Četvrtak
19.03.2015.

Gnjevni mag kristalna glasa




Extra_large_3042607153_294576699a_o
A+ A-
S Josipom Pandurićem, Disputovim urednikom, razgovarali smo o znamenitom austrijskom piscu Karlu Krausu i djelu Posljednji dani čovječanstva.

***

Čini se kao da je posljednjih godina došlo do neke vrste Kraus-revivala (iako to pomalo glupo zvuči kada govorimo o  genijalnom autoru kao što je Karl Kraus), čak i u Americi, gdje recimo popularni Jonathan Franzen objavljuje svoje prijevode eseja ovog sjajnog pisca. Kako to da ste se vi, odnosno vaša izdavačka kuća, odlučili na objavljivanje Karla Krausa?

Ideja i želja da urednički u Disputu objavim Posljednje dane čovječanstva Karla Krausa stara je dobrih petnaest godina. Još sam 2001. počeo nagovarati vrsnog prevoditelja Seada Muhamedagića da se prihvati toga golemog i teškog prijevoda, no on se tomu opirao sve do pred godinu i po kada smo se napokon osmjelili u taj iznimno zahtjevan posao.

Sada, osvjedočen iskustvom rada na toj knjizi, vidim da je bio u pravu nećkajući se, i da mu je prevođenje dviju Krausovih knjiga aforizama u međuvremenu, Izreke i protuslovlja 2002. i Pro domo et mundo 2006, poslužilo kao izvrsna priprema za maksimalno upoznavanje s autorovim načinom razmišljanja i za hvatanje ukoštac s njegovom dramom zamišljenom "za kazalište na Marsu". Sretna je okolnost pri tom odugovlačenju bilo i to što je u Disputu za to vrijeme u izvanserijskog redaktora stasao kolega Damjan Lalović, također vrsni prevoditelj, koji je minucioznim radom na prijevodu Krausova magnum opusa bitno osnažio uvjerenje da je s ovim prijevodom učinjeno najbolje i najpoštenije što se moglo.

Navodim ovo da bih naglasio kako je za prevođenje toliko kompleksnog teksta autora za kojeg se govorilo da je "vjenčan s njemačkim jezikom" neophodan složan timski rad s maksimalnim stručnim angažmanom svakog njegova člana. Iz navedenoga se može zaključiti da je golemo i razgranato Krausovo djelo – zasad ono aforističko i dramsko, a uskoro će to biti i ono esejističko-publicističko – Disputova bitna izdavačka preokupacija koja se jasno iskazuje u nakladničkom nizu 'Monokl' u kojem smo objavili djela njegovih, većinom austrijskih suvremenika modernista poput Schnitzlera, Rotha, Musila, Werfela, Altenberga, Wedekinda, Meyrinka...

Dakle, objavljivanje Krausovih Posljednjih dana čovječanstva, što se barem nas tiče, ni u kojem slučaju nije u službi pukog obljetničarskog upotpunjavanja obilježavanja stote godišnjice Prvoga svjetskog rata, koje je u svijetu sigurno pobudilo interes za njegovim opusom - što je, naravno, samo po sebi dobra stvar, ali kad se svede na isforsirano prigodničarstvo, zna ići na živce. 

U zadnje vrijeme je u Hrvatskoj objavljeno nekoliko izuzetnih djela spomenutih austrijskih književnika tog perioda, poput genijalnog romana Radetzky marš Josepha Rotha, pisca jednako važnog, no ipak znatno drugačijeg od Krausa. Koliko je upravo Kraus specifičan autor u tom kotlu književnih majstora koji je vrio u Beču početkom 20. stoljeća?  
 
Joseph Roth je po oštroumnoj kritičnosti u svojim esejima, primjerice u Židovskim lutanjima, možda i najbliži Krausovu zahvatu u srž društvenoga i političkoga. Peter Altenberg je pak to po strasti promatranja života, no ni jedan od njih, a još manje ostali, ne može se ni uspoređivati ni mjeriti s književnom i javnom institucijom kakvu je od sebe kroz desetljeća bespoštednog polemiziranja sa svim i svakim izgradio "gnjevni mag kristalna glasa", kako je Krausa krajnje precizno okarakterizirao mlađahni Georg Trakl.

Duhovni "bakljonosac", koji je gotovo 40 godina objavljivao vlastiti časopis Die Fackel i počevši od 1899. pa sve do smrti 1936. objavio fascinantnih 917 brojeva s morem svojih tekstova raznorazne tematike (s tim da je od 1912. u časopisu objavljivao gotovo isključivo vlastite tekstove), bio je sasvim izdvojena intelektualna pojava u ondašnjem bečkom i, šire, (srednjo)europskom miljeu, a povijest će pokazati – i u cijeloj svjetskoj književnosti prve polovice XX. stoljeća.

