Četvrtak
17.12.2015.

Pusti mrak




Extra_large_mark_linkous
Mark Linkous, 2007. (Foto: David Jones / Flickr)
A+ A-
Kada sam bio mlađi, volio sam misliti da sam mračan. Ili, točnije, volio sam pokušavati biti mračan. Vjerojatno je to bila nuspojava glazbe koju sam slušao, a koju nisu baš stvarali neki posebno radosni ljudi, veseljaci koji će prigrliti zemaljske užitke. Muzika koja je odredila moje nježno doba uglavnom je bila pesimistična, ponekad izrazito depresivna, gotovo uvijek nevesela. Češće su se u tekstovima mogli naći krv, grobovi i srca slomljena od makar jednog običnog osmijeha. Ostavi to traga, htio ne htio.
 
Kako sam odrastao i kako je pod moj radar dolazilo sve više različite glazbe, tako sam i shvatio dvije stvari. Prvo, da mogu uživati, pa čak se i poistovjetiti s glazbom koja slavi ljepotu i kreaciju, a ne samo s onom koja se bavi tugom i destrukcijom; drugo, možda još važnije, da svatko od nas u sebi ima dva pola, svijetli i tamni. Znam da to možda zvuči kao srednjevjekovna tlapnja, spoznaja iz vremena kada znanstvena spoznaja nije postojala, ali eto, glazba me tome poučila, a ja sam glazbi sklon povjerovati.
 
Ne želim ulaziti u psihologiju ličnosti jer o njoj imam tek neku maglovitu spoznaju, a test osobnosti po Jungu na koji su me prisilili bio mi je više napor nego zabava, ali ta bipolarnost, taj crno-bijeli kontrast mi se čini sasvim logičan iako je banalan i pojednostavljen. U nekim trenucima prevladava jedno, u nekima drugo, oni koji mogu odabrati što će ih voditi mogu se smatrati sretnima.
 
Recimo, za sebe sam bio uvjeren da sam pesimist, ali ispostavilo se da ipak nisam. Možda je tome kumovala lijenost. Naprosto je daleko lakše misliti da će sve biti u redu nego se opterećivati mogućim posljedicama, ali nije lako odlučiti tako razmišljati i to provesti u djelo. Treba truda, ali isplati se.
 
Jedan od onih kojega je mrak toliko odredio da o putu svjetla nije mogao ni sanjati jest američki genijalac Mark Linkous, poznatiji pod umjetničkim imenom Sparklehorse. Glazba koju je stvarao bila je teška i tamna, nerijetko čudna i čudačka, škriputava i šaputava, nije je uvijek bilo lako slušati. Uz mračnjaštvo, sklonost alkoholu, drogama i autodestrukciji, Linkous je bio poznat i kao veliki ljubitelj književnosti, autor koji se u svojim pjesmama često referira na djela velikana pisane riječi.
 
Tako se na prvom albumu Sparklehorsea, antologijskom Vivadixiesubmarinetransmissionplot iz 1995., mogu pronaći reference na Shakespearea, Johna Miltona, Baudelairea i još ponekog pisca. Nekada Linkous koristi dijelove njihovih tekstova kao sastavni dio svoje vlastite poezije, a drugdje se referira na ton, pokušava postići srodnu atmosferu, poistovjetiti se.
 
Meni je najdraža i najzanimljivija pjesma s albuma nježna i zlokobna Heart of Darkness koja je ime posudila od poznatog Conradovog romana. Iako bi se možda moglo pomisliti da pjesma s romanom nema veze i da je jedina poveznica naslov, jer su tema pjesme i tema romana posve različite, veza svakako postoji i odvija se na nekoliko razina.

 
Linkous ovdje pjeva o tome kako je njegovo srce uistinu srce tame, ono što su Vještice u prekrasnoj Visoko kao lastavica opjevali kao "tajno crno srce" ovdje postaje posve javno crno srce. Mrak srca njegova je sudbina, njegov usud, zna da od toga nema bijega jer nije jedan od sretnika s početka ovog teksta koji sami mogu odabrati hoće li u njima prevladati vedro ili oblačno. Pjesma je skoro velvetovska, polagana i ljepljiva, savršeni soundtrack za lijen kišni dan ili za zimu, oko Božića, za sivo vrijeme bez vjetra, bez kiše.
 
Then she woke up
Into the fire
And the flames kept
Dancing higher
Satan would laugh at her screams
Then she woke up from her dreams
 
Oh yeah, I, I got a heart of darkness
Oh yeah, I, I got a heart of darkness
 
U prvoj je strofi djevojka zaspala na njegovim prsima, a u drugoj se, eto, s vriskom budi iz užasnog sna na koji je možda utjecalo i njegovo tamno srce koje joj je poslužilo kao jastuk. Te slike užasa ovdje su samo naznačene kroz metafore, ali jasno ih možemo vidjeti i osjetiti, pedal steel gitara u pozadini kao da ih podcrtava, nježnost melodije u savršenom je kontrapunktu sa sadržajem teksta.
 
Krv i vatra kao da su preslikani iz Conradovog romana. Roman je bio predložak za film Apokalipsa danas, ali nije temeljen na njemu, već se radi o slobodnoj interpretaciji, o prenošenju dojma, atmosfere i emocije. Slično tome, i ova je pjesma istovremeno posveta Conradu, ali i spomenik svim nesretnicima kod kojih tamna strana nepogrešivo preteže nad svijetlom i sve što učine ili pokušaju učiniti da to promijene, unaprijed je osuđeno na propast.
 
Kada slušate Sparklehorse jasno je da u tome nema nikakve poze, posve je očito da je mrak duboko ukorijenjen, iskren i neizbježan, da je on sastavni dio osobe koja stvara tu glazbu i piše te stihove. No, nije lako podnositi mrak, ne cijeli život. Linkous je u ožujku 2010. odlučio prekinuti patnju, ispalio si je metak u prsa i završio svoje zemaljsko postojanje. Volio bih vjerovati da je otputovao na mjesto gdje ima više svjetla, ali nisam baš toliki optimist. Isto, crno ništavilo nas sve čeka, bez obzira na boju našega srca.
POVRATAK NA VRH STRANICE