Inteligencija u grču

Dubravka Ugrešić je 11.12. gostovala u Booksi u programu 'Škola neophodnog znanja', u povodu izlaska knjige Karaoke kultura (Kulturtreger i Multimedijalni institut, 2015.)

*** 

U knjizi indikativnog, brutalno iskrenog naslova Kultura laži bavite se nekim aspektima sveopćeg duhovnog razaranja do kojeg je došlo početkom '90-ih, što je rezultiralo ubrzanom kontaminacijom malograđanskom, lažnom 'kulturom licitarskog srca'. Značajnu ulogu u toj priči odigrao je i kukavičluk hrvatskih intelektualaca. S druge strane, u upravo objavljenoj knjizi Karaoke kultura bavite se aproprijacijom kulture od strane konzumenata kulture. Postoje li poveznice između kulture laži i karaoke kulture?

Između "kulture laži" i "karaoke kulture" postoji jaka veza. Kad sam pisala Kulturu laži, sama riječ 'kultura' još uvijek je imala smisla, postojao je sistem zajedničkih referenci, zajednički kulturni kod, govoreći o nečemu nismo trebali fusnote. Danas je taj sistem urušen, ako ne već i srušen, kod sporazumijevanja također, stvari više nemaju isto značenje. Ključna stavka našega vremena nije ni autor, niti je to djelo, već recipijent, primalac, konzument kulture, koji nije više pasivan. Primalac je uzeo stvari u svoje ruke, on je izvođač, on je dirigent, on je režiser, on je glumac, on je akter, on je proizvod, on je i konzument. Taj oslobođeni, emancipirani, aktivni, interaktivni glas nije autentičan, odnosno autentičan je upravo toliko koliko je autentična - Borna Rajić. Zbog sveopće demokratizacije, koja pritom znači i demokratizaciju ukusa, svijet oko nas pretvorio se u farsu. Zbog toga se današnji trenutak teško može parodirati. Što je farsa ako je sama realnost postala farsom? Farsa na farsu?

No nije li stvarnost uvijek farsa, i sada kao i prije stotinu godina, barem stvarnost koju mi poznajemo? Karl Kraus je tvrdio da najluđe i najbizarnije stvari u knjizi Posljednji dani čovječanstva nisu izmišljene…

Istina. Na primjer, realnost je da su predsjedniku odbora za ljudska prava koji dobiva nagradu za životno djelo od predsjednice hrvatske države u trenutku primitka nagrade pale gaće. Što se zapravo u ovom vremenu i ovom društvu, društvu farse, može parodirati i koliko to u ovakvom kontekstu ima smisla? Kako komentirati taj slučaj, kada je sam slučaj istodobno i komentar? Postoji neka vrsta kazne za društva kakvo je hrvatsko (dakako, i mnoga druga slična društva). Ne radi se o 'božjoj kazni', ne govorim u takvim terminima, nego o sistemu koji se već godinama održava na laži, i u jednom trenutku sistem naprosto puca, i tada se posve zakonito događaju stvari poput padanja gaća. I možemo mi sažalijevati dobitnika, i može nam dobitnik tisuću puta samosažaljivo objašnjavati zašto se to dogodilo, i mogu nas prozivati za loš smisao za humor. Ali najednom je, poput vraga iz kutije, iskočila istina i svima pljusnula u lice.

To dovodi i do problema subverzivnoga: što subverzivno jest i što može biti? Vi tvrdite da je tzv. subverzivni aspekt vrlo često ništa drugo nego obična trivijalnost, odnosno da najčešće ono što se nastoji predstaviti opasnim i subverzivnim uopće nije ni jedno ni drugo…

