Postoje one uobičajene situacije u kojima čovjeku može zatrebati utjeha: slomljeno ili, u najmanju ruku, napuknuto srce, bolest bliske osobe, otkaz na poslu i još gomila sličnih nemilih scenarija, ali meni se sve više čini da prosječnom čovjeku treba utjeha i kada mu se ne događa ništa posebno loše, tek tako, svakodnevno, nakon što je radio i živio, nakon što je provodio vrijeme među drugim ljudima, užurbanim, ambicioznim, spremnima pregaziti.
Utjehu je moguće pronaći na različitim mjestima. Postoje prokušane metode i svatko zna što kod njega postiže najbolje rezultate, ali srećom postoje i iznenađenja, odlomljeni komadići empatije koji se tko zna kako dokotrljaju do vas i barem na trenutak vam postanu važniji od bilo čega drugoga. U njima se spoji iscjeliteljski potencijal toplog zagrljaja, velike čokolade i omiljenog alkoholnog napitka.
Moderno vrijeme u kojemu informacije kolaju zapanjujućom brzinom ima bezbrojne mane, ali svakako ima i stanovite prednosti, a jedna od njih je i činjenica da neki posve nepoznati bend može na Youtube postaviti pjesmu koja će nekoga utješiti, nenadano i niotkuda. Ne mora mu spasiti život, ne mora mu postati najdraža pjesma na svijetu niti ga mora promijeniti - ako ga je utješila, makar na tren, ako je u njoj prepoznao titranje slično svojemu, misija je ispunjena i onaj brzi, užurbani, ambiciozni i novcu okrenut svijet iz prvog odlomka je dobio jedan srednji prst u svom smjeru.
Meni se otprilike to dogodilo s pjesmom 'Dogs, Moon River & Baudelaire' srpskog benda (koji nije bend) Sofie From Seattle. Nisu pravi bend, kažem, to je tek ime pod kojim članovi različitih bendova, kako sami kažu, "pakuju svoje pesme u susretima između proba, propuštenih autobusa, poslova, otkaza, veslanja i plivanja, ispitnih rokova i razvijanja filmova."
I onda jedan takav projekt koji se čak niti ne trudi biti projektom iznjedri pjesmu koja će slučajnom slušatelju mnogo značiti. Dva ženska glasa u savršenoj harmoniji, nježna gitara i jednostavna, repetitivna i pomalo uznemirujuća melodija koja doista ima terapeutski učinak, bol toliko puta analizirana da se pretvorila u rezignaciju.
Kao i obično, riječ je o ljubavi. Možemo se truditi koliko god nas je volja, ali od slomljenih srdaca ne možemo pobjeći. Možda trenutačno imamo sreće pa su nam klijetke i pretklijetke ondje gdje bi i trebale biti, ali valja biti svjestan činjenice da je to krhko i lako promjenjivo stanje.
Pjesma počinje jednostavnim riječima koje sažimaju kompleksnu emociju i koje intrigiraju, zovu nas da saznamo što je bilo dalje.
I feel it's unfair
to the other men
that you could have me again
Pred nama se polako počinje rasplitati ljubavna priča, zastrašujuće poznata, jedna od onih koje smo proživjeli iako možda nismo, dvoje ljudi koji ne mogu jedno bez drugoga, a ne mogu niti zajedno pa se naganjaju i jedno drugo proganjaju, istovremeno se vole najviše na svijetu, ali se i uzajamno muče onako kako ih nitko drugi ne bi mogao mučiti.
No, u jednom trenutku čovjek shvaća da od mučenja mora odustati. To ne samo da nije lako, to je najteža stvar na svijetu, ovisnost o drugoj osobi slična je ovisnosti o drogi. To su ulice u koje ne želite zalutati: tu je i znojenje u apstinencijskim krizama i uvijek prisutan strah od recidiva i trajno uzdrmana ravnoteža, ali unatoč svemu nekada treba presjeći, nekada treba staviti točku. Nekada treba utjehu potražiti na drugom mjestu.
I thought I'd never give you up
my precious friend
but I found my comfort
at another place -
dogs, Moon River and Baudelaire.
I opet je sve tu. Pas kao savršen supstitut za čovjeka, živo biće koje ne traži mnogo a daje sve, Moon River, legendarna skladba Henryja Mancinija, i nezamjenjivi Charles Baudelaire, veliki Charles, majstor povezivanja zla i ljepote, poetska ikona čije se pjesme mogu čitati uvijek i svuda, kontroverzni simbolist čija je romantika nerijetko pogrešno doživljavana, autor čije pismo u jednakoj mjeri određuje želja da se poigra s izmijenjenim stanjima svijesti i čista, duboko proživljena melankolija.
Mogao je tu umjesto Baudelairea biti i neki drugi pjesnik, utjehe poezije dobro su poznate svakom čovjeku kojemu riječi nisu tek sredstvo komunikacije. Mogao je tu biti i, recimo, Tin Ujević i njegovo nenadmašno Pobratimstvo lica u svemiru ili, ako ćemo se već kretati ovim našim teritorijem, Branko Miljković čiju smo godišnjicu smrti nedavno obilježili, ali Baudelaire je ovdje s razlogom. On je simbol ultimativne neprilagođenosti, pjesnik ludog života koji je rezultirao sjajnim stihovima iz kojih se mnogo toga može naučiti i danas, gotovo 150 godina nakon njegove smrti.
Poezija nam treba čak i onda kada toga nismo sasvim svjesni, a možda nam u tim trenucima treba i više nego inače. Treba se malo odmaknuti, stati sa strane u neki mirni kut i pustiti ubrzane, nervozne i ambiciozne ljude da jure pored nas. Usporiti, zaviriti između korica i pronaći pjesmu s kojom ćemo se saživjeti, pjesmu koja će nas utješiti. Ja, recimo, nisam pojma imao da me treba tješiti dok mi ova pjesma to nije učinila. Isto želim i vama.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