Koliko je on sam toga bio svjestan i koliko je uživao u svojoj intelektualnoj nadmoći, može ilustrirati ovaj njegov aforizam: "Kad netko sa mnom hoće progovoriti, nadam se sve do posljednjeg trenutka da će ga u tome zadržati strah da ne bude kompromitiran. Oni su, međutim, neustrašivi." Mnogi su ga zbog takva stava smatrali prepotentnim asocijalnim osobenjakom, ali unatoč tome ta mu je samoizabrana pozicija beskrupuloznog presuditelja svega postojećega priskrbila vjernu publiku i mnoštvo sljedbenika – kažu da je njegovim javnim čitanjima (a održao ih je oko sedam stotina, između ostalih u Puli i Zagrebu) znalo prisustvovati i po nekoliko tisuća omađijanih slušatelja.

Bilo je dovoljno da bilo tko koji se laća pera, a pogotovo književnik ili novinar, neovisno o tome prijatelj mu ili ne, ma i zeru oskrnavi Njegovu Svetost Jezik pa da Kraus povede "titansku bitku sa zarezima" i žestoko raspali po njemu, jer za njega je čistoća izražavanja bila preduvjet jasnoće mišljenja, a jezik prostor razotkrivanja društva. Svim je svojim intelektualnim moćima osuđivao srozavanje književnosti na puki feljtonizam oličen u nekritičkom liberalizmu sveprisutnog žurnalizma, koji istinu svijeta prikriva fraziranjem i "tiranijom trenutka".

Kao čovjek gladan pravde, moralist, dosljedan i nepotkupljiv, žestoko je kritizirao (malo)građansku kulturu, nadiruću bespogovornu vjeru u moć tehnike i napredak, pravosuđe koje zanemaruje pravednost, korupciju svake vrste (posebice intelektualnu), nacionalizam (pogotovo austrijski i velikonjemački), komercijalizam (naročito onaj koji ideološki prikriva da je zapravo samo to i ništa više)...
 
Uz to, Kraus je bio veliki protivnik rata, čime se razlikovao od većine svojih kolega, koji su oduševljeno pozdravili rat. Među njima su bili i najveći pisci i mislioci, od Thomasa Manna do Ludwiga Wittgensteina, kojima je rat bio svjetska centrifuga moralne purifikacije. 
 
Kraus je zaista bio potpuno izdvojena figura po tome što je, za razliku od mnogih kolega književnika koji su se za Prvoga svjetskog rata uhljebili u ratnim tiskovnim stanovima i propagandistički huškali na rat, za to vrijeme izricao najsnažnije optužbe protiv rata, i to proročkom apokaliptičkom satirom neprolazne vrijednosti.
 
Kraus je u svojim tekstovima u kojima prikazuje krajnju glupost rata i cijelog ratnog igrokaza, kako u publicističkim tako i onima koje možemo nazvati 'književnim', koristio strategiju koja se tek na prvi pogled može činiti groteskom – naime, on taj efekt postiže upravo korištenjem 'istine' kao najsubverzivnijeg i najubojitijeg književnog oruđa. Kako u tom smislu gledate na Posljednje dane čovječanstva?
 
Elias Canetti, koji je kao mladić u najboljim godinama bio potpuno opčinjen Krausom kao svojim bespogovornim idolom, u jednom je svojem eseju o njegovim literarnim sredstvima zapisao: "Citat, onakav kakav ga je on upotrebljavao, postajao je oružje protiv onoga koga je citirao. Karl Kraus je posjedovao sposobnost da osudi druge tako što bi takoreći oni sami sebe osudili."

Izvrstan recentan primjer takva dramaturškog umijeća mogli smo nedavno vidjeti u sjajnom dokumentarnom filmu Utopija Mladena Ćapina, u kojem autor naprosto pušta prvake hrvatske korupcionaške scene da se hvastaju svojom brigom za opće dobro, dok iz svakog kadra probija otužna istina koja ih čini posve nevjerodostojnima. U Posljednjim danima čovječanstva takva je tehnika dokumentarističkog citiranja, koju je Kraus dugo pionirski brusio u Die Fackelu, došla do maksimalnog izražaja kao način da se istini omogući njezina puna gromkost.

Tako odmah u uvodnim rečenicama čitamo da Kraus nema nikakvu namjeru destilirati istinu, nego ju samo metodom montaže nenametljivo iskolažirati: "Najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista su se dogodila; samo sam slikao ono što su činili. Najnevjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati." Zanimljiv je pritom njegov dramaturški postupak da tom mnoštvu citata, koji sami sobom snažno svjedoče o ratnim grozotama, kontrapunktira, između ostaloga, besplodne rasprave dvojice možda najridikuloznijih likova u drami, Domoljuba i Pretplatnika, koji istinu uporno traže bjesomučnim odgonetavanjem 'istine' koju im svakodnevno servira i dozira dnevni tisak, pri čemu se, naravno, poput pileta u kučini zapleću u klišeje novinskih naslova i u fraze isfabriciranih kolumni i krivotvorenih izvještaja s bojišta. 
 