Kultura karaoka je kultura loše imitacije, koja baš zato što je loša pruža zadovoljstvo i izvođaču i publici. Karaoke kultura je alibi za drugorazrednost, to je naša, 'narodna' kultura, kultura aproprijacije. Karaoke kultura podrazumijeva masovnu standardizaciju ukusa, to je kultura konsenzusa, fašistoidna kultura. Dobar primjer za to imali smo nedavno kada su se ljudi krenuli zalijevati kantama ledene vode. Ljudi su znali da se polijevaju u znak podrške za pronalaženje lijeka protiv neke rijetke bolesti. Pritom nikoga nije zanimalo koje bolesti (isuviše je rijetka da bi to ljude zanimalo), bilo je važno da se svi polijevaju vodom, pa tako i mi. Dakle, aproprijacija nije agent nečeg pozitivnog, već fenomen koji ubrzava pražnjenje stvari od svakog značaja.

U knjizi Karaoke kultura pokazujete to na dva naoko posve suprotna primjera, reality zvjezdici Valentini Hasan i režiseru Emiru Kusturici, koji je sagradio Drvengrad, bizarno Potemkinovo selo. Pokazujete da se briše razlika između popularne kulture i tzv. visoke kulture koju Kusturica želi predstavljati…

Ta opreka danas nema smisla, u pitanju je lažna opozicija. U današnjoj kulturi koju krasi prije svega neautentičnost strahovito se brzo usvajaju floskule, a i Valentina Hasan i Kusturica koriste upravo floskule u kreiranju vlastite osobe, samo na različit način. U pitanju je zapravo vješto korištenje principa manipulacije. Znate i sami da je danas dovoljno da kažete da volite W.G. Sebalda i već sutradan će kritičari naći da je vaša proza slična W.G. Sebaldu, i to se zove aproprijacijom, i to je karaoke kultura, ni tu nitko ne provjerava, već samo ponavlja melodiju koju je čuo/la. Karaoke kultura ide na ruku tržištu i trgovcima, kao i svaka vrsta fašizacije, standardizacije i brze i masovne konsolidacije. A naše je vrijeme, upravo zbog tehnologije koja nam ide na ruku (gadgeta kao što su Internet, društvene mreže, Twitter) neobično pogodno za fašizaciju.  

U periodu prije spomenutog rasapa do kojeg je došlo početkom '90-ih i vašeg izbacivanja, odnosno brisanja iz hrvatske književnosti, surađivali ste s profesorom Aleksandrom Flakerom u izradi Pojmovnika ruske avangarde. Promatrate li svoj rad na području znanosti kao posve odvojenu činjenicu od književnog djelovanja, ili su te sfere ipak povezane?

Ruska književnost, posebno avangardna, bila je za mene formativna, možda više od bilo koje druge književnosti. Najvažniji estetski i poetički 'paket' dobila sam upravo od ruske avangarde. Pritom ne mislim samo na autore poput Piljnjaka, Bjelog, Bulgakova, Babelja, nego na jaku teoriju književnosti i umjetnosti, a onda i na vizualni dio paketa, na slikarstvo, film, dizajn...

Harmsa i Piljnjaka ste i prevodili…

Jesam, ali relativno malo. Kada je riječ o ruskoj avangardi, bio je tu još jedan izuzetno značajan nauk. U pitanju je odnos između književnosti i sistema, odnosno politike i cenzure. Bilo je zanimljivo proučavati kako je umjetnost korespondirala s revolucionarnim događajima, što se dogodilo za vrijeme staljinizma, odnosno socijalističkog realizma, te što se nadalje događalo u vrijeme 'otopljavanja', odnosno rehabilitacije proskribiranih književnika. Akademsku godinu 1975./76. provela sam u Moskvi i iskusila mnoge stvari, između ostaloga naučila sam razlikovati lažne od pravih disidenata, lažne od pravih rizika, što mi je pomoglo da se snađem u hrvatskoj situaciji od 1991. naovamo, kada su se svi razgalamili (I još uvijek bestidno galame) o teroru pod kojim su živjeli za vrijeme komunizma. Kažem, godina provedena u Moskvi bila je velika škola, u svakom smislu.

