Srijeda
16.03.2016.

San o mekim koricama




Extra_large_paperback
Foto: S.A. / Flickr
A+ A-
Uopće mi nije lako pisati o Beatlesima. To je kao da pokušavam pisati o svemu. Ne samo o stvarima koje su nam inače simbol ili metafora za nešto ogromno kao što su to 'svijet' ili 'svemir', već čak i više od toga, o onome što uključuje i svijet i svemir, ali i još mnogošto drugo. 
 
Nije mi lako, jer kada pokušavate zahvatiti široko, nešto ćete sigurno ispustiti, provući će se ispod radara barem jedan kamenčić i onda slika neće biti potpuna, a ne mogu si dopustiti da slika ne bude potpuna. Zato ću nastojati uopće ne pisati o Beatlesima, nego se koncentrirati samo na jednu pjesmu, opisati samo zrnce pijeska u njihovom svijetu, svemiru i, uostalom, u njihovom svemu.
 
Znam da se mnogima čini da pretjerujem i svjestan sam da povijest glazbe s Beatlesima ne počinje, a svakako niti ne završava, no njihovu neospornu važnost ne treba objašnjavati, jer je to već milijun puta učinjeno, a ne treba je ni dokazivati, jer se ona podrazumijeva, posve je jasna svakome tko se čak ne mora pretjerano razumjeti u glazbu, svakome tko je samo voljan poslušati. Ukratko, gotovo sve što postoji u modernoj glazbi, Beatlesi su već napravili. Namjerno kažem 'gotovo sve' jer glazba danas poprima različita uzbudljiva obličja, slijeva se u nezamislive rukavce, s vremena na vrijeme negira samu sebe ili se svodi na čudnovate zvukove koji se teško mogu smatrati glazbom makar oni stvarno jesu glazba, ali ja volim vjerovati da se u svim tim inkarnacijama, čak i onim najneobičnijim, krije makar jedan dodir vilinske prašine koja se i dan danas osipa iz tih svevremenskih pjesama četvorice liverpulskih mulaca.
 
Iz čitavog oceana njihovih pjesama o kojima bi se nešto moglo i trebalo napisati, za ovu je rubriku ipak najpogodnija Paperback Writer koju je, navodno, Paul McCartney napisao kako bi svojoj baki ili teti (glasine po tom pitanju nisu usuglašene) dokazao da može napisati pjesmu koja nije ljubavna. No, kako to već ponekad biva, ono što je počelo kao benigna zezancija i ispitivanje vlastitih mogućnosti nadraslo je situaciju i pjesma je, s jedne strane, otvorila put drugim ne-ljubavnim pjesmama Beatlesa (do tog trenutka izuzetno rijetkima u njihovom katalogu), a s druge strane postala je nehotični spomenik pisanju ili, preciznije, pjevanju o pisanju. 

 
Početak opisuje ono s čim su se susreli brojni pisci aspiranti, a to je najčešće uzaludna molba uredniku da pročita rukopis na kojem se dugo i mukotrpno radilo.
 
Dear Sir or Madam, will you read my book?
It took me years to write, will you take a look?
 
I u ostatku pjesme se vjerno, nadahnuto i životno prenose muka i stremljenje autora koji bi stvarno volio biti 'paperback writer': on iznosi detalje o svome djelu, govori kako je spreman na ustupke i već u glavi pregovara o autorskim pravima. 'Paperback' je ovdje kao djelomičan ironijski odmak; knjige koje su se u ono vrijeme tiskale u mekim koricama bile su najčešće jako popularne i proizvodile su se masovno, ali nisu sadržavale ozbiljnu književnu kvalitetu. Zato je vapaj pisca iz pjesme još dirljiviji, on želi biti pisac pod svaku cijenu, nije mu važno što će ga se smatrati lošim i jeftinim, on samo želi pisati i od toga živjeti, a to je šezdesetih u Velikoj Britaniji još uvijek bilo itekako moguće.
 
Jedna od teorija vezanih uz ovu pjesmu kaže da je njome McCartney želio odati počast kolegi Johnu Lennonu koji je dotad već bio objavio dvije knjige (In His Own Write i A Spaniard in the Works), piscu Martinu Amisu (kojega je netom prije bio otkrio i zavolio, a koji će tek dosta kasnije postati suvremenim klasikom), ali i svim piscima koji su se susreli s ignoriranjem izdavača, svima koji su slali svoja djela na adrese s kojih odgovor nije dolazio, svima koji su strepili, čekali i nadali se.
 
Meni se sviđa kako neimenovani pisac iz pjesme opisuje svoje djelo i govori kako je to prljava priča o prljavom čovjeku koji ima sina koji pak želi biti, pazite sad, 'paperback writer'. Ta vrsta pjesme u pjesmi ili, ako želite, priče u priči me oduvijek oduševljavala, a ovdje je još dodatno naglašena ustvari jednostavnim, ali vrlo vještim trikom u kojem se priče, ona pisca aspiranta i ona iz njegove knjige, susreću u refrenu. Također je važan trenutak u kojem pisac slučajno otkriva svoju skribomaniju (napisao je tisuću stranica!), ali i unaprijed pristaje raditi na rukopisu, obrnuti ga i okrenuti, sve će učiniti da se njegovo djelo objavi.
 
It's a thousand pages, give or take a few.
I'll be writing more in a week or two.
I could make it longer if you like the style.
I can change it 'round
 
Pjesma usredotočenom slušatelju zaista otvara mnogo tema vezanih uz pisanje, objavljivanje i vrednovanje književnog djela, a meni je posebno intrigantna ona koja se ne spominje eksplicitno, ali kao da proizlazi iz svake riječi, svakog tona. Naime, imam osjećaj kao da se ovom pjesmom propituje odnos rukopisa i objavljene knjige. Iako često može biti riječ o potpuno istom tekstu (hajdemo za ovu priliku zanemariti uredničke i lektorske intervencije), ono što je objavljeno u knjizi smatra se velikim, važnim i relevantnim dok ono što je u rukopisu često ima auru nedovršenog, manjkavog ili amaterskog. To jest tužno i nepravedno, ali treba se potruditi pa to doživjeti kao poticaj da se piše još više, da se piše još bolje, da se ostvari san i da se postane pisac između mekih, a zašto ne, i tvrdih korica.  
 
Uz to što mi o Beatlesima nije lako pisati budući da je njihova glazba sastavni dio teksture moga svijeta, dodatni je problem što su o njima napisani milijuni stranica i teško je reći nešto novo, dati novu perspektivu. Ono što mogu ponuditi umjesto zaključka je možda već izlizana, ali zato ništa manje istinita fraza, kako je riječ o bendu koji se stvarno isplati slušati i proučavati. 
 
Oni su mnogo više od Love me Do i She Loves You, mnogo su više i od Yesterday, Eleanor Rigby ili Hey Jude; ma koliko fantastične njihove pjesme bile i ma koliko ih bilo mnogo, oni su i dalje više od puke sume odličnih pjesama, kao cjelina daleko nadmašuju zbroj svojih dijelova. 
 
Treba zaroniti u tu prebogatu riznicu, treba joj se prepustiti i u njoj se izgubiti. Kada se to dogodi, taj trenutak prepuštanja i spoznaje da ste se susreli s nečim što je mnogo veće od vas samih, uz divljenje i zahvalnost možete osjetiti i kako se svijet u isti mah sažima i širi, i kako su za to zaslužni Beatlesi koji, možda na početku uopće nisam pretjerao, doista jesu sve.

POVRATAK NA VRH STRANICE