Kraus je bio nezaobilazan autor i uzor mladim književnicima u prvim desetljećima prošlog stoljeća (poput spomenutog Trakla), i to u svim dijelovima K&K monarhije. Štoviše, čitajući najbolje mlade hrvatske pisce perioda, poput Šimića ili Krleže, možemo vidjeti da su ovi autori na neki način modelirali vlastiti pogled na književnost i njezino značenje u smislu konkretnog angažmana upravo prema Krausu. Čini da je Kraus zaista cijeloj generaciji otkrio subverzivnu snagu teksta. Koliko važnim smatrate upravo taj aspekt lika i djela Karla Krausa?
 
Ovome što ste primijetili mogu pridodati da se rečeni Krausov utjecaj na naše spomenute klasike (i šire, na hrvatske ekspresioniste općenito) očitovao i u njihovu prihvaćanju slobodnog stiha kao svojevrsne subverzivne geste u odnosu na tradicionalna rimarijska ograničenja u ritmici i metrici pjesme. A. B. Šimić to uopće ne krije kad ističe: "Rimovati treba ono što se rimuje, kako veli Karl Kraus (koji me je možda najviše poučio šta je to ritam i rima u pjesmi)".

O Krausovu pak neupitnu utjecaju na Krležu napisano je i studija i leksikografskih anotacija, jedino što u Krležinoj maniri, izgleda, nije baš bilo da taj utjecaj sasvim otvoreno prizna i eksplicira na način kako je to učinio Šimić. Iz toga naoko nevažnog detalja može se izvući zaključak dalekosežnih posljedica, naime onakav kakav je 1988. u tematskom broju beogradskog književnog časopisa Delo posvećenom Karlu Krausu izveo filozof Obrad Savić, rekavši da "iznenađuje činjenica da je Krleža – prvorazredni kulturni poslenik i duhovna institucija od ranga – učinio sve, budući da nije učinio ništa, da se za njegova života u Jugoslaviji ne objavi nijedno Krausovo delo!"

Budući da je između ostaloga i zbog toga bio prekinut nekad iznimno plodonosan Krausov utjecaj na domaću književnu i intelektualnu scenu, pojava Feral Tribunea krajem osamdesetih kao novina u vremenski dalekom a stilski i tematski bliskom dosluhu s Krausovom Bakljom (pri čemu je već podudarnost imena sugestivna naznaka) dodatno dobiva na značaju kao kulturna činjenica koja je hrvatsku satiru vratila 'materi'. Nesretni se povijesni usud potrudio feralovcima, kao i svojedobno Krausu, 'podariti' rat, na čijoj su osudi radili i ustrajno i hrabro i intelektualno nadmoćno, dakle na način potpuno sličan Krausovu. Stoga mi se čini da i za njihovo pisanje vrijedi ono što je A. B. Šimić svojevremeno ustvrdio za Krausovo – da su naime "glosiranje novina učinili satiričkom umjetnošću".
 
Može li Kraus biti jednako tako zanimljiv i današnjim generacijama? Koliko je Kraus zapravo aktualan?
 
Citirat ću, ilustracije radi, samo jednu ciničnu misao iz Posljednjih dana čovječanstva: "Tko se u ovom ratu ne obogati, ne zaslužuje da ga doživi!" Pa tko da od nas osvjedočenih privatizacijskom pljačkom Hrvatske, čije posljedice još i danas ispaštamo, ne ustvrdi koliko je Kraus aktualan? Ali generalno govoreći, mislim da je potpuno pogrešno i sasvim redukcionistički Krausovu aktualnost tražiti u bilo kakvim povijesno ili politički uvjetovanim koincidencijama. Čini mi se da će njegov trajan značaj ostati provjerljiv na puno važnijoj, filozofskoj razini - u tome što nam njegova literarna ostavština nudi mogućnost da spoznamo ono bitno u svijetu u kojem živimo.

Osnovni ulog u njegovu djelu doista je – čovječanstvo. Zato se uz malo blagonaklonosti spram patetičnosti u iskazu ne možemo ne složiti s mišlju jednog od rijetkih Krausovih cjeloživotnih prijatelja, slavnog arhitekta Adolfa Loosa"Jednoga dana će Karlu Krausu čovječanstvo imati da zahvali za svoj opstanak!"
 
Razgovarao Neven Svilar
foto: jinterwas

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.