Često govorite o pokušaju brisanja memorije, i to na svim mogućim nivoima. Čini li vam se da je vaše bavljenje kompleksom ruske avangarde, koja je na neko vrijeme potpuno izbrisana iz kolektivne svijesti, došlo kao neka vrsta prefiguracije, što uključuje i vašu poziciju u okviru hrvatske književnosti?

Ja sam bila su-urednica devet svezaka Pojmovnika ruske avangarde. Napustila sam fakultet 1993. godine. Kod izdavanja desetog sveska u cijelu priču kooptiran je katolički pjesnik, stanoviti Golub. Njemu su dali da napiše uvodni tekst iako on nije književni teoretičar, niti s ruskom avangardom ima ikakve veze, već je teolog laik. On je imao istu onu funkciju koju je Crkva najednom zadobila tadašnjom promjenom svog položaja. Crkva je blagosiljala, i još uvijek blagosilja, po Hrvatskoj sve i sva, od novog CAT-scana, škola i novorođenih beba, do Hrvatskog sabora. Kada kliknete, na primjer, na sajtove hrvatskih privatnih poliklinika na Internetu, najzabavniji dio tih sajtova je rubrika 'Poznati koji su nas posjetili': tu su u 90% slučajeva najpopularniji posjetitelji hrvatski popovi i  – Tereza Kesovija!

Tako je i naš pjesnik Golub dao svoj blagoslov Pojmovniku ruske avangarde. Nakon toga Pojmovnik ruske avangarde mijenja ime u Pojmovnik europske kulture. Jer ruska avangarda je 1991. i 1992. godine valjda zvučala jako opasno. To malo, ali ideološki značajno repozicioniranje inicirao je začetnik projekta, profesor Aleksandar Flaker. Ja sam otišla. Svi ti događaji vezani uz Pojmovnik, kao i sve izjave koje je u to vrijeme dao profesor Flaker, bile su slugansko pljuvanje po vlastitoj biografiji, ali i pljuvanje po vlastitoj poziciji dugogodišnjeg edukatora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. To moralno srozavanje dogodilo se svima. Oni koji nisu pristali na moralno srozavanje, otišli su. Oni koji su pristali, napredovali su! Ne sjećam se da se itko bunio. Istina, mnogi su naprosto šutjeli.

Tih godina je takvih slučajeva bilo previše, i zaista su rijetki iskazivali intelektualnu, političku, zapravo bilo kakvu vrstu hrabrosti. Je li u pitanju bio puki konformizam zbog kojega je riječ 'integritet' izgubila ikakvo značenje, ili govorimo o epidemiji kukavičluka?

Tada je prije svega prevladavao strah. Taj strah se po nekom mehanizmu zadržao sve do danas. Primjera je mnogo. Profesor Aleksandar Flaker umro je prije pet godina. Gledala sam televizijsku emisiju posvećenu njegovu radu. Moji kolege, dvojica urednika, govorili su o Pojmovniku ruske avangarde. Pred kamerama je u krupnom planu bio Pojmovnik ruske avangarde, jasno se vidjelo i moje su-uredničko ime, ali moji kolege nisu spomenuli moje ime. Uporno su ponavljali kako je urednik Pojmovnika bio profesor Aleksandar Flaker. O čemu se tu radilo? Ne bih znala objasniti mehanizam. Je li strah i prije pet godina bio jednako velik kao što je bio prije dvadeset godina? Je li i danas isti?

Vi ste na vlastitoj koži doživjeli sudbinu pokušaja brisanja iz kolektivnog pamćenja, potpuni damnatio memoriae. Može li se u takvoj situaciji uopće govoriti o izboru između ostanka i odlaska?

U takvoj se situaciji čovjek zapita zašto se to događa, kako je moguće da se tako nešto uopće zbiva. To su zaista strašne stvari, tim strašnije jer se radi o ljudima koje dobro poznajete.

