu.

***
 
Jedan je kritičar usporedio tvoj stil sa džezom? Može li proza imati svoj ritam, dinamiku, tonalitet?
 
Mislim da mora sve to imati! Kad pišem, onda uvijek to pročitam naglas jer mi tekst mora funkcionirati kao melodija. Mislim da je zvuk primarna stvar koju osjećamo u jeziku. Kad mama priča s djecom, djeca možda ne razumiju riječi, ali razumiju melodiju, ritam itd. Studirala sam u tuđoj zemlji, živim u tuđoj zemlji i neovisno tome razumiješ li jezik ili ne, prva stvar koja dođe do tebe je ritam. Vrlo sam ljubomorna na sve džez glazbenike koji samo sjednu skupa,  jedan je iz New Yorka, drugi iz Alžira, treći iz Moskve, i odmah mogu skupa stvarati muziku. Mi spisatelji to ne možemo.
 
Veliki dio tvog romana Nebo u kupinama zbiva se ili u slovenskoj provinciji ili u Amsterdamu. S obzirom da si odrasla u Jurovskom dolu i studirala u Nizozemskoj, ima li u pričama i autobiografskih epizoda? 
 
Naravno. Mislim da se sve što doživimo, sve intenzivne stvari, jednom ispišu i u roman, ako ga pišemo. U mojem slučaju to su manje nekakvi događaji, a više likovi koje sam nekad srela, ili nečije karakterne osobine koje su mi se utisnule u spomen. Ipak, mislim da je za književnost najvažnije da je iskrena, i da je relevantna ne samo za pisca, nego i za širi krug ljudi. Književnost nije ispisivanje stvari koje su nam se dogodile, jer čak i kad se radi o nekoj velikoj traumi, ako je ona vezana uz samo jednog čovjeka, onda to nije književnost. U književnosti uvijek moramo tražiti balans između osobnog i socijalno relevantnog.
 
Vjerujem da bi se puno ljudi u Hrvatskoj moglo poistovjetiti s, primjerice, iskustvima švercanja perilica i 20 kg praška za pranje u stojedinici, o čemu pišeš u romanu. Međutim, čini mi se da većina ljudi u književnosti ili filmu prikazuje takve epizode iz prošlosti s određenom dozom cinizma, ako ne i samosažaljenja. Kako u romanu uspijevaš izbjeći takav pristup?
 
Uspijevam naprosto zbog prirode tih ljudi iz malih sredina u Sloveniji. Ta ljubav prema životu koju sam vidjela tijekom svog djetinjstva u Jurovskom Dolu pretvara i stvarno teške stvari u simpatične situacije. Mislim da je to nekakva karakteristika koju imaju seljaci. Oni su autentični, direktni, zovu stvari svojim imenom i onda to ispadne smiješno. Stvarno imaju dar za humor i toplinu koju, primjerice u 'zapadnim' metropolama nisam srela, i koja mi fali.
 
Postoje li neki autori koji su posebno utjecali na tvoj stil pisanja?
 
Ne znam, mislim da je sve što sam ikad pročitala utjecalo na mene. Ali kad bih baš nekog morala izdvojiti, to bi bio Italo Calvino. Njegovi Nevidljivi gradovi bili su mi stvarno bitna knjiga jer sam vidjela da se i to može - da se može napisati knjiga koja nema jedinstvene priče od početka do kraja, a da roman i dalje funkcionira. Izdvojila bih naravno i Márqueza. U jednom trenutku pročitala sam sve njegove književne i novinarske radove. Istaknula bih i Ryszarda Kapuścińskog kao nešto potpuno drugačije.
 
Živiš u Berlinu, koliko ti je poznata mlada slovenska književna scena? 
 
Čitam koliko mogu i mislim da postoji jedna stvarno moćna generacija mladih pjesnika, a i nekoliko proznih autora. Zovu nas 'generacija 80-ih', ali vidim već i autore iz generacije 90-ih. To su potpuno drugačiji glasovi i mislim da nam ta post-Tito generacija ima puno toga za reći. Od poezije bih izdvojila Anju Golob i Katju Perat, a od proze Jasmina Freliha i Davorina Lenka.
 
Godine 2009. osvojila si nagradu za esej Dva tjedna sa smetlarima. Kakvo je bilo tvoje iskustvo rada sa smetlarima?
 
Berlinska organizacija Young Euro Connect odabrala je deset perspektivnih pisaca iz cijele Europe i dala im zadatak da napišu priču o jednom europskom zakonu, odnosno o njegovoj provedbi. Pošto su mene uvijek zanimale ekološke teme, odlučila sam vidjeti kako zakoni o smeću funkcioniraju u dva različita kraja u Sloveniji: u Slovenskim goricama i Piranu. Potvrdila se moja teza da su smetlari kao suvremeni 'anđeli' koji odnesu sve što je prljavo i sve što smrdi nekamo dalje od nas. Bilo je lijepo vidjeti kako ovi ljudi za stvarno malo novca rade 12 sati na dan prljavi, prljavi, prljavi posao. 
 
Radila si i kao novinarka. U jednom razgovoru izjavila si da je tvoja posljednja knjiga Bez zida u jednoj mjeri i rezultat gubitka vjeru u ulogu novina. Zašto?
 
Već sa 17 godine imala sam privilegiju pisati za ozbiljne novine, i uvijek sam vjerovala da novinarski tekst ili tekst za časopis ne mogu kasnije biti reproducirani u knjizi. Ipak sam objavila tu zbirku reportaža iz Berlina u povodu 25. godišnjice rušenja Berlinskog zida, jer sam ih počela pisati na 15. godišnjicu i iz njih se vrlo dobro vidi kako se grad promijenio. 
 
Kad sam počela živjeti u Berlinu, još sam objavljivala velike tekstove i onda sam shvatila da se sada takvi tekstovi više ne objavljuju. I to me stvarno ražalostilo. Urednici više ne vjeruju da će ljudi čitati te tekstove, ali to nije istina. Kad sam objavila tekst o smetlarima, čitatelji su bili oduševljeni i zaprimili smo tisuće njihovih pisama u kojima traže da se objavljuje više takvih tekstova. Stoga mislim da je knjiga Bez zida nažalost i moj pozdrav novinarstvu jer me današnje novinarstvo ne zanima. I vidim da puno mojih kolega iz novina sada objavljuju knjige. Ne znam je li to alternativa jer knjiga je drugačija, ona zahtijeva nešto više.

Mislim da bi se cijeli taj novinarski sistem uz malo više vjere i ideja mogao promijeniti, ali svi mi kažu da sam samo romantik i da to nije moguće.
 
Koja je veza umjetnosti i aktivizma? Misliš li da umjetnost može biti pokretač promjena u društvu?
 
Može. Pritom mislim da književnost ne treba imati nekih velikih ambicija – ako može napravit promjenu i u samo jednom čovjeku, i to je super. Književnost može dati neko novo viđenje stvari, i to polako može krenuti u nekom smjeru promjene. 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.