Zadnja konferencija Pojmovnika ruske avangarde, na kojem sam sudjelovala, bila je 1993. godine, prije dvadeset i dvije godine! Tema konferencije bila je staljinizam u umjetnosti. Sjećam se da sam na jednoj sesiji rekla da je bijedno i tragikomično držati referate o staljinizmu u umjetnosti kada se identične stvari u istom trenutku događaju u Hrvatskoj, pred našim nosom. Nastala je konsternacija, jedna moja kolegica rekla je da nije u redu da govorim takve stvari "dok naši momci ginu na frontu." Moj argument da je ona upravo pročitala referat o Bulgakovu i cenzuri "dok naši momci ginu na frontu" nije pomogao, kao ni argumenti da kipar Kruno Bošnjak sa svojim socrealističkim Hrvatskim pticama pošumljava Hrvatsku, te da je na djelu spaljivanje knjiga, praksa koju je poznavala nacistička Njemačka, a svi o tome šute.

U to vrijeme mnogima nije bila nimalo problematična revizija povijesti, a samim time ni hrvatske književnosti. Ja sam tada išao u školu koja je nosila ime poglavnikovog doglavnika Mile Budaka. Meni se čini da je otada pa do danas došlo samo do male promjene u retorici, no da se onaj dio društva koji se naziva 'inteligencijom' zapravo uopće nije suočio sa svime što se tada događalo. Smatrate li da su tekovine tog revizionizma, a to uključuje i nakaradni jezični purizam, zapravo na snazi i danas?

Kad je riječ o književnosti, govorimo o vremenu kada su se u Hrvatsku vratili pripadnici ustaške emigracije, poput Vinka Nikolića, i kada su bili rehabilitirani donosioci rasnih zakona poput Mile Budaka. Posvuda je vladala cenzura, postojali su naputci o tome kako moraju izgledati tekstovi u novinama, kakvi moraju biti televizijski izvještaji, kakvim se jezikom autori izvještaja moraju služiti. Nemojmo se zavaravati da su stvari danas drukčije. Štoviše, mislim da su gore nego prije, jer su mnoge stvari prošle kroz edukacijski sistem, ušle u čitanke, školske knjige, u udžbenike, i nema nade da će skoro izaći.

Za tu užasnu i sramnu štetu kriva je hrvatska inteligencija, prije svega ona akademska, dakle fakulteti koji su u međuvremenu školovali generacije novih edukatora, institucije poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, izdavači, književnici, novinari, mediji... Svi su oni glasom ili znamenitom hrvatskom šutnjom podržali izdaju temeljnih principa svoje vlastite struke ili vokacije, a to bi valjda trebala biti istina.

Posljednjih godina kao da je došlo do novog velikog uzleta 'državotvorne misli' kada je riječ o hrvatskoj književnosti, ali i znanosti, a barem bi ona trebala biti slobodna od nacionalističkih utega. Zašto je došlo do toga?

Činjenica je da se sve to stvarno događa, da doista svjedočimo nacionalističkom backlashu, i to u svim segmentima društva, od znanosti, politike pa do književnosti. Uzrok tome upravo leži u ovome o čemu smo razgovarali, u tome da se nitko ne želi suočiti s prošlošću. Možda i zato što je to njihova vlastita prošlost. A sve to će se nesumnjivo i nastaviti. Dovoljno je pogledati kako se odgajaju nove generacije, kako izgledaju školski udžbenici i čitanke hrvatskog jezika.

Leže li u tome razlozi vaše odluke da se ne pojavljujete u hrvatskim medijima, uključujući i intervjue?

Prije svega, mediji se nisu nešto pretrgli da me dobiju. A onih nekoliko novinara koji traže intervju, ili televizijski snimak i kratku informaciju o mome nastupu, zapravo rade na učvršćivanju iluzije da živimo u demokratskom društvu, gdje, eto, postoje različite opcije, i one lijeve, i one desne, što je dakako laž. U hrvatskom društvu u ovome času postoji samo jedna opcija, ona